„Možemo slobodno reći da se jezik za koji ljudi ginu ukorjenjuje u ljudskoj povijesti i više se ne smatra umjetnom tvorevinom“ kaže Vytenis Povilas Andriukaitis, europski komesar za zdravlje ističući potrebu za jačanjem uloge esperanta u višejezičnoj i demokratskoj EU pri tom naglašavajući kako su totalitarni režimi (hitlerovski i staljinovski) jednako mrzili taj jezik i pogubili brojne esperantiste. Zanimljiv govor kojega je ovaj ugledni litvanski kardiolog i socijaldemokrat održao prošle godine na 101. Svjetskom kongresu esperantista u slovačkom gradu Nitri donosimo ovdje u prijevodu Božidara Brezinščaka Bagole koji je ovim svojim prilogom želio pružiti podršku višejezičnosti našeg časopisa.
Tekst je u izvorniku na esperantu prvi put objavljen na:
Božidar Brezinščak Bagola (1947. Vrbišnica - Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje) školovao se u Ljubljani, Münchenu, Zagrebu i Beogradu te je diplomirao teologiju i filozofiju (1974. i 1978.). Dvojezični je književni stvaralac, piše na hrvatskom i slovenskom jeziku te je do sada objavio više od dvadeset knjiga poezije i proze. Osobno je zaslužan za inicijativu da se kajkavski govor upiše na listu nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske. Na svom materinskom kajkavskom, govoru Huma na Sutli, objavio je zbirku poezije Humske popeifke (zbirka pjesama, nakladnik: Tonimir, Varaždinske Toplice 2013). Božidar Brezinščak dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade Dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo u Križevcima 2010., te nagrade Rikard Jorgovanić za esejistiku u Humu na Sutli 2013. Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, a Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo. Živi, čita, piše i prevodi sa slovenskog i njemačkog jezika na svom brijegu u sjeverozapadnom kutku Hrvatskog zagorja.
VIŠEJEZIČNOST U EUROPSKOJ UNIJI Govor Vytenisa Povilasa Andriukaitisa u Nitri (Slovačka), na 101. Svjetskom kongresu esperantista, 28. srpnja 2016.
Uvodna bilješka prevoditelja: Vytenis Povilas Andriukaitis (rođen 9. kolovoza 1951. u Jakutsku, istočni Sibir) litvanski je socijaldemokratski političar. Roditelji su mu 1941. godine, za vrijeme Staljinističkog režima, bili deportirani u daleki Sibir i tek su se početkom pedesetih godina prošlog stoljeća mogli vratiti u Litvu. Godine 1969. položio je ispit zrelosti u Kaunasu (Kovno), a potom je na tamošnjem Medicinskom institutu apsolvirao studij kirurgije. Od 1979. do 1984. studirao je povijest na sveučilištu u Vilniusu. Od 1985. do 1993. radio je kao kardiokirurg u Kliničkoj bolnici Vilnius. Bio je član pokreta za nezavisnost Litve. Od 1989. do 1999. bio je zamjenik, a od 1999. do 2001. predsjednik Socijaldemokratske partije Litve. Od 1992. do 2004. te od 2008. do 2014. bio je zastupnik u parlamentu Litve. Od 2012. do 2014. bio je ministar za zdravstvo Litve, a od 1. studenog 2014. obnaša dužnost EU-komesara za zdravlje i sigurnost hrane. Oženjen je i ima troje djece. Osim litvanskog tečno govori poljski, engleski, ruski, njemački i esperanto. Esperanto je samostalno počeo učiti 1976., a nakon susreta i poznanstva s liječnikom i esperantistom Viktorom Kutorgom počeo je posjećivati Esperantski klub u Vilniusu. Godine 2016. sudjelovao je na 101. Svjetskom kongresu esperantista u Nitri (Slovačka) i održao na esperantu impresivan govor o višejezičnosti i miru kojeg ovdje donosimo u hrvatskom prijevodu.
Oduševljen sam što mogu ovdje u Nitri sudjelovati na ovoj značajnoj konferenciji koja obrađuje jezičnu komunikaciju u EU, te zahvaljujem organizatorima na velikom poslu tijekom prošle godine.
Tri teme ove konferencije osobito su aktualne u današnjoj Europi. To su teme: građanska angažiranost i višejezičnost, ekonomska integracija i višejezičnost te odgojno uključivanje u svrhu što boljeg učenja jezika. Europska integracija bila je povremeno kritizirana zbog sve većeg udaljavanja od građanstva, zato što se više bavila ekonomijom nego građanima te zato što se neuspješno obraćala građanima na temeljnoj, osjećajnoj razini. Porast euroskeptičkih političkih pokreta posljednjih godina mogao bi velikim dijelom biti posljedica snažnih nacionalnih identiteta nasuprot europskom identitetu koji je slabašan i nepostojan.
Građani smatraju da je višejezična politika EU nedovoljno jaka, budući da su u praktičnom životu često primorani u svojim kontaktima s EU-institucijama upotrebljavati samo jedan ili dva prevladavajuća jezika. To dovodi do sve većeg otuđivanja EU od građana čiji jezici nisu u široj upotrebi kod EU-institucija. Takva neravnopravnost ne bi smjela postojati. Višejezičnost čini jezgru EU-vrednota, budući da je sadržana u samoj srži parole ili krilatice o Europskoj uniji: Ujedinjena u raznolikosti. Četiri slobode koje stoje u samom središtu europskog projekta od samog početka – sloboda kretanja roba, osoba, usluga i kapitala – podrazumijevaju međusobno sporazumijevanje sugovornika različitih jezika, bilo izravno, bilo pomoću profesionalnih prevoditelja i interpretatora. Svi smo mi u biti različiti, ali smo svi ravnopravni. Svaka zemlja ima svoj vlastiti identitet, različite kulturne manjine i često nema na svom teritoriju samo jedan službeni jezik, nego mnogo različitih stranih jezika. Ta šarolikost čini nas različitima, ali i ravnopravnima, barem kad je riječ o našim pravima i mogućnostima. Višejezičnost je bitna za osiguravanje ne-diskriminacije kod tretiranja EU-građana, te osiguravanje da svi jezici govoreni unutar EU – veliki i mali, nacionalni, regionalni i manjinski – budu jednako cijenjeni i zaštićeni.
Svaki jezik je središnji element identiteta svog govornika. Približno 18 % sveukupnog EU-stanovništva smatra njemački svojim materinskim; manje od 1 % govori litvanskim, mojim materinskim jezikom. Međutim, za mene je to nevažno. Litvanski je jezik i način mišljenja s kojim sam odrastao; on je prvi par leća kroz koje sam učio opažati svijet.
Htio bih vas ovom prilikom podsjetiti da je Europska unija lijep projekt mira. Godine 2012. EU je dobila Nobelovu nagradu za mir radi unapređivanja mira, pomirbe, demokracije i ljudskih prava u Europi.
Višejezičnost u EU mogla bi i trebala bi biti primjer nastojanja za suživotom u miru i raznolikosti. Postoji više zemalja koje imaju dva ili tri službena jezika, kao npr. Belgija, Finska i Irska, što je posve razumljivo. Ponekad svaki od tih jezika ima različitu ulogu, ali je već samo postojanje takve višejezičnosti evidentan izraz demokracije. Slijedom toga u Europskom parlamentu i Europskom vijeću svaki od 24 EU-jezika u punoj je upotrebi. U Europskoj komisiji imamo tri proceduralna jezika, ali brojni dokumenti prevode se i na sve druge EU-jezike.
Kako bismo sačuvali jezičnu raznolikost u EU, mi u europskim institucijama uvelike koristimo prevođenje. Naravno da nije moguće svaki dokument i svaku novost koju publicira Europska komisija prevoditi na 24 jezika. Pa ipak, glavnina informacija koje zanimaju sveopću javnost, kao što je portal Javno zdravlje kojeg uređuje moja služba, na raspolaganju su na svim ili uglavnom na svim službenim jezicima.
Pa čak i ako su šanse za dobivanje razumljive informacije o svemu svakim danom sve veće, ne zaboravimo da ovladavanje stranim jezicima povlači za sobom znatnu prednost u konkurentskoj sredini. Stoga je važno da mnogi jezici budu poučavani u školama. Učenici se također moraju domoći jezičnih kompentencija i otvorenih stavova prema jezicima koji će im omogućiti stalno razvijanje njihovih jezičnih znanja tijekom cijelog života.
Zato Europska unija financijski podupire jezično podučavanje te time ujedno potvrđuje važnost jezične raznolikosti, podupirući podučavanje kako velikih, tako i malih jezika. Mi pomažemo državama-članicama pomoću aktivnosti u uzajamnom učenju, jer na taj način olakšavamo razmjenu dobrih praksi, o čemu mogu posvjedočiti izvješća poput ovoga koje ovdje vidite, kao i financiranje preko Erazmo+programa i mnogih drugih.
Suradnja između država-članica na području jezičnog podučavanja i učenja uistinu je dobrodošla sa stajališta Europske komisije. Sposobnost komuniciranja na mnogim jezicima sastavni je dio Ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje koje će Komisija revidirati i znatno ojačati kao sastavni dio Agende o vještinama koja je usvojena prije samo nešto više od mjesec dana.
Sve ovdje spomenute mjere bitne su zato što pomažu ne samo sagledavati potrebe Europljana koji dolaze iz društva koje se mijenja, već one ujedno doprinose jačanju i ubrzavanju integrirajućih procesa. Na primjer, projekt MIME = višejezičnost, uključivanje i pokretljivost u Europi = što ga zajednički provode Sveučilište u Ženevi i profesor François Grin, stavlja na raspolaganje znanstvenu podršku u svrhu pokazivanja, kako bi uključivanje i pokretljivost bili što podudarniji s današnjom višejezičnom Europom. Zato mi trebamo stalno unapređivati ponajbolje prakse jezičnog odgoja svuda u EU.
Mi trebamo uzimati u obzir i sva sredstva koja nam stoje na raspolaganju za postizanje te svrhe. Zato mi dopustite da svoj govor nastavim s osobnim promišljanjem o jednoj drugoj stvari na koju se prečesto zaboravlja, a mogla bi biti itekako važna - esperanto.
Za mene osobno esperanto je očigledno povezan s borbom protiv nametanja ili primoravanja. Za vrijeme Sovjetskog saveza upotreba esperanta bila je protest protiv vladajućeg ruskog jezika na čiju upotrebu su nas primoravali ili prisiljavali. U disidentskom pokretu predlagao sam da umjesto na ruskom jeziku govorimo na esperantskom – kao simbolu humanizma i demokracije.
Dakle, kao mlad muškarac naučio sam taj jezik, budući da sam bio inspiriran internom idejom pokreta, idealom svijeta koji živi u miru. Poticajan ideal dr. Ludviga Zamenhofa, inicijatora esperanta, često je bio krivo shvaćen: Mir, zasnovan na jednakim pravima i pravednosti. Esperanto je samo sredstvo, premda itekako važno, koje nam pomaže da se domognemo tog ideala. Taj ideal najprimjerenije se nadovezuje na svrhu Europske unije, unije koja se opisuje kao najuspješniji mirovni projekt ikad uspostavljen. Zahvaljujući tom projektu 28 EU-zemalja uživa najduže razdoblje mira u povijesti.
Kao što je Umberto Eco već zabilježio, Zamenhofov život trebao bi za sve nas biti nadahnuće. On je tečno govorio mnoge jezike i bio je dobar primjer višejezičnosti u praksi, višejezičnosti za kojom teži EU. Čitav život borio se za obranu prava i dostojanstva svakog čovjeka, protiv toga da jači nameću svoje jezike slabijima. Shvatio je da recipročno priznavanje jednakih ljudskih prava za sve građane završava trajnim mirom.
Zanimljiva knjiga dr. Ulricha Linsa Opasan jezik opisuje pokušaje Hitlerova i Staljinova režima da se uništi esperanto. Hitler je mrzio taj „umjetno stvoren jezik što ga izmislili Židovi“, spominje ga u Mein Kampfu. Staljin je mislio da bi neposredno međunarodno komuniciranje, kakvo je omogućavao esperanto, moglo potkopati njegovu vlastitu propagandu. Oba režima pogubila su brojne esperantiste, i možemo slobodno reći da se jezik za koji ljudi ginu ukorijenjuje u ljudskoj povijesti i više se ne smatra „umjetnom tvorevinom“.
Htio bih ispraviti neke nesporazume u vezi s esperantom. Ponekad se može čuti: "Esperanto nema kulture." Oni koji tako misle u tolikoj su mjeri povezani s idejom nacionalne kulture, s nacionalističkim konceptom da jednostavno nisu sposobni zamisliti jezik čija kultura bi bila kultura sveukupnog čovječanstva. Pa ipak, esperanto ima baš sve što imaju najrazvijeniji nacionalni jezici – poeziju, pjesme, kazalište, fikcionalnu i stvarnosnu prozu, sjajne prijevode ponajboljih djela svjetske literature, umjetnička ostvarenja autora koji od rođenja govore taj jezik. Esperanto je u svom skoro 130-godišnjem postojanju stvorio svoju vlastitu bogatu izvornu kulturu kojoj doprinose svi govornici iz različitih naroda i etničkih zajednica svijeta, kulturu koja postaje svjetskom baštinom.
Esperanto je u mnogim vidovima saveznik malih jezika. On omogućava komuniciranje na cijeloj planeti, njegova vrlo efikasna gramatika i bogata zaliha riječi omogućavaju čovjeku da ga može vrlo brzo naučiti, otprilike u jednoj desetini vremena potrebnog da se nauči bilo koji nacionalni jezik. Osim toga, propedeutičke kvalitete esperanta, koje su često testirane u praksi, pospješuju i poboljšavaju naknadno učenje drugih jezika. Njegova zaliha riječi uglavnom je indo-europska, njegova sintaksa ima mnogo zajedničkog s tako različitim jezicima kao što su finski, mađarski, turski i mandarinski ili kineski jezik carskih činovnika. Esperanto je zapravo idealan poticaj za studij drugih jezika. O tom fenomenu detaljnije ćemo raspravljati tijekom same konferencije.
Engleski je veoma probitačan i raširen u današnjem svijetu, ali on nikad ne može pružiti jednakost u komuniciranju kakvu pruža esperanto – gdje svi prihvaćaju učiti lagan, neutralan jezik, te na taj način izvjegavaju imperijalizam jednog nacionalnog jezika koji pruža tijekom cijelog života nezaslužene privilegije onima kojima je materinski, a nepravedno stavlja većinu čovječanstva u stalno nazadovanje. Čak ni najzagrijaniji esperantisti nisu željeli da esperanto bude nadomjestak nekog drugog jezika. Zamenhof je pisao poeziju na svom materinskom jidišu, te na ruskom, jeziku njegova studiranja. On je cijeli Stari zavjet preveo s hebrejskog na esperanto. Kao pjesnik, Zamenhof je u potpunosti shvatio nenadomjestivu vrijednost svakog ljudskog jezika. Pomoću esperanta literarni dragulji mog litvanskog, kao i drugih malih jezika, kao što su mađarski, hrvatski i slovački, pronalaze svoj put prema kineskim i japanskim čitateljima i tako doprinose međunarodnom sporazumijevanju, što je osnovni preduvjet za mir u svijetu.
Uloga esperanta mogla bi unutar EU znatno doprinijeti jačanju zajedničkog europskog identiteta, te tako učiniti EU još efikasnijom na planu ostvarivanja mira u Europi i cijelom svijetu. EU i esperantu zajedničko je angažiranje za mir, pravednost i ne-diskriminaciju. EU uopće nije svjesna ogromnih potencijala esperanta u svrhu približavanja građana europskim integracijama, ali i međusobno jednih prema drugima. Znatno bolje jezično komuniciranje moglo bi mnogo toga naučiti od sveopćeg progresa europske integracije utemeljene na ideji Roberta Schumana, prvi put javno izrečene 9. svibnja 1950: "Europa se neće stvoriti odjednom ili prema jednom jedinstvenom planu. Izgradit će se putem konkretnih postignuća koja će prvo na djelu (de facto) stvoriti solidarnost."
Isto tako neće ni esperanto odjednom uznapredovati, nego u skladu s dragovoljnim odlukama pojedinih država-članica glede osiguravanja mjesta esperantu u obrazovnim planovima, uzimajući ga kao pomoćno sredstvo kod učenja jezika općenito. Četiri države Višegradske skupine (Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska) imaju idealnu poziciju da učine prvi korak, u okviru njihove već dobro razvijene suradnje na ostalim područjima. Ja se nadam da će konferencija u Nitri, oslanjajući se na Bratislavsku konferenciju 2006. godine, odigrati važnu ulogu glede jačanja višejezičnosti, kao i jasnije praktične upotrebe svih naših jezika. Nikad ne smijemo zaboraviti da je zajednički cilj esperanta i Europske unije - MIR. Preveo s esperanta Božidar BREZINŠČAK BAGOLA
