Pjesme Domovina, Zaustavimo dah i Vakat šutnje Ernada Osmića u konkurenciji su za ZiN nagrade.
Ernad Osmić o sebi: Rođen je 30. septembra 1989. u Brčkom. Od 1992. do 1999. godine živio je u Hamburgu. Nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu, u Brčkom završava gimnaziju, a 2012. godine je završio studij Bosanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Tuzli. 2014. godine postaje magistar iz iste oblasti. Objavio je svoju prvu zbirku poezije „Inat jezika“ 2016. godine.
Ernad o svojoj poetici: Samome sebi često čudan, ipak uspijeva nešto napisati. Inspiracija ga nikada neće kad on to želi, tako da mu, uslijed nespremnosti, pjesme često nastanu na komadićima papira, računima, salvetama. Nosa ih zatim dugo po džepovima. Nekada pomisli da su papirići smeće, pa ih baci u kantu. Pretpostavlja da su tako izgubljene barem dvije zbirke pjesama. Uživa u slobodama postmodernizma, a u isto vrijeme ga ubija sveopći gubitak smisla. Pokušava ga nadoknaditi stihovima, ali kamo sreće da uspije.
DOMOVINA
Sjedim leđima okrenut zidu na kojem se zbog napuknute radijatorske cijevi stvorila jedna velika neizbrisiva fleka. Smeđa je od hrđe koja se godinama u njoj taložila. Niko je nije mijenjao. Svi koji su tu živjeli govorili su: „Sutra ću. Kad otopli malo. Rasklopit ću sve i postaviti nove.“ I tako svaki dan do iseljenja.
Pokušavam da je ne gledam. Stan sam uredio tako da je ne moram gledati. Ipak, znam da je tu. Kad sam se zimus uselio, svaki dan sam maštao kako ću je na proljeće promijeniti; kako ću zid onda na ljeto okrečiti; a, kada dođe jesen i upalim grijanje, vrela voda će kroz nove cijevi poteći i ugrijat stan i nas u njemu.
Tako ću i uraditi čim malo otopli. Ne mogu sad po ovoj hladnoći rasklapati grijanje. Zima ovdje traje evo godinama. Fleka je sve veća. Možda je bolje ništa ne dirati. Stara je ovo gradnja, a te cijevi i ta fleka možda i stari kao sami zid. Neka stoji kako jest. Izdržat će dok se ne iselim.
ZAUSTAVIMO DAH
Zaustavimo dah dok sve ovo ne prođe. Nadisat ćemo se zraka kad dođe naše vrijeme. Do tad neka dišu oni što su navikli disati što se nisu nadisali što im pluća pucaju po šavovima. Oni neka dišu što su im usta otvorena čak i kada ništa ne govore ne bi li udahnuli više od nas. Oni neka dišu, što nam broje svaki uzdisaj. Neka dišu oni, dabogda im prisjeo zrak!
A mi ćemo zaustaviti dah i čekati dok sve ovo ne prođe. Ti i ja ako treba do vječnosti bez daha gledati jedno u drugo. Oni neka dišu što su naučili samo disati. Oni što za života nisu znali šta znači gledati u nekoga čitav život i svaki put iznova ostati bez daha.
VAKAT ŠUTNJE
ova raskrsnica se širi prebrzo ti na svoju - ja na svoju i tako evo u nedogled
ruka moja je ruku tvoju uvijek mogla dokučiti pa makar da se prsti dotaknu
sad su preširoke ulice prekratke nam ruke i sve te češće imenom krenem dozvati umjesto samo da kažem majka
