Priča VOJNIK NA GRANICI (FANTAZIJE) / KAD DOMOVINA ZOVE Denisa Giljevića u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Denis o sebi i svojoj poetici:
Od vriska iz rodilišta do Zvižduka s Fejsbukovca (i dalje)
Nepotpuni životopis obogaćen f(l)orom (s autentičnim mrljama na biografiji)
Sjemenka je pala na plodno tlo pa sam u proljeće 1971. godine proklijao u Zagrebu kao Denis Giljević. Kao i brojni izdanci generacije propupao sam u osnovnoj, procvao u srednjoj medicinskoj školi i, napokon, ocvao na PMF-u kao diplomaćuhica biologije, smjer ekologija. Plodove zvanja radi kojih sam fotosintetizirao dugih devet godina nitko do dana današnjeg nije uspio okusiti. Dok sam još bio krhka mladica, polen u formi recenzija igara raspršivao sam po časopisima VIDI i PC Play. Bio sam svojevremeno čvrsto ukorijenjen na portalima Vip music, Vip movies i Vip online gdje se od šume mojih pisanih radova (IT vijesti, kolumne, izvještaji s koncerata, osvrti na knjige i filmove, pa čak i primitivne fotomuljaže & foromontaže) nije vidio website tree. Kasnije sam presađen u teglu Medijske mreže gdje sam se razgranao po portalima Igraj.hr (urednik), Zagreb.hr (web editor) i She.hr (uloga „Slučajnog promatrača“ odnosno pisanje filmskih osvrta). Bilo je to doba (oz)biljnih eksperimenata. Križanjem gena glazbe i humora u vlastitom laboratoriju dobio sam Geek on a Gig, novu vrstu izvještaja s koncerata koja se mogla ubrati na stranicama MTV Hrvatska. Ubrzo sam počeo vjerovati i u teoriju inteligentnog dizajna majica pa sam golim umotvorstvom stvorio šezdesetak TMO (termotiskom modificirani originali) vrsta.
Procvao sam i kao naivni pisac pa me se može listati. Raznorazne su mi priče sprešane u kojekakvim herbarijima kratkih priča (zbirka "Lift" /Jesenski i Turk, Zagreb, 2004./, Istrakonske zbirke /Pučko otvoreno učilište u Pazinu, Pazin, 2004. -2011./, zbirka kratkih priča Pišem ti priču /Gradska knjižnica Samobor, Samobor, 2016./, zbornik Ljudi bez osobina /Oksimoron, Beograd, 2016./, zbirke Kaži mi ko si /Sven, Beograd, 2016./, Najveće ljubavi XXI veka /Sven, Beograd, 2016./, Petrinjske staze /Strižak, Petrinja, 2016./ te Najkraće priče 2016. /Alma, Beograd, 2017./), a 2007. uspio sam i samostalno niknuti u z(i)brci priča „Prodane dušice“ (Translator).
Kad sam iz Medijske mreže iščupan kao korov, redovne su mi kolumne počele nicati na portalima Roditelji.hr i Glam.hr kao šljive poslije tuče. Neki su me u početku proglasili pušionom, no većina je ipak - list po list - otkrila određena ljekovita svojstva (sporadično izazivanje smijeha) pa su me počeli pušiti iako sam ih upozorio kako bi to mogao biti pot bez povratka.
Vjetar me odnio i do časopisa Moje dijete na čijim sam listovima parazitirao skriven iza rubrike „Roditeljski sastanak“, rasadniku mojih intervjua s roditeljima & priča s malo oca, malo sina i s puno duha. Prilagodio sam se i životu u Aquariusu gdje sam vegetirao na administrativnim poslovima. Jedno sam vrijeme cvjetao na SpotDepo.hr, web stakleniku u kojem su se od izumiranja čuvale domaće sorte videospotova, a korijenje sam pustio i tromjesečniku za roditelje i djecu Story Kids gdje su redovno nicali moji tekstovi. 2016. godine desetak je mojih kolumni procvalo i na obroncima portala Živim.hr.
U posljednje je vrijeme sve glasnija grupa znanstvenika koja osporava moje (neoz)biljno porijeklo i iznosi kontroverznu teoriju o, citiram, "drugorazrednom prvoloptašu, agresivnoj vrsti koja se hrani prizemnim šalama, narušava prirodnu ravnotežu dobrog ukusa te ugrožava autohtonu foru i fazon".
Pretposljednji samonikli izdanak mojeg svaštaralaštva pruža određene dokaze za tu tezu – u Jajamajčanskom zekoniku, prvom krhkom izdanku projekta Džaba the fART, pronađeni su tragovi masnih a neslanih zečjih viceva te kronični (žu)manjak obzira prema visokim (čovjek) i višim bićima (bogovi).
VOJNIK NA GRANICI (FANTAZIJE) / KAD DOMOVINA ZOVE
"Rat je besmislen. Zato i priča o njemu naprosto ne može i ne smije imati nikakvog smisla.", zapisao je novu rečenicu u svoj dnevnik vojnik Barut Fišeklija pa nastavio bajunetom rezbariti pušku iz duge daske. Duga je daska nekoć bila iznimno važan dio jedne od dvije drvene klupe, mjesta na koje bi drugi vojnik, suborac, ratni drug, stavio svoje znojno dupe u trenucima kada ne bi bila izdana zapovijed da stavi glavu na panj. Tako je u maslinastozelenom šatoru vojnika Fišeklije ostala samo jedna klupa. Za njegovo dupe. I stol u sredini. Na njemu su uvijek stajali ostaci bljutavih obroka u ulubljenim metalnim tanjurima, dalekozor, svjetiljka, cijeli arsenal grafitnih i kemijskih olovaka te izgužvana bilježnica. Ponekad, a sve češće, na njemu bi se našlo i bure Baruta, dakle, glava vojnika Fišeklije. U jednom je kutu šatora pokriven blatnjavom dekom spavao prljavi madrac iz kojeg su na sve strane milile buhe, uši, stjenice i opruge, u drugom je drijemalo tucet drvenih pušaka, sve redom izdjeljanih iz okvira kreveta. U trećem je kutu mrtva ležala vojna odora i druga prateća oprema vojnika Fišeklije, dok je u četvrtom, možda i najtupljem kutu cijelog šatora, na gomili metaka ležala ona jedina prava duga cijev.
Nakon duljeg perioda ravnodušnosti, gotovo tupila, svojevrsnog zauzdanog ludila, Fišeklija se namrštio. Kao da nije bio baš zadovoljan svojim najnovijim djelom. Zavitlao je drvenu igračku među njene drugarice, odložio bajunetu, zgrabio olovku, prešarao rečenicu i napisao novu.
"Rat ima smisla. Dosada ubije više ljudi nego borbeno djelovanje. Dvije trećine mog voda ubila je dosada. Ostatak je stradao bježeći od nje. I to samo u posljednjih nekoliko mjeseci. Svejedno, i dalje mislim da svaka priča o ratu mora biti, pa barem donekle, besmislena."
Vrtio je glavom, sačekao trenutak u tišini, gledao čak i ispod oka, kao da odmjerava i premjerava, kao da čeka znakove odobravanja od vlastitih rečenica. Nikakav signal nije stigao, čak ni neki daleki intrakranijalni eho, kad se prosuta, izopačena riječ odbije od izvorne misli, ali svejedno je izgledao mnogo zadovoljnije. Odložio je olovku, odlijepio dupe od klupe, razgrnuo šatorsko krilo i izašao u razderanim vojničkim gaćama i razvučenoj potkošulji u mlaku proljetnu noć. Mjesec je škiljio, škrtario na svjetlosti. Nije vidio granicu, ali znao je da je tu, u blizini, da vreba, da diše plućima svojih čuvara s druge strane, njegovih neprijatelja.
Udahnuo je duboko, napunio male sive stanice kisikom pa su mu misli poput razvezanih balona poletjele na sve strane. Dobro je, vojnik mora znati odagnati misli. Vratio se po pušku. Ponovo je izašao napolje, čučnuo ispred šatora kao da će se pokenjati i repetirao. Naciljao. Ispalio je metak u mrak. Drugi. Pa treći. Osjetio je granicu kako drhti. Drugim riječima, pogodio je. Povukla se na nogama svojih čuvara s druge strane, njegovih neprijatelja. Neka. Neka granica noćas ostane podalje.
Vratio se u šator, zavitlao pušku u njezin kut, ugasio svjetiljku i strovalio se na madrac iz kojeg se vinuo oblak prašine prepun živih bića koja su se hranila prljavštinom rata. Umjesto da se smiri i utone u san, uzvrpoljio se kao da ga bockaju šivaćim iglama. Srce mu je šopalo mozak pa se ovaj sav ispovraćao sjećanjima.
Ležao je u svom sobičku poput leša, u poodmaklom stadiju raspadanja. Znakovi života bili su na nuli. Samo je lampica kontrolera igraće konzole u njegovoj ruci bjesomučno treptala, ali i to je značilo da je kontroler na izdisaju. Pola godine ranije, Barut je izgubio posao. Izgubio je stan, auto, ženu. Skupa sa ženom izgubio je i najboljeg prijatelja. Vratio se doma. Na dno. Pola godine poslije, izgubio je perspektivu. Sve je bilo protiv njega. Čak je i zadnju igru na plejstejšnu izgubio. Preostalo mu je još samo da se ubije.
U beživotni je sobičak poput bujice provalila gospođa Fišeklija - za prijatelje Bombarbara, za Baruta majka - s mobitelom kojeg mu je s vrata bacila na drob.
- Barute, netko te treba! Imaš pet propuštenih poziva, javi se! I drugi put nosi prokleti telefon sa sobom ili ga stišaj... A ne da se moram dizati u pola Tuđeg života!
Da, pomisli Barut dok je dizao telefon s mlohavog trbuha, Tuđi život njen je život. Kud svi Turci, tu i moja mater. A moj život? Jebo mater svoju... Preostaje mi jedino da se ubijem.
- Halo?
- Barut Fišeklija?
- Ja sam. Tko zove?
- Domovina.
- Domovina? Zvučiš kao čovjek...
- Domovina su svi njeni ljudi, ali to sad nije važno.
- Što?
- Ništa. Bitno je samo da te zovem.
- Gdje?
- Na branik.
- Kakav branik? Koji branik?
- Kakav branik, koji branik - iščuđavala se Domovina kao da ju ne netko ničim izazvan napao, - jedini branik! Domovine branik!
I Barut se zapalio. Mozak mu je i dalje, poput vražićka, šaputao da mu ne prestaje ništa drugo osim da se ubije. No Domovina, njen poziv, bio je poput nitroglicerina - lijek za srce. I srce se učas premetnulo u njegova anđela.
- Slušaj mozak i ubij se, - otkucalo je poput svjetske prvakinje u stenografiji. - Slušaj mene i ubijaj!
A tko ne bi poslušao svoje srce! Pola objava na društvenim mrežama i savjeta u šarenim časopisima veliča srce. Svi vide samo njegovu dobru stranu. Nitko srčanu manu. A to je da bi sve dalo za dramu.
Baruta je iz snatrenja probudila jaka žeđ. Za krvlju. Da ne bi izašao u varljivu proljetnu noć i zaklao nekog, morao je uzeti svoj lijek za smirenje. Olovku. I zapisati nešto. Sjeo je za stol i istresao misli na papir.
"U ratu nema pravih i krivih. Samo mrtvih i živih."
Što sam ja? Na kojoj sam ja strani? Gdje spadam, kome pripadam? Misli Baruta Fišeklije zavrtjele su se kao prljavi veš u bubnju vešmašine. Iz glave mu je izašla još jedna čista rečenica.
"Vojnik je kao virus. Uvijek na granici živog i neživog."
Buljio je u svoje posljednje riječi sve dok do njega nisu doprle jedva čujne note. Melodija, koju njegove uši još nisu uspijevale razabrati, šunjala se oko šatora poput najljućeg, podmuklog neprijatelja. Odgurnuo je bilježnicu i bacio olovku na tlo. Pogledom je naciljao krilo šatora na ulazu. Kad je krilo poletjelo, kad se vinulo u zrak, skočio je s mjesta. U šator je kročila nevjesta. U stopu ju je pratila sve glasnija, sve grandioznija, svadbena koračnica. Nevjesta koja je zračila svjetlošću poput bljeska atomske bombe, prišla je Barutu Fišekliji i uhvatila ga za ruku kojom piše, zgrabila ga za prste kojima drži pišu.
Barut je stresao glavom pokušavajući se probuditi iz sna, ali silueta nevjeste nije niti zadrhtala. Dograbio je prvu olovku i zabio si je u bedro, ali slika nevjeste nije se rasplinula. No potočić krvi koji je potekao iz rane na nozi silno ju je oraspoložio. Počela se zavodljivo smijuljiti i uvijati oko Baruta poput kavanske pjevačice.
- Hoćeš li poći za mene? - pitala je gledajući ga ravno u oči, probadajući ga ravno u srce.
- Kamo? - upitao je pomalo zbunjeno.
- Ček, ček... - reagirala je pomalo uvrijeđeno, - zar me ne prepoznaješ?
- Pa... - nabirao je čelo Barut Fišeklija ne bi li nekako privukao barem maglovito sjećanje, - baš i ne. Tko si, dovraga, ti? Izgledaš izazovno, poput podvale!
- Tvoja Domovina! - rekla je sad već ozbiljno uvrijeđena, ali bez namjere da odustane.
Povukla ga je za ruku i naredila:
- Pođi sa mnom!
- Kamo? - pitao je Barut tiho, još jednom, pomalo posramljen.
- Do oltara.
- Položit ću prisegu?
- To si već učinio - uzdahnula je, - vrijeme je da položiš život. Hajde.
Nije se opirao. Ljubav prema Domovini koju, doduše, maločas nije prepoznao, bila je jača. Legao je na oltar. Nije osjetio strah, naprotiv, preplavio ga je zanos. Tijelo mu je zadrhtalo od uzbuđenja, a valovi topline zapljusnuli su mu utrobu. Mogao bih svršiti, pomisli Barut.
- Vojniče!
Glas koji mu je udario u bubnjić bio je muški. Tko je sad to, pomisli Barut, možda otac Domovine?
- Vojniče! Što to radiš, vojniče?! - nastavio je bubnjati glas, ali sada još povišenijim tonom i ritmom posvemašnje zabezeknutosti.
Barut je ležao na drvenom stolu usred šatora, gol poput novorođenčeta. U jednoj je ruci držao najmoćnije oružje muškog roda, organ za sijanje sjemena života koji će, vrlo izgledno, niknuti uz oltare, stajati pred tim oltarima te, na kraju, na oltarima i završiti. U drugoj mu je bila olovka koja je završila oranje po bilježnici i upravo stavljala točku na i još jednog klupka misli:
"Možda zvuči besmisleno, ali mi vojnici, mi smo vizionari. Pomičemo granice, proširujemo vidike. Rat možda ne nosi ništa dobra, ali ipak... Ipak je mnogima donio nešto dobara. Mnogi su se iz njega vratili bogatiji za frižider, televizor, kuhinjske pločice, kauč, komplet stolica, pajceke, krave, koke. Bolje kokot u ruci nego golub (mira, op. a.) na granici."
Barut se pridigao u sjedeći položaj, spustio noge sa stola i prekrižio ih skrivajući nabreklinu koja je polako splašnjavala. Izgledao je poput striptizete koja je upravo završila točku.
- Gospodine generale.... Što da kažem? U jednu ruku, svršavam, a opet, u drugu... Završavam. Bila je to poluistina, miljenica svakog ratnog sukoba. Završio rečenicu jest, ali svršiti pred brkatim generalom nakinđurenim bezbrojnim ordenjem ne bi mogao ni s povezom preko očiju.
General je preko ovog očitog bezobrazluka prešao kao tenk preko ljudskog tijela. Bio je rat, a po njegovom su profesionalnom mišljenju, rat na terenu vodile vojske, a ne drkadžije. A pred njim nije bilo vojske, samo Barut. Drkadžija nema na fronti, drkadžije vuku konce rata daleko od bojišnice. Mrzio je zakone koji su ga obavezivali na poslušnost. Drkadžije su morale voditi računa o javnom mnijenju, sprečavajući generale da se igraju kako hoće. U leševima nakon kreševa, general Kalibar Strojnica vidio je deset tisuća palih boraca. Oni su vidjeli deset tisuća izgubljenih glasova. Umjesto da spuste dobnu granicu za mobilizaciju, oni su spustili dobnu granicu za izlazak na izbore. I osigurali sredstva iz proračuna za milijun igračaka svima onima koji izađu na birališta. No izbori su sada prošli, oni su pobijedili i generalima se moglo dati malo oduška. Jednostrano proglašeno primirje je prekinuto na prvom radnom ručku nove vlade.
Generala Kalibra Srojnicu ništa ne bi obradovalo više nego slanje vojnika koji se nedolično ponaša na prijeki sud, na pravni put koji vodi jedino pred zid. No morao se suzdržati, prijeći preko grubog kršenja vojničke discipline kao tenk preko fiće. S obzirom na situaciju, bila im je potrebna svaka puška. Pa i ona Baruta Fišeklije.
- Gdje je zapovjednik?
- Umro je od dosade, generale.
- Kako?
- Progutao je svoj metak.
- A dozapovjednik?
- E, on jedini nije umro...
- Odlično!
- ...od dosade.
- Nego?
- Stao je na minu.
- Nagaznu?
- Ne, nego od moje kemijske. Rana mu se zagnojila, umro je od gangrene.
- Je li se mučio?
- Pa, nakon tri dana grčenja u bunilu, može se reći da mu smrt baš nije bila bezbolna i trenutna. Ako smijem pitati, generale, zašto?
- Zato što ga možemo proglasiti mučenikom. Domovina voli mučenike, narod voli mučenike, mediji vole mučenike, ali to sad nije važno. Ima li itko živ osim tebe?
- Da ste me to pitali prije tjedan dana... Odgovor bi bio da. I njih je na kraju pokosila dosada.
- Kako?
- Vojnik Tandžar Kašikara, iz čiste dosade, pikulao se ručnim bombama. Kako je taj znao izbijati... Po petorica bi izletjeli iz rova - govorio je Barut kao preplavljen sjećanjima kakva ostavlja bezbrižno djetinjstvo, - no na kraju je i sam pomiješao pikule...
- Prokletstvo. A lijepo sam im govorio da skrate predizbornu kampanju... - namrštio se general i udario šakom u otvoreni dlan. - No, što je tu je.
- Što?
- Ti, vojniče. Vodit ćeš složenu operaciju kojom ćemo pomesti neprijatelja kao prašinu s kućnog praga.
Izvadio je zapovijed, plan, kartu, komad papira koji je rasprostro kao da postavlja stolnjak prije ručka. Tustim je kažiprstom ubo u prvi red riječi otisnutih pri gornjem rubu papira.
Pogled Baruta Fišeklije slijedio je prst koji je odavao tajno, kodno ime operacije:
"Olujni bljesak uraganskog tornada"
Ispod njega nalazile su se dvije linije, naša (deblja, dolje) i neprijateljska (tanja, gore), a između njih, okomita strelica čiji je vršak pokazivao prema gornjoj liniji.
Ispod crteža nalazilo se obašnjenje cijelog plana:
"Juriš."
- Do zadnjeg čovjeka! - bljesne general, vidno ponosan na plan koji je potpisao i odobrio.
- Mislite mene, generale.
- Mislimo tebe. Što misliš?
Prolezile su sekunde. General se sve više naginjao čekajući odgovor. Glava mu je na koncu presjekla zrake pogleda Baruta Fišeklije koje su se poput sunčevih raspršile po izloženom planu napada.
- Ništa, generale - rekao je Barut promuklo, kao da je upravo prekinuo desetljetni zavjet šutnje.
- Ništa! Odlično! Bez obzira na prvi dojam, znao sam ja da se negdje u tebi ipak krije slika univerzalnog vojnika - naglo se uspravio general i očinski ga potapšao po ramenu. - A sad, vojniče, idem. Imam važan ratni ručak u Bapskim dvorima. Borba je otvorena na svim frontovima! Iako bih radije s tobom bio ovdje, neke bitke potrebno je dobiti za zelenim, a neke pak za švedskim stolom, vojniče! Ako zakasnim, ostat će mi samo mrvice.
Zakoračio je prema izlazu iz šatora, a onda se naglo okrenuo i pompozno zagrmio kroz brk:
- Domovina te zove!
Barut se nije ni osvrnuo. Samo je na mjestu salutirao.
- Vojniče, okreni se! Domovina te zove - naredio je general i pružio mu mobitel.
- Halo? - javio se Barut.
- Domovina ovdje. Znaš zašto te zovem?
- Pa...
- Da sam ti stalno u srcu gdje bih trebala biti ne bih te trebala zivkati. No dobro. Pozdravi generala.
Barut je udaljio telefon od uha i buljio u ekran koji se polako gasio. General se uzvrpoljio.
- Što kaže?
- Da vas pozdravim, generale.
- Zar mi to nije mogla sama reći? Ponekad imam osjećaj da nas se Domovina srami - reče zabrinuto general pa strese glavom. Zatim istrgne telefon iz Barutove ruke i napokon napusti šator.
Prije nego što je odjenuo uniformu, Barut je dohvatio olovku, privukao bilježnicu i zapisao svježe dojmove:
"Zanimljivo i nimalo besmisleno, Domovina uvijek zove s drugog broja. Broja onih koji su za nju položili život. Uglavnom uzalud. A taj se broj stalno mijenja, raste. Mudra je Domovina, ne želi da je se zivka. Ali, ako Domovina želi mir, zašto dovraga ona zove nas u rat? Samo da bi promijenila broj? Nema smisla. Kako god, sad barem znam da neću umrijeti od dosade."
Čim je dovršio posljednju bilješku i odjenuo se, izvadio je upaljač i zapalio plan kako ne bi pao neprijatelju u ruke. Drvene je puške slomio na koljenu kako ne bi pale djeci u ruke. Iz najmračnijeg je kuta pokupio nekoliko šaržera i poluautomatsku pušku pa izašao iz šatora. Vani ga je dočekalo vedro, toplo jutro bez ijednog oblačka i odmah ga poškropilo krupnim kapima znoja.
Potrčao je prema šumarku iza kojeg se, zasad ništa ne sluteći, nalazila usnula granica. Zalegao je iza grma, zadnje točke prije livade pokošene rafalima, prije brisanog prostora. Škiljio je, pokušavajući otkriti položaje neprijatelja. Sunce mu je tuklo ravno u oči koje su zasuzile. Bog je, govore, na našoj strani. Ali, koja korist od njega kad se sunce odlučilo za neprijatelja. A ono je, za razliku od Njega koji stoji za svega - a to znači u pozadini - na fronti, pred njim. I tuče. Dugo je razmišljao što da učini. Kako da učini ono što Domovina traži od njega. Između, pod rednim brojem jedan, pada za Domovinu i, pod rednim brojem dva, želje za životom, postajao je sve skloniji ovom drugom. Što bi Domovina na to rekla? Birali ste pogrešan broj, vjerojatno. Nasmijao se i izašao iz zaklona provesti plan mudrih generala u djelo. Nadao se da su i neprijatelji umrli od dosade, ali je svejedno zapucao. Hodao je preko čistine i pucao nasumce. Nitko nije uzvraćao paljbu. Kad je stigao do prvih kolutova bodljikave žice, do prvih plitkih rovova punih konzervi, plastičnih boca i čahura, prestao je pucati. U tom ga je trenutku, sa svih strana, opkolilo dvadesetak vojnika.
- Čovječe - zborno su zapjevali, - da se nisi pojavio, umrli bi od dosade!
A zatim su otkočili svoje puške i uzeli Baruta na nišan. Dan je bio prekrasan. Kako bi se reklo, za umrijeti. Da me može vidjeti sada, pomisli Barut, Domovina bi bila ponosna. Sasjeći će me rafalom. To bi imalo smisla. Netko će mi prići s leđa i prerezati grkljan. I to bi imalo smisla. Zatući će me kundacima, da ne troše municiju. I to bi imalo smisla.
A ne smije imati smisla. Ovo je moja priča o ratu. A kako je rat besmislen, zbroji Barut, i ova priča ne može i ne smije imati nikakvog smisla.
- Čekajte - povikao je Barut dižući ruke, ali ne spuštajući pušku, - stanite!
- Zašto? - upitali su vojnici zborno.
- Da vas nešto pitam, može? Ono, kao posljednja želja...
- Pa... Hajde, ispali! - sinkrono su širili ruke, pogledavajući se preko ramena.
- Kukci... Koliko imaju nogu?
Prvo je zavladala tišina, no ubrzo ju je savladao žamor. Žamor nevjerice pretvorio se doskora u muk neznanja. Svi su neprijateljski vojnici sinkrono slijegali ramenima, pogledavali se, nabirali čela.
- Nitko? - upita Barut, strijeljajući jednoga po jednoga pogledom.
Ponovo je zavladao muk. Barut im je dao još minutu za razmišljanje, a onda prešao u kontranapad.
- Predajete se?
Neprijateljski su vojnici najprije sinkrono slijegali ramenima. Ubrzo su počeli sinkrono klimati glavama. Na kraju su bacili puške na tlo i počeli dizati ruke u zrak.
U zadnji čas, prije nego što je Barut stigao zadati odlučujući udarac, primijetio je jednoga koji drži samo jednu ruku u zraku. Prema Ženevskoj konvenciji, kako ju je Barut shvaćao, morao mu je dati riječ.
- Kaži, vojniče - rekao je nevoljko.
- Četiri - ispalio je kandidat za heroja odgovor kao iz haubice.
- Nažalost, netočno - vrtio je Barut glavom.
- Ali... Djetelina ih ima četiri! - širio je i ruke i zjenice samozvani junak.
- Djetelina nema noge nego listove. Uostalom, češće ih ima tri. I nije kukac. Danas nemaš sreće - odgovorio je Barut nadmeno i samodopadno, poput doktora ekonomije.
- A... - nesuđeni je heroj pokunjeno prihvatio poraz pa pognuo glavu te podigao i drugu ruku.
- Šest! - slavodobitno uzvikne Barut, pun samopouzdanja kao da je zrno pameti svijeta popio učenjem, a ne gutanjem TV kvizova.
Iz grmova, šumaraka i rovova ispuzalo je još barem pedesetak neprijateljskih vojnika, posramljenih, s podignutim rukama.
Šutke su se pridružili ostatku svoje jedinice. Osim jednog. Vojnik, nije imao više od dvadeset, zatražo je dopuštenje da priđe.
Barut je klimnuo.
- Što hoćeš?
- Domovina vas zove, gospodine... - rekao je krotko i, okrećući glavu od Baruta kao dijete koje se plaši iznenadnog udarca, pružio mu mobilni telefon.
- Vaša ili moja? - upitao je Barut nervozno grabeći telefon.
- Ne bih znao, gospodine. Imaju tako slične glasove...
- Halo? - rekao je pomalo razdražljivo.
- Bravo, Barute. Sve si učinio dobro izuzev...
- Izuzev?
- Izuzev jednog naizgled nebitnog detalja. Nisi pao za mene. Osjećam se uvrijeđeno, ali... Vrati se sada kući. Tamo ćemo to riješiti.
Epilog:
Za svoje je herojsko djelo Barut Fišeklija nagrađen ordenom zasluga za narod sa srebrnim vijencem. Orden mu je oduzet, a srebrni vijenac položen na grob nakon što je izveden pred prijeki sud i istoga dana strijeljan zbog pravljenja sprdačine od jedne tako ozbiljne stvari kao što je oslobodilački rat. Kad je majka Baruta Fišeklije, Bombarbara, htjela zaplakati, uvjerili su je da Barut ionako nije njen već Domovine sin. Spoznaja da nema sina ju je umirila, ali samo zakratko, do večeri, kad je ipak pustila suzu - bez ikakvog suvislog objašnjenja, turska je serija naprasno skinuta s programa.
