Priča Vulan Aljoše Ljubojevića u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Aljoša Ljubojević o sebi i svojoj poetici: Rođen u Sarajevu (1988), živi u Bijeljini, BiH. Diplomirao žurnalistiku u Novom Sadu. Objavio dvije zbirke kratkih priča, od kojih je posljednja (Znaš li da je Mihail Kamenski zapalio Galac) dobila nagradu "Đura Đukanov" u Kikindi za najbolju zbirku u 2016. godini. Dobitnik je i nagrada: Zija Dizdarević (2016), Stanislav Preprek (2013), Vojislav Despotov (2011), finalista Festivala europske kratke priče Zagreb (2015). Kratke priče objavljene su mu u desetak zbornika zemalja regiona.
"Obično sam, čitajući, nailazio na "poetike" pisaca koji su zaokružili svoj stvaralački opus, koji su prevalili svoj životni i put pisca, koji može da se sagleda, zaokruži. Zato mi je i teško napisati nešto o poetici svoga rada. U svojoj prvoj zbirci pokušavao sam da ukrstim realno i nadrealno, u drugoj zbirci da više eksperimentišem formom, nego da se bavim stilom, a u posljednjim pričama koje pišem (među kojima je i ova koju šaljem) pokušavam da ispoštujem samo jedno pravilo - iznad svega, i uprkos svemu, pronaći temu vrijednu pisanja i pretočiti je u priču."
VULAN
Vera i ja smo se brzo uvjerili da ni u Americi ne cvjetaju ruže. Bilo je zanimljivije i isplativije od kamenjara u našoj rodnoj Podbukovici , ali daleko od sna koji smo sanjali. Vera bi ustajala ujutro u pet sati i odlazila da čisti u jednoj fabrici udaljenoj šezdeset kilometara od Oklahoma Sitija, a ja bih naveče, pola sata prije nego što je trebalo da se vrati, već morao da budem u limenoj kućici Brze pošte i nosim žuto kretensko odijelo domara. Zarađivali smo dobro, ali kada bi polovinom godine sveli račune i vidjeli koliko nam je još ostalo kredita da otplatimo, zapadali bismo u tihu depresiju koja nas je držala sve do sljedećeg ljeta i novog sravnjenja. Ove godine odlučili smo da kupimo kuću i pustimo korjenje.
Jedina svijetla tačka između pidžame i radnog odijela bila je nedjelja. Nedjeljom smo oboje bili slobodni. Tada bi Vera, sa nekom energijom za koju ne znam odakle ju je izvlačila, smišljala najnevjerovatnije izlete i donosila brdo prospekata iz lokalne turističke agencije. Ove nedjelje otišli smo u Edmond gdje se održavao festival povrća.
- Pogledaj! - skakutala je oduševljeno oko džinovske bundeve na jednom štandu.
- Teška je više od 900 kilograma. Krajem mjeseca je „vučem“ na sajam. Sigurno ću oboriti rekord - hvalisao se farmer.
- Nevjerovatno! - iznova se oduševljavala Vera i ushićeno obilazila kao dijete.
Zastajao sam u takvim trenucima i posmatrao je. Smijala se isto kao i kad smo bili djeca, a iz očiju joj je iskrila sva nada ovoga svijeta. Tako sam bio srećan što sam je imao pored sebe. Nakon bundeve, obišli smo štandove sa tikvicama, paradajzom, krastavcima, probali čorbe i pite od integralnog brašna, hodali dok su noge počele da nam bride, dok je već lagano padao mrak.
- Ovo povrće kao da je živo. Kao da ima i ruke, i noge, i... Zar nije tako? - pitala me je i počela da se kikoće.
Ćutali smo i sjedili na klupi, a zatim krenuli do mog ford-karavana, ploveći u novi radni dan.
Bila je srijeda. Nakon teške noći koju sam proveo pomažući kuririma da natovare pošiljke, sanjao sam kako ću se čim uđem u kuću baciti na krevet i zagrliti jastuk. Prilazeći našem kvartu vidio sam Verin bjuik u dvorištu. Odavno je morala biti na poslu. Parkirao sam na travnjak, gotovo uletio u dnevni boravak i vidio je sklupčanu na trosjedu kako plače. Razgrnuo sam brdo papirnih maramica i podigao joj glavu.
- Šta je bilo...a...? Vera? Šta je bilo?
I dalje je jecala.
- Vera, ljubavi?! Reci šta je bilo... ?
Pogledala me konačno i procijedila - Nema više... Nemaju više potrebe... Gotovo je, otpustili su me... - i nastavila da plače.
Smišljao sam nekoliko trenutaka šta da kažem, kako da je utješim, ali sve što sam prevalio preko usta bilo je - Hajde, naći će se već nešto...
Pomilovao sam je, a ona je i dalje bila neutješna.
- Biće, Vera, ne brini... Ovo je zemlja koja pruža...
- Ma šta će biti!? - gotovo se izderala - jutros sam obišla sve firme u okrugu, i niko nema potrebe...niko ne želi da zapošljava nove radnike... sve je popunjeno! Shvataš li!? Ništa neće biti! - gutala je suze.
To je bila istina. Novi program Vlade Sjedinjenih Država podrazumijevao je da budu zaposleni svi Indijanci koji se nalaze u rezervatima u široj regiji, što je bila poprilična cifra. Stotinama godina su ih ugnjetavali, međusobno se krvili i klali, a onda odlučili da ih zapošljavaju baš kada smo Vera i ja došli da pronađemo svoje mjesto na planeti. Pomilovao sam je, pokušao još nekoliko puta da je urazumim i kada sam vidio da ništa ne pomaže, otišao sam pod tuš i tamo dugo stajao. Znao sam da ne vrijedi. Vera je bila snažna žena koja je morala svaku stvar sama da istjera na čistac. Dok mi je voda curila niz tjeme, u mislima su mi se redale cifre bankovnih računa, kamate, a bilo mi je jasno i da ću ubrzo morati da potražim dodatni posao.
Narednih jutara, kada bih ulazio u kuću, Vera je istrčavala skockana, ulazila u svog bjuika i odlazila sa nadom da će se naveče vratiti bar kao konobarica ili opet čistačica u nekoj fabrici. Ja bih ustao komiran i spremao se za noćnu smjenu, kada bih je ugledao u kuhinji, u odijelu, kako puši i trese štiklama.
- Ništa. Cijela Oklahoma i ništa! Oni su na svakom koraku, na svakom! Niču kao pečurke! Indijanac u kafe-baru, Indijanac toči gorivo, Indijanac poslužuje u restoranu, Indijanke čiste podove... Pa šta je ovo! Šta se dešava sa ovom zemljom! - bila je očajna, a podočnjaci su joj se spustili preko obraza.
Posao je tražila desetak dana, zatim opet padala u depresiju i suze, pa se ponovo dizala, sređivala i odlazila. U ta dva beskrajno duga mjeseca, udaljili smo se, prestali da pričamo, a u vazduhu je tinjala opasnost da sve pukne i nestane. Otišao sam jedan dan do šefa i pitao da li bih mogao da ostajem poslijepodne i pakujem robu. Pogodili smo se za dobru naknadu, gotovo kao cijela Verina plata na starom radnom mjestu, a to je značilo da nam bar neće ugasiti kartice i da ću uspjeti da vratim nastali minus. Jedva sam dočekao da dođem kući i obradujem je. Ona se samo okrenula i mrtvo me upitala:
- A ja? Šta ću ja da radim za to vrijeme?
Nije vrijedilo. Rmbačio sam sedamnaest sati, imao pet sati za odmor, na kraju sam počeo i da spavam na poslu, ali jednostavno, nije vrijedilo. Ona je i dalje tupo buljila u TV, povremeno spominjala Indijance i s vremena na vrijeme trošila pakovanja papirnih maramica. Željela je da radi.
Uskoro smo morali da prodamo bjuika. Slijedila je registracija, a osim nje, trebalo je dati još tri hiljade dolara za nove pumpe za gorivo i vodu, nove gume i amortizere i još neke stvari. Dobio sam dvije hiljade na otpadu i rekao joj:
- Evo, idi i kupi sebi nešto. Otiđi do Ele u Arkanzas, niste se vidjele godinu dana. Popričajte, prošetajte, idite na ručak...uživajte u lijepom danu.
Uzela mi je pare iz ruke, bacila ih na sto i raspalila šamar koji me je dugo svrbio:
- Samo misliš na sebe! Samo šta se tebi sviđa..! - i izašla u dvorište.
Nešto sam morao da učinim. To više nije bila moja Vera.
Pet sati pauze na poslu iskoristio sam da skoknem do grada. Ušao sam u prvi kiosk Turističke organizacije na koji sam nabasao i pitao kakav program imaju za nedjelju. Bio je to jedini dan koji je možda mogao da spase cijelu stvar. Službenik je izvukao letak na kojem je pisalo „Duh i zemlja“. Radilo se o sajmu na kojem su lokalni Indijanci predstavljali njihov način življenja, hranu, životinje, literaturu. Nisam više pitao, uzeo sam letak i vratio se na traku za pakovanje.
U subotu, vidjevši je u kuhinji kako bezvoljno slaže posuđe u mašinu, prišao sam joj iza leđa i zagrlio je.
- Znaš li koji je sutra dan? - pitao sam.
- Koji?
- Pa naš dan. Nedjelja!
Ćutala je.
- Vera, pogledaj. „Duh i zemlja“. Vidi... Idemo sutra da obiđemo štandove, probamo besplatnu hranu, sigurno će biti nekih ludih indijanskih specijaliteta... a onda ćemo na pivo.
- Da li me zezaš?! Pogledaj me i reci mi da li me zezaš?
- Ne Vera... Zašto...
- Mjesecima gledam kako mi uzimaju poslove ispred nosa, kako se drže zajedno, kako mi se smješkaju i ispraćaju me kući, a ti me vodiš na njihov sajam!
- Ne, nego ću da te gledam kako ćutiš i propadaš! Kako se ne pomijeraš sa kauča i ne odvajaš od svojih maramica! - poludio sam u trenutku.
Zalupio sam kuhinjska vrata i otišao da spavam. U kratkim trenucima kada sam se okretao i vrtio činilo mi se da čujem jecaje iz dnevne sobe.
Ujutro sam osjetio svjetlost na licu i vidio je kako sjedi obučena naspram mene.
- Trebali bismo da krenemo. Najbolje stvari uvijek budu na otvaranju - rekla je.
Klizimo niz put 81 u mom ford-karavanu. Cilj nam je da stignemo do Osedži rezervata, gdje se održava sajam. Uglavnom ćutimo, ali vidim da je Vera raspoloženija. Sve vrijeme joj vjetar raznosi kosu, ona žmiri braneći se od sunca i usne razvlači tako da liče na osmijeh. S vremena na vrijeme kratko me pogleda.
Parking je bio označen bijelim trakama na prostranoj livadi. Stotinak metara dalje vidjeli smo desetine raznobojnih štandova koji su više ličili na šatore. Najprije mi je stisnula ruku, kao dijete kad se obraduje igrački iz izloga, a onda gotovo potrčala. Nije znala gdje bi prije. Na jednom su bila izložena djela koja govore o istoriji američkih domorodaca, na drugom odjeća, dok je na sljedećem štandu Indijanka sklapala makete šatora. Vera me je privukla u jedan krug gdje su izvodili neki od indijanskih plesova i samo bi tiho izgovarala - Sjajno... Sjajno... Da... Oči su joj ponovo dobile boju, njenim venama kao da je prvi put prostrujala krv i taj polet niko nije mogao da zaustavi. Da... Bila je to ponovo moja Vera. I ja sam se osmijehnuo.
Odgledali smo na drvenim klupama lutkarsku predstavu koju su pripremili praunuci Osedža - kako love medvjeda i jelena, a zatim im gule kožu. Poslije toga šetali smo između još dvadesetak štandova, probali jela među kojima za mnoga nismo ni znali kako su pripremljena, Vera je kupila prsluk od vještačke kože i pili smo „crno piće“.
- Znaš li čega sam se sada sjetila?
- Čega?
- Naše Podbukovice. Sve je bilo tako mirno. I ljudi su tamo gledali sunce, gledali mjesec, ćutali i posmatrali. Osluškivali. Jednostavno... Živjeli su. Živjeli i osjećali.
- I bili gladni - rekao sam.
Namrštila se i zaćutala. Krenuli smo dalje i ubrzo je počela da govori kako je bole leđa i da bi trebalo da idemo. Opet ju je hvatala ona odsutnost. Uplašio sam se. Nisam smio to da dozvolim. Nisam smio da pomislim da će se nastaviti dani plača, tišine, povremene histerije i ponovo plača. Osvrnuo sam se, povukao je i rekao - Vidi! Ono mora da je zanimljivo... Vidio sam na samom kraju reda posljednji šator, sakriven iza drveta i odlučio da produžim ove blažene nedjeljne trenutke. Stigli smo zadihani i kada smo prošli iza ogromnog stabla, dogodilo se nešto čudno, nešto za šta mislim da Vera nije primijetila.
Neka tišina obavila nas je dok smo ispred sebe gledali starog Indijanca koji je prekrstio ruke i smiješio nam se. Njegov štand bio je prazan, pust. Jedino se na sredini nalazio mali kavez iz kojeg su odjednom provirila dva nemirna oka.
- Štaaa.... - pitala je Vera iznenađeno.
- To je za vas. Vi ćete da ga kupite - odgovorio je mirno Indijanac.
- Kako znate da ćemo mi da kupimo? I ne znamo šta je to - nastavljala je Vera.
- Vi ćete da ga kupite. Došli ste, a ja sam vas čekao. Uzećete Vulana.
- Šta ćemo da uzmemo?! - uključio sam se.
- Vulana - ponovio je Indijanac spustivši ruke na tezgu i otirući neke zamišljene čestice prašine oko kaveza.
- Ništa mi nećemo uzeti. Ništa vam nismo dužni. Idemo - rekao sam Veri i okrenuo se.
- Vulan će da vam promijeni život. On donosi sreću - nastavio je poglavica.
- Idemo - ponovio sam Veri, ali ona je sada stajala kao kip i odjednom upitala - Koliko košta?
- 300 dolara. Ali shvatićete brzo da cijena uopšte nije važna.
- 300 dolara! - zaprepastio sam se - Vera, idemo...
Ali ona se nije ni pomjerila. Izbrojala je od one dvije hiljade od bjuika tačno 300 dolara i položila ih na štand.
- Čime da ga hranim? - pitala je.
- Bilo čime. To je najmanje bitno. Vremenom nabavite veći kavez. Jedina stvar koja se mora znati jeste - kada je kraj. Ali za to ću se već ja pobrinuti.
Uzela je Vulana, okrenula se i pošla ka parkingu. Kao da ne postojim, kao da smo stvarno samo zbog toga i došli. Zbog nekog malog okatog stvorenja za koje nisi mogao da procijeniš da li je pas, zmija ili kunić. I dalje nisam mogao da povjerujem da je onako olako dala 300 dolara. Sijenka se nadvila nad danom koji je obećavao. Bilo mi je jasno da se agonija nastavlja. Došavši kući, otišla je sa svojim novim prijateljem u dnevnu sobu, a ja sam se bacio da uhvatim nekoliko sati sna prije nego što odem da glumim domara.
Na poslu sam prespavao noćnu smjenu, a kada je došao red da pakujem sadnice patuljastog drveća, kolege su mi rekle da imam poziv. To se nije desilo dvije godine, a tada me je Vera zvala da mi kaže da mi je umrla majka. Nešto me je presjeklo jer je i sada bila Vera.
- ...samo pet minuta odavde! Nevjerovatno!! - urlala je na telefon.
- Šta se dogodilo?! Vera? Šta se dogodilo? - pokušao sam da shvatim.
- Dobila sam posao! Samo pet minuta od kuće! Zar to nije sjajno! Samo pet minuta! Indijanac je bio u pravu! Životinja donosi sreću!
Vera je dobila posao. Bacila mi se u naručje čim sam prešao prag i rekla da više ne moram da radim dva posla, da će sada sve biti kao ranije i da će Vulan riješiti sve naše probleme. Onda mi je ispričala kako je jutros poranila po svježe meso do marketa na kraju ulice i kako joj se, čim je ušla, obratila kasirka i rekla joj da je njena koleginica dala otkaz i da im sada treba radnica. Dogovorila je dva dana u sedmici, po dvanaest sati, a gazda, debeljuškasti Meksikanac, rekao joj je da može da počne od sutra. Onda je dodala - I to sve zahvaljujući našem spasiocu! Pogledaj ga! Na stolu u dnevnoj sobi Vulan je plazio jezik kroz rešetke kaveza. Bože, na šta je ličila ta životinja! Na rukama i nogama imala je kožice između prstiju, kao vodozemci, tijelo psa sa kratkom dlakom, a uši do pola podignute kao strijela, a od pola prelomljene i spuštene. Učinilo mi se, dok sam ga gledao, da se nasmiješio isto kao onaj Indijanac.
- Koja je ovo životinja Vera, zaboga?
- Ne znam... Prvo sam mislila da je merkat, pa onda pustinjska lisica, a sad mi se čini da je mješavina još nečega.
- Pogledaj. Zar ti se ne čini da je već dobila dva kilograma, najmanje...
- Da...moguće... - rekla je mirno, a onda me poljubila.
Vera nije izdržala da ne istrtlja na poslu cijelu priču o Vulanu i ko zna šta je još pridodala o lošoj karmi koja ju je pratila sve dok nismo otišli na sajam. Iako sam joj naglasio da nije pametno da se sazna o životinji koju smo bez ikakve dozvole držali u dnevnom boravku, dešavalo se da odem u market, a na kasi me pitaju - Kako je Vulan? Istina, sve u svemu, osjećao sam se mnogo rasterećenije, ponovo sam radio samo noću i imao cijeli dan na raspolaganju.
Jednom tako sjedimo u trpezariji i ručamo, kad se neko naklati na zvono. Ispred kuće, glavom i bradom, pred nama je stajao Verin gazda, vlasnik lanca marketa. Meksikanac. Okrugao i nasmijan, izgledao je poput djeteta.
- Želim da vidim Vulana - rekao je cereći se i prošao pored nas.
Ostali smo skamenjeni, a Vera je zatim potrčala za njim rešetajući ga svim onim uljudnim pitanjima koje je ponijela iz Podbukovice - hoćete li kafu, jeste li gladni, sad ćemo da iznesemo meze... Međutim, Meksikancu te riječi nisu značile ništa, samo je ponovio istim tonom i smiješkom - Htio bih da vidim životinju.
Uveli smo ga u dnevnu sobu i čim je ugledao kavez i Vulana uvijek spremnog za igru, počeo je da se smije i moli:
- Ha! Vulan! Divno! Divno! Hoćete li ga pustiti molim Vas?! Samo malo?
Vulan je izletio kao metak, sada već težak trideset kilograma i bacio mu se u naručje. Meksikanac je pao na pod, počeli su da se rvu i valjaju po tepihu. Ta igra i buka trajale su poprilično dugo, pa smo Vera i ja sjeli na stolice i nijemo posmatrali. Kada se umorio, Meksikanac je jednostavno rekao:
- Hoćete li molim Vas sada da ga vratite u kavez?
Vera je zatvorila životinju kojoj je jezik još visio, pokušavajući da dođe do daha.
- I, znači, donosi sreću kažete, a?
Ćutali smo. Kao da tu priču neki već nisu znali.
- Dooobro. Slušajte, ja bih svakako da ga kupim - ispalio je odjednom.
- Aaa, ne, ne. Nije na prodaju. To nikako - uozbiljila se Vera.
- Dooobro - opet je otegao i uputio se ka izlazu - Vulan! Ha ha! Divno! Naprosto, divno! - i otišao bez pozdrava.
Vratili smo se za sto i hladnu hranu.
- To ne dolazi u obzir - rekla mi je skoro uplašeno. Samo to ne.
Sutradan predveče, dok smo gledali TV, ponovo se začulo zvono. Gazda je stajao sređen, u odijelu, čak je stavio i šešir. Veri je dodao cvijeće i opet se zaputio bez pitanja ka Vulanu. Skakali su po sobi, borili se, dernjali i cvilili, a onda je, kao da se ništa nije dogodilo, ustao, izravnao odijelo dlanom i prišao nam u trpezariji.
- Zaista zanimljiva životinja. Recite mi, da li bi Vam smetalo da ponekad svratim i poigram se sa njom?
- Paaa, ovaj... - zastala je Vera i pogledala me - mislim da nam ne bi smetalo.
- Odlično! Divno! Hvala Vam zaista. I još da vas pitam, jeste li razmislili o cijeni?
- Kakvoj cijeni? - uskočio sam.
- Za Vulana. I sami znate da mi novac nije problem. Imam dvadeset marketa samo u ovom okrugu, a jedino mi fali vaša životinjica.
- Ipak nije na prodaju, zaista - rekao sam mirno.
- Dobro, dobro, o tome ćemo drugi put... Hvala Vam još jednom i vidimo se ponekad - zbrzio je i otišao.
Od te večeri, u našoj kući je nastao pakao. Meksikančevo „ponekad“ značilo je svaki dan, čak i nedjeljom, kada smo željeli da otplovimo do nekog sajma, čekao nas je na stepenicama. Vera se plašila da se suprotstavi jer bi to vjerovatno značilo otkaz i moje vraćanje u dnevnu smjenu.
Ja sam danju odlazio u nabavku, Vulanu kupovao meso i drugu hranu, puštao ga da šeta po kući i nikako u dvorištu jer bi se komšije zaprepastile i prijavile ovo čudovište. Sada je imao sedamdeset kilograma i strašno je balavio! I kada bih htio da odmorim, da odahnem poslije ručka i pripremim se za noćnu smjenu, tišinu bi uvijek prekidalo zvono.
Slijedilo je pola sata dahtanja, galame, ispuštanja raznih krikova. I tako svako veče! Svaki bogovjetni dan! A Meksikanac je prosto uživao u programu koji smo mu dobrovoljno priuštili i obavezno, svaki put kada bi odlazio postavljao je ono izluđujuće pitanje - Koliko želite novca za Vulana?
Nakon jedne grozne noći na poslu u kojoj je grupa maloljetnika upala u hale i odnijela dva motora za harli dejvidsona, a koje sam morao u ratama da nadoknadim iz sopstvenog džepa, spavao sam smožden, kada me je probudilo divljanje. Uletio sam bunovan u dnevni boravak i zaprepastio se kada sam ugledao Meksikanca u boksericama i čarapama kako reži naspram razularenog Vulana. Životinja je tada skočila i šapom mu napravila krvave štrafte preko prsa, na šta je debeljuškasti kralj marketa urliknuo kao Tarzan i pokušao da mu uzvrati. Krv mi je udarila u zjenice i izderao sam se:
- Dostaaaaa!!!
Životinja se uplašila, tužno cijuknula i otišla prema kavezu, a Meksikanac, kao da se završila vožnja za koju je uplatio žeton, počeo mirno da se oblači. Staviviši šešir, iskezio mi se:
- Koliko tražite za Vulana?
Naslonio sam se na zid, skrhan, nervozan i umoran.
- Zašto nas mučite? Recite? Recite molim vas, čime smo ovo zaslužili?
- Ali amigo! Pa ja nikako ne želim da Vas uznemirim! Vi ste divni ljudi! Ja samo želim Vulana.
- Pa nije na prodaju!! - ponovo sam se izderao. Kako vam to nije jasno!?
- To je jače od mene. Ja moram da imam ono što zamislim. A Vulan je zaista poseban. Tražite za njega koliko hoćete.
Čim je Vera došla sa posla posadio sam je za kuhinjski sto i rekao da već ujutro mora da raskrsti sa Meksikancem. Ispričao sam joj posljednju scenu iz dnevnog boravka i zaprijetio da bira - ili ja ili debeli vlasnik koji mora da ima sve što poželi. Snuždila se, smrkla, ućutala.
- A ako mi da otkaz?
- Ne zanima me! Ponovo ću da tovarim robu, ne moraš uopšte da radiš što se mene tiče, samo mu objasni da više neće preći naš prag! Nikada!
Ujutro, kada sam se vratio iz noćne, čekao sam je da dođe i sve mi ispriča. Želio sam da zamišljam lice tog debelokošca, da uživam dok mu Verine riječi tope debilski osmijeh. Da ga zamišljam kako pada i moli. Ušla je isto onako snuždena kao i sinoć.
- I? Gotovo? Pričaj mi? Pričaj mi šta je rekao? Od riječi do riječi! Znam da je vjerovatno ispao svinja, ali nema problema dušo, rekao sam ti, ja ću da radim dva posla. Ma radiću po cijeli dan! Ne moram ni da spavam, samo da ga ne vidim u svom životu!
Vera je gledala u pod i ćutala.
- A? Reci. Reci već jednom?!
Podigla je okice kao dijete koje je za kaznu poslato u ćošak i tiho izgovorila: Dobila sam svih sedam dana. Od sada radim cijelu sedmicu...
Skočio sam i iz sve snage udario šakom u zid, tako jako da sam probio dasku i stiropor. Kako si mogla?!! Kako si mogla?!! - urlao sam, šutnuo stolicu koja mi se našla na putu i otišao u sobu. Zaključao sam plašeći se da u bijesu ne učinim neku veću glupost. Ubrzo je pokušala da uđe, a onda je sjela kraj vrata.
- Izvini... Znam šta je trebalo da uradim, ali... Prvo čime mi je začepio usta bilo je da će mi povećati platu duplo! Nisam ni stigla da pomenem Vulana i ono što mi mislimo o svemu ovome. A onda je samo bubnuo - Radićeš svih sedam dana. Dragi! Znaš li šta znači svih sedam dana?! Pa otplatićemo kredite pet godina ranije! I to sve zahvaljujući Vulanu! Pa znaš da mi je sve krenulo nabolje otkako smo ga donijeli, baš kako je rekao Indijanac, i nemoj molim te sada to da kvarimo! Zauzvrat traži samo jednom nedjeljno da dođe. Samo jednom. Tu sam bila izričita. Izdrži molim te, učini mi to! Samo jedan dan. Umrla bih ako bi ponovo ostajala kod kuće.
Mjesecima nisam pričao sa Verom. Čak sam počeo i da okrećem glavu od nje u rijetkim trenucima kada bismo se sreli. Ono čudovište raslo je sve više, kupila mu je novi ogroman kavez, a sebi novog bjuika. Istina je da smo rate kredita otplaćivali kao od šale, ali ono što je boljelo bila je činjenica da je između zdepastog Meksikanca, Vulana i mene, izabrala njih dvojicu.
Najednom sam zaboravio da u mojoj blizini postoji osoba sa kojom mogu da podijelim bilo šta, kojoj mogu da kažem Dobro jutro ili provedem nekoliko sati, makar i u tišini. Sjetio sam se proljećnog dana, kada sam kao dijete u rodnom selu obuo očeve cipele, navukao kožuh i hodao od jutra do mraka, slušajući ptice i trepet lišća. Ne osjećajući ništa. Ništa, sem toga da se nalazim na putu, putu koji će trajati dugo, dugo.
Ipak, odjednom je sve počelo da dolazi na svoje mjesto. Izgleda da je Bog kojem sam se jednom prilikom pomolio u Dalasu stvarno shvatio u kakvom haosu se nalazim i odlučio da mi pomogne. A sve se odvijalo kao po skici. Precizno, polako i tačno. Naime, kako je gazda dolazio jednom sedmično i tada nadoknađivao sve propuštene sate, divljanje i bahanalisanje po našoj krvavo stečenoj kući bili su sve veći i veći. Vera je došla sa posla i nije mogla da prepozna kuhinju. Elementi, luster, sto, stolice, mašina za suđe i frižider bili su okrenuti naglavačke, zid prema dnevnom boravku probijen toliko da se rupa koju sam ja napravio nije ni primjećivala, a imali smo i „slobodan“ pogled u dvorište. Vidio sam kako lomi prste, ali nije mi padalo na pamet da se umiješam. Dovodila je majstore, okretala milion brojeva, ali na kraju je morala da izbroji tačno 21.750 dolara da sve dovedu u red. Sljedeće što su dvojica neandertalaca (jer za Vulana još nisam mogao da kažem koja je životinja) uspjela da naprave jeste da počupaju pumpu za punjenje i pražnjenje bazena i oštete solarni panel koji nam je stajao na pomoćnoj kućici. Iznos računa: 39.000 dolara! Vera je kao nikada do tada poludjela. Sitne iskre bijesa frcale su joj iz očiju, a ja sam potpuno miran odlazio na spavanje.
Dok sam u snovima gledao moju malu limenu kućicu u kojoj ću provesti narednu noć i iz koje ću lagano prošetati sa toki-vokijem i obići hangare, ona je kipjela nad računima i kreditnim karticama koje su zapadale u minus. Samo sam čekao kada će i novi bjuik postati prošlost američkih auto-placeva. Bila je nedjelja. Vera je radila, a ja sam taman došao sa posla. Nisam ni ruke stigao da operem, kad u kuću, bez zvonjenja, uleti Meksikanac. Nasmijao mi se i uskočio kod Vulana. Životinja je poludjela kada ga je ugledala, glavom probila vrata na rasklimanom kavezu i rvanje je počelo. Meksikanac je u jednom trenutku potrčao izbezumljen prema meni, kao da će mi svakog trena skočiti u naručje, i kada sam se tome najmanje nadao, izvio se i uhvatio za luster. Vulan ga je dohvatio za nogu i sada su obojica visila. Bilo je to divnih deset sekundi tišine, dugih kao godina, kada se nije čulo ni režanje, ali ih je brzo zamijenio rezak zvuk. Kabl od lustera počeo je da cijepa tavanicu, dugačka žica otkidala je komade kreča i stiropora, a za njom su krenuli i kablovi od tridesetak ugradbenih sijalica koje su bile raspoređene po kuhinji i dnevnom boravku. Tek što sam uspio da otvorim usta, cijeli plafon sručio se na pod.
Vjerovatno bih, inače, izvukao nož iz kuhinje i po kratkom postupku završio sa obojicom, ali sada sam morao da ostanem dosljedan, da dokažem ko je kriv za ovo što nam se događa. Spustio sam klecave noge na stolicu, kiselo se nasmijao i ćutao. Meksikanac je brzinom vjetra otperjao, Vulanu je sve to bilo zanimljivo, a ja sam čekao da vidim Verinu reakciju.
Kada je kročila u kuću, najprije je preblijedila, a onda počela da čupa kosu. Pušio sam polako, naslonjen na mini-bar u dvorištu i nisam želio ni da se pomjerim. Proklinjala je dan kada je došla u Ameriku, kada je napustila svoje selo, dozivala Boga da spali sve Indijance, da uništi ovu „zemlju zla“, šutirala dijelove plafona, zapetljala se u kablove i na kraju ostala kao zaleđena kada je usred krša i loma ugledala izgriženu i uništenu tapiseriju koja je inače visila na jednom zidu. Eh, kad se sjetim kako smo tu hrpu vune, platna i konca vukli po aerodromu i molili da nas puste iako smo premašili težinu prtljaga. Bilo je to jedino što je ponijela iz Podbukovice da je sjeća na roditelje i dom. Velika tapiserija sa izvezenim brdima, suncem i tonama kamena. Sada je u ruci držala ostatke te slike, izgrižene ogromnim očnjacima našeg kućnog ljubimca koji nam je donio sreću. Krenula je prema meni bez glasa, mirno, iscrpljena i blijeda, ali sa izrazom kao da se ništa nije dogodilo. Samo me kratko i staloženo pogledala i rekla - Gotovo je sa Meksikancem. Sutra ću da ga se riješim - i nastavila polako do male sobe, jedine koja je ostala čitava i uslovna u kući.
I dalje sam pušio bez riječi, iako je u meni sve buktilo od zadovoljstva - bila je to moja pobjeda. Nisam sumnjao da li će ispuniti ono što je rekla. Znao sam da je prelomila, vidio sam joj u očima. Ušao sam za njom u sobu, pokrio je i legao na drugi krevet. Imao sam desetak sati do posla, ali preda mnom kao da se otvarala vječnost. Zamišljao sam mir. Tišinu. Dane i dane koji nam predstoje bez vriske, lupanja, razvaljivanja i skakanja. I u blaženstvu sam i zaspao.
- ...je vrijeme!! Sada je posljednji ... momenat!! - probudila me je sva u goloj vodi i uznemirena.
- Šta pričaš?! Vera? Šta se dogodilo?! - skočio sam.
- Ovo je posljednji momenat da to uradimo... To je jedini način... - ponavljala je.
Otišao sam po čašu vode, poprskao joj čelo, dao joj da pije.
- Smiri se. Smiri se i reci mi šta ti je?
Jedva je disala.
- Sjećaš li se... sjećaš li... se... šta nam je rekao onaj Indijanac što nam je prodao Vulana? - tresle su joj se ruke.
- Šta...
- Ono...kad je rekao da je važno da znamo kada je kraj?? Javio mi se u snu. Javio mi se, k’o tebe sad da gledam, kunem ti se. Ne bih ti lagala. Rekao je da Vulan mora da nestane jer će tačno 27. avgusta da „učini smrt“. Da, tako je rekao - da učini smrt. Ubiće nekoga, razumiješ li!?
Mislio sam da je poludila. Mislio sam da sanjam, ali ostao sam smiren.
- Baš tako je rekao, kažeš?
- Da. Vulan mora da nestane za pet dana - trljala je nadlaktice kao da želi da se ugrije i svakog trena se trzala.
- Slušaj... Evo, ja ću da ga se riješim. Nije to problem. Znaš da imam oružje u garaži, odvešću ga kolima negdje i...
Gledala mi je preko ramena. Kroz prozor. Moje riječi odlazile su pored... Tišina i njeno isprekidano i tužno disanje.
Najednom je skočila sa kreveta.
- Ustaj. Ustaj! - rekla je. Možeš li da staviš Vulana u auto?
Radio sam bez riječi sve što mi je govorila. Nisam mogao da vjerujem da će ovako brzo nestati spodobe koje su nam zagorčavale život proteklu godinu dana. Stavio sam kavez u prtljažnik, zatvorio Vulana, a zatim pištolj iz garaže spremio iza pantalona. Vera je uzela da vozi i krenuli smo kroz sumrak. Mislio sam da je najbolje mjesto da se to obavi deponija, ali Vera ju je prošla. Onda sam predložio napušteni ribnjak i šumu na jednom brežuljku, ali i ta skretanja je profurala.
- U čemu je dođavola stvar?! - dreknuo sam iznerviran.
- Ovo ću ja riješiti. Sama - i dodala je gas.
Jurila je još petnaestak minuta i onda smo se našli ispred ogromne hale na kojoj je pisalo „Sky markets“. Na jednom spratu nalazila se Meksikančeva kancelarija. Sekretarica nas je najavila, a kada smo ušli, razvukao je isti onaj osmjeh kao kad nam je prvi put došao u kuću.
- Izvolite, izvolite dragi amigosi! Prijatno ste me iznenadili. Baš prijatno. Je li sa Vulanom sve u redu? Kako mogu da vam pomognem?
- Baš i dolazimo zbog Vulana - reče Vera.
- Nije mu dobro? Nešto se dogodilo? - izgubio je boju Meksikanac.
- Ne. Sve je sjajno. Ako se dogovorimo, može da bude vaš - bubnula je, a ja se jedva zadržao da ne padnem sa stolice.
- Ooo, dragi moji... dragi... amigosi... - razvlačio je iznenađeni Meksikanac, a zatim mu je lice ponovo dobilo pakostan sjaj - Znači, ipak sam dobio šta sam želio...?
- Niste još ništa dobili. Dobićete Vulana tek ako se dogovorimo - mirno je izrecitovala Vera.
- A šta bi dama željela? - zaškiljio je.
- Trideset odsto učešća u kapitalu vašeg lanca marketa - zviznula je Vera.
Meksikancu kao da je sva krv skočila u glavu. Digao se, noge su mu klecale, jedva je došao do prozora i gledao bez riječi.
- Slušajte - dodala je Vera - vi, naravno, ne morate da pristanete na to. Ipak, mislim da je Vulan jedinstven, jedina životinja ove vrste na planeti. Životinja koja čovjeku promijeni život.
Stajao je još koji trenutak, a onda ozbiljan i bez riječi otvorio vrata koja vode do Pravne službe. Čulo se mrmljanje i za koji minut je ušao sa gospođom koja je u rukama nosila pregršt papira. Uslijedila su duga objašnjavanja između nje i Vere, sekretarica je tri puta donosila bokale kafe, i na kraju je trebalo samo Vera da potpiše. Meksikanac nije dozvolio da ostavi trag na papiru dok nisam doveo Vulana iz auta. Gotovo u istom trenutku kada je moja supruga postajala tridesetodstotni vlasnik, ja sam pustio lanac i Vulan mu je oduševljeno skočio u naručje. Kada smo izlazili i pogledom se opraštali od naših amigosa, kroz vrisku i smijeh čuli smo Meksikanca: Ipak sam dobio ono što sam želio! Ipak! Ha ha! Ipak!
Narednih dana Vera se već uhodavala u posao, a ja nisam mogao da spavam noću. Čekao sam samo da dođe 27. i umirao sam od osjećaja krivice. Ona je za to vrijeme nabavila nekoliko kompleta u kojima je izgledala kao poslovna žena, torbu od glatke smeđe kože i visoke potpetice. Kada bih preznojen i blijed prošao kućom i zapitao je tiho - Kako...? Kako možeš...? Vera? - ona bi kao da me ne primjećuje produžila dalje. Nazvao sam i svog gazdu i rekao mu da nisam dobro, da uzimam slobodnu sedmicu. Često bih, dok tumaram, ušao u sobu u kojoj se nalazio Vulan i dugo stajao i gledao, očekujući neki krik, cviljenje ili vapaj. Samo je poneka šara na iscijepanom tepihu podsjećala da je tu nekada spavala i jela jedna životinja.
Kada je svanuo 27, jedino što nam je preostalo bilo je da upalimo TV i prva vijest koju je pročitao spiker bila je - Rano jutros, u svom domu u Oklahoma Sitiju, mrtav je pronađen vlasnik lanca „Sky Markets“. Očevici kažu da je tijelo bilo raskomadano... Vera me je samo poljubila u čelo i kao da se ništa nije dogodilo, rekla - Znala sam da će sve biti u redu.
Sjedinjene Američke Države! Zemlja jednakosti, prava i tolerancije. Zemlja demokratije u kojoj svaki napor i iskren rad postižu željeni cilj. Mjesto koje će ostvariti sve Vaše snove! Policija nas je samo jednom pozvala na razgovor, gdje smo priznali da smo Meksikancu „prodali“ Vulana, ali osim crvene ogrlice koja je životinji visila oko vrata, od onog kobnog dana gubi joj se svaki trag.
Vera je vrlo bzo uspjela da ostvari većinsko vlasništvo nad marketima i preimenovali smo ih u „Vulan’s markets“. Danas imamo ukupno 76 poslovnica širom SAD. Bjuik je prošlost i vozimo ševrolete sa pokretnim krovovima. Kad samo pomislim na moju limenu domarsku kućicu! Sada u takvim kontejnerima držim hranu za kućne ljubimce, a ponekad skroz zaboravim da sam radio noću jer se sada dižem u podne. Kućne pomoćnice služe nam doručak samo od organske hrane, Veri u krevet, a meni obavezno kraj bazena jer mi je muka kad vidim kako se psi poslije otimaju o mrve u posteljini. Svake sedmice sjedam u limuzinu i vozim hiljade kilometara, spavam po vrhunskim hotelima i trošim pare na rulet.
Podbukovice se samo nekad sjetimo i uhvati nas takav smijeh da nas stomaci zabole. Kamenjar nas više nikad’ neće vidjet’. U našim srcima kucaju samo jednakost i pravda, i kucaće - zauvijek!
