Pjesme Kumstvo, Ljudi i Postajem mudriji Tomislava Domovića u konkurenciji su za ZiN nagrade.
Tomislav Domović rođen je 1964. godine u Zagrebu. U književnosti se javlja u ranim osamdesetim prošlog stoljeća objavljujući u desecima relevantnih časopisa na prostoru SFRJ. U to vrijeme postaje jedan od najnagrađivanijih mladih pjesnika: 1. nagrada "Goran", 1. nagrada "Mak Dizdar", nagrada "Pečat varoši sremskokarlovačke", 1. nagrada žirija i publike na "Festivalu jugoslavenske poezije" u Vrbasu... Objavio je do sada trinaest zbirki poezije te izabrane pjesme "Žeravica" 2017 godine. Radio je razne poslove, a sada stvara kao samostalni umjetnik. Osim poezije piše i osvrte, prozu i filmske scenarije. Odlikovan je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi.
Tomislav o svojoj poetici: "U prve dvije zbirke vidljiv je djelomični utjecaj semantičkog konkretizma s kojim se definitivno rastaje u "Junačkim pjesmama" i od tada piše uglavnom o tri dominantne teme: Ratu, ljubavi i o činu samog pjevanja. Na tragu "whitmanovskog" pjeva ostvario je svojevrsnu prepoznatljivost za koju mu je još prije četvrt stoljeća Hrvoje Pejaković dodijelio naziv "Buntovnik s razlogom". Njegovo pjesništvo, hvaljeno i osporavano, postmodernističko i tradicionalno, egzistencijalističko i katkada romantičarsko, živi i razvija se u rukavcima izvan glavnih tokova suvremenog hrvatskog pjesništva kao neprestano traganje za uzvišenim oblikovanjem stiha i riječi."
Kumstvo
podijeli ovu pjesmu dobri čovječe onako kako bi podijelio zadnju krušnu mrvu s pticama i svim ljudima podijeli ovu pjesmu čovječe u njoj si i ti tvoji zlodusi i tvoji križevi u njoj je ljubav tvoja neskromna i skromna tvoja ljubav o kojoj ti ne umiješ ili ne želiš govoriti zato ja žuborim i rominjam u uhu poluodškrinutu zazivam refrene i otvaram sarkofage s Kumovom slamom ja sklapam kumstvo pjevajući na slomljenoj liri podijeli ovu pjesmu čovječe dobri jer ti si dobar samo malo ti znaš o tome i malo znaš o pjesmi i malo znaš o ljubavi sačuvanoj u svemu podijeli ovu pjesmu čovječe sa svojim okom pješčanim sa svojim uhom travnatim sa svojim glasom sputanim sa svojim srcem zaraslim u završni stih
Ljudi
dvadeset šest godina ja Hrvat mali putujem malom i velikom zemljom Srbijom od koje Srbija me razdvoji ne obilazim male i velike Morave stare manastire i nove hramove nove i stare ćele kule ja putujem u putovanju koje nikako da počne njišem se na rudu i gledam u upregnute volove i dok čekam da nepokretnost postane kretanje prebrojavam sve one koji pogubili su sebe i tražim one koji iz Božje čestice vire dvadeset šest godina mali Hrvat ja pjevam na malom hrvatskom jeziku i pokušavama te male zapise prevesti na veliki Božji jezik natucam još uvijek al mogao bi me razumjeti poneki Hrvat poneki Srbin onaj što u onoj čestici guguče, krilima lepeće i još uvijek plače
Postajem mudriji
Saši Jovaševiću
Polako izlazim iz sebe Bolje je tako jer tako bolje sve vidim Žalac ose nad kruškom, žalac ose pod mojim jezikom I vino i hrast, i lozu i bačvu I sebe sama bolje vidim bez ogledala Izvlačim se ja iz sebe Kao guja iz košuljice, kao bradavica iz košuljice, kao košuljica iz pasa I sve bolje vidim Neumrli san, raspadnutu strvinu i sastavljeni početak Jedna usta kao mjesto za šutnju Pribadaču u ženskom srcu i prijatelja u Šumadiji Sve bolje vidim Prohujali metak i dohujali šapat Suze pod tjemenom i čežnju u ljuljački na trijemu Sve bolje vidim kad napustim sebe Maglu raspetljam, snjegove ugazim, mjesec osedlam Srpast ili pun, meni tad isto je Sve vidim Nedočekano pismo, prečac u željama, pozdrav žene koju upoznao nisam Sve vidim Kad izađem iz tog gada Mogao bi me netko i zagrliti
6.srpnja.2017.
