Priča Moj deda moderni Robinson Kruso u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Slavica Bakšaj o sebi: "Pisac je žena zrele dobi. Danas, dok priča o sebi, kaže da je 3D žena. Zašto? Prvi dio njezina odrastanja (kako danas kaže, šteta jer je bio kratak) je odrastanje uz petrolejku. To je vrijeme u kojem je naučila što je to usmena predaja. To je vrijeme u kojem je naučila (a puno kasnije postala svjesna), da moralno ima prednost nad materijalnim. U tom vremenu, ako je htjela znati (a htjela je puno), mogla je jedino čitajući. Slike, ispričane lijepim riječima, viđene tuđim očima, pretvorene u vlastite slike. Taj i takav način učenja stvara maštu. Mašta stvara znatiželju i želju za više i bolje. Drugi dio odrastanja je onaj kad je petrolejku zamijenila žarulja. Vrijeme u kojem je napredak polako zakoračio u njezin život, a ona hrabro krenula s njime. Treći dio njezina, sada ne odrastanja, nego života, je ovo uzavrelo vrijeme napretka u tehnici i tehnologiji. Virtualno vrijeme. Sustiglo ju je u četrdesetima. Trudi se ići ukorak, barem s osnovama. Nekako je, kako kaže, i tužna i sretna. Sretna jer je ljudski težiti za višim. Tužna jer više nije uvijek i bolje.
O čemu pišem?
Stvarnost je negdje između onoga što imamo i onoga što želimo. Između onoga što hoćemo i onoga što možemo. Svatko od nas ima svoj život, svatko od nas ima svoje dileme, svoje istine, svoje tuge i svoje snove. Svatko od nas ima nešto što voli, ima svoj način rješavanja životnih situacija. Priče koje život piše ne možemo mijenjati. Možemo ih svatko na svoj način doživjeti i proživjeti. Život je pisac najvećih djela nepoznatih autora. Neke priče su napisane, neke priče su pročitane....a neke su ostale sakrivene iza pogleda. Ponekad se okrenem, sa stranica života prepišem tragove jednog postojanja."
Moj deda, moderni Robinson Kruso
Hodaju samosvjesno sa svijetom na dlanu. Odrastaju ne igrajući se, prolaze kroz drvorede i parkove ne primjećujući. Da li je više manje, ili je manje više?
***** -Jan, molim te pročitaj svoju zadaćnicu, rekla je učiteljica zadovoljno se smjestivši u njegovu klupu. Pogledao je prijatelje i počeo čitati.... -Moj deda je moderni Robinzon Kruso. Cijeli razred urnebesno se smijao. Učiteljica ih je umirila te zamolila Jana da čita dalje. -Moj deda je moderni Robinzon Kruso. Nije on bio mornar ni moreplovac. Ni brodolom nije doživio. Radio je moj deda u jednoj velikoj informatičkoj tvrtki od jutra do mraka. Doma je dolazio kasno umoran i iscrpljen. Dok bi mu baka stavljala na stol podgrijani ručak za večeru, mobitel je već zvonio. Deda se javljao, baka se ljutila. Jednoga dana deda se stvarno umorio. Od posla , od kompjutera, mobitela, od bakinog vječitog prigovaranja. Od života bez života. Puno je radio, puno zaradio. Djeci je sve omogućio, samo što je njihovo djetinjstvo i odrastanje propustio. Došavši jedan dan ranije s posla, mobitel je ostavio u kuhinji na stolu. Kompjuter je ugasio, stvari spremio i rekao baki da on ide. -Kuda ideš, pitala je baka? -Na imanje mojih roditelja. -Ali tamo nema ni struje ni vode. Kuća je stara i trošna. Nemaš telefon ni internet. -Baš zato tamo idem. Sve to događalo se prije mog rođenja. Dolazio je deda u grad. Vodio me u parkić, na sladoled. Cijelo vrijeme pričao mi je o mjestu gdje on živi. Zvao ga je Oaza Mira. Njegova priča bila je slična bajkama koje mi je mama čitala prije spavanja. Na pitanje što želim za svoj šesti rođendan, odgovorio sam da želim ići k dedi u njegovu Oazu Mira. Dan prije rođendana deda je došao po mene. Puno je toga što sam za svoj šesti rođendan vidio i doživio prvi puta. Vozili smo se vlakom. Prvo kroz grad, onda kroz žitna polja. Tada sam naučio da je zlatno polje zrela pšenica...da je žuto pojle šećerna repica , a zeleno kukuruz. Vozili smo se pokraj rijeke, uz rijeku, mostom preko rijeke. Promicali su krajolici. Tada sam vidio fazana u grmlju, čaplju na jednoj nozi, divlju patku i labuda na rijeci. Gledao sam kako srne bježe u šumu prestrašene zvukom sirene. Deda mi je objasnio da lokomotiva fućka prije ulaska u tunel. Moram priznati da sam se malo bojao tunela. Samo prvi puta. Naučio sam da je svjetlo uvijek na kraju tunela. Oaza Mira jedan je veliki brijeg podno kojega potok teče. Na vrh brijega velika drvena kuća slamom pokrivena. Oko kuće puno je šarenog cvijeća. Tamo su stabla jabuka , krušaka , šljiva, trešanja, marelica....koje je njegov otac , moj pradjed posadio. Jako stara stabla deda je mladim sadnicama zamijenio. Na sredini brijega košnice sa pčelama je stavio. Podno brijega, uz potok kućice za ptice postavio. Sa druge strane brijega je vrt sa svim vrstama povrća. Veliki dio brijega deda je ogradio. Na dva dijela podijelio. U jednom dijelu žive kokice, u drugom dvije kozice i dvije ovčice. Cijelom dužinom brijega stazu za sanjkanje je ostavio. U velikoj zidanoj peći vatra veselo pucketa. Znate, pucketaju i iskre drva koja gore. Na večer, iznad brijega veliki mjesec i zvijezde, noć pretvore u dan. Teško ću vam opisati. Morate doći i vidjeti, završio je Jan svoju priču. Jedno vrijeme vladala je tišina. -Ne vjerujem ti ni jednu riječi, rekla je Ana. Pokaži nam slike. Cijeli razred s Anom se složio. -Nemam slike. Na ulazu u Oazu Mira deda je napisao: MOLIM UGAŠENE MOBITELE OSTAVITI U KASLIĆU -Sve si izmislio, jednoglasno su se složili. Jan je pognuo glavu i rukom obrisao suze.
**** Brijeg su nastanila indijanska plemena. Svako pleme u svom živopisnom šatoru je živjelo. Na sredini šatorskog naselja vatra je gorjela. Veliki poglavica na počasnom mjestu sjedio i pričao. ..Njegova skvo donijela je tortu. Noć se spuštala, vatra pucketala,brijegom se pjesma razlijegala....Jan, sretan ti rođendan. Drugi dan bili su lovci, bili su konjanici, bile su princeze i zamišljeni dvorci. Gledali su očarano u zvijezde ponad glave. Deda je nabrajao imena zvijezda i sazviježđa. Imao je i veliki dalekozor. Nisu bili umorni. Bili su sretni i znatiželjni. Kada je truba označila povečerje, dole , pokraj potoka , čula se rika jelena. Vesela družina bezbrižno je spavala. Treći dan deda i baka mahali su Janu i njegovim prijateljima. Autobus je već kretao kada ga je deda smijući se zaustavio. Popeo se na stepenicu i pitao djecu jesu li nešto zaboravila. Dok su vadili mobitele Ana je rekla: -Zaključili smo da Vi jeste moderni Robinzon Kruso. On je imao Petka , Vi imate baku. Baš ste cool.
****
Možda je došlo vrijeme maknuti se, pobjeći od onoga čemu smo silno žurili? Oni ne znaju , neće ni znati što propuštaju ako im mi ne pokažemo. Nije nužno jedno zamijeniti drugim. Važno je naučiti razlikovati izobilje od obilja. Ostalo će ih život naučiti.
