Priča Andrije Škare u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Andrija Škare rođen je 1981. u Zagrebu. Diplomirao novinarstvo. Radio kao novinar, scenarist, televizijski voditelj i urednik.
Dosad objavio: S više mlijeka, molim (2008.), eseji o zagrebačkim kafićima; Život svijeta koji će doći (2014.), zbirka priča; Slušaj me (2016.), eseji o vezama književnosti i glazbe; Društvene igre (2017.), zbirka priča.
Andrija Škare piše "zato što ionako ne vjeruje da postoji bogznašto osim priča, a njih netko treba ispričati. Čitanje je njegova prva ljubav, o sebi misli prvenstveno kao o čitatelju, a to što i sam piše doživljava kao maleni, skroman pokušaj da i on nekome priušti makar djelić zadovoljstva koji iz čitanja crpi svakodnevno, neprestano. Kada mu to uspije, najsretniji je čovjek na svijetu.
Najviše ga motiviraju najveći strahovi; voli pisati o ironijama života jer se boji da ne postane njihovom žrtvom. Praznovjeran je pa se ne usudi pomisliti, a kamoli reći da je nešto dobro jer sluti da odmah stiže kazna. Ne zna koliko je to stvar praznovjerja, a koliko iskustva. Volio bi da postoje samo dva puta koja može slijediti, tako bi bilo lakše napisati kraj bez imalo tuge."
JEDNINA I MNOŽINA
1.
Vrata se nekako zatvore, prkoseći zakonima i logici, uz škripu. Tramvaj krene. Stotinu ljudi neka sila, centripetalna ili centrifugalna, Mario se uzalud pokušava sjetiti lekcije iz fizike, pokrene u istom času. Tijela se pomaknu, noge traže uporište. Noga nekog debeljka pronađe uporište na Marijevoj tenisici, on gotovo zaciči od bola, ali se suzdrži. U tramvaju je barem trideset ljudi više od predviđenog broja za normalnu vožnju. Barem pedeset više od broja optimalnog za ugodnu vožnju. Barem devedeset i devet više od onoga što Mario sada može podnijeti. Mamuran je, boli ga noga na koju je nagažen, kasni na posao.
Krene se probijati prema vratima stanicu prije nego što treba izaći. Zna iz iskustva da mora tako. Putem i on slučajno nagazi poneku nogu, ali ne dospije se ispričati, vrata gleda kao portal u neki drugi, bolji svijet.
Nekako se izgura van i čim se makne od gužve ubrzava korak pa onda i krene u trk, lagani, ali ipak trk. Nagaženi palac pulsira. Preskače rutinu kupovine peciva i kave u pekarnici, utrčava u pothodnik, dolazi do trgovine s cipelama, vadi iz džepa ključ i otključava. Prvo zaštitnu rešetku, a onda i vrata trgovine. Pali svjetla, gleda na sat. Otvorio je s dvanaest minuta zakašnjenja. Nije strašno, ali je neozbiljno.
Uključuje blagajnu i opet, kao i svako jutro kada to radi, pomisli na to koliko su nam računala unaprijedila život, koliko su promijenila svijet. Pomisli kako nema osobe koja ne osjeća tu blagodat, makar izdaleka, makar posredno. Malo mu se zavrti u glavi.
Pali svjetla u cijeloj trgovini, otključava skladište, staje iza pulta i konačno otpuhuje, iz dubine pluća. Sve je spremno, radni dan može započeti.
Trgovina s cipelama ima svoj ritam, ritam koji Mario poznaje i s kojim se stopio; ritam uz koji je naučio plesati. Jutarnje smjene su manje zahtjevne od poslijepodnevnih. Iako jutrima kroz pothodnik hrli ogroman broj ljudi, tada su najčešće u žurbi i ne samo da ne ulaze već jedva i zamijete izlog. Nakon deset počinju oni kojima se manje žuri, oni uđu i razgledaju. Netko i nešto kupi. Oko podneva dominiraju studenti. Nešto kasnije se pojave i ljudi koji većinu dana provode u kladionicama kojima pothodnik obiluje. Kada osvoje veći dobitak, dođu i kupe cipele. I njima je potrebna obuća, kao i svima. Kladioničari su još okej, zastrašujući su oni koji dane provode u Casinu dvoja vrata od trgovine. Izgubljenih pogleda, odsutni, daleki, najčešće djeluju kao da su se samo ušli oporaviti, udahnuti neki drugi miris, zaviriti u neki drugi svemir. Ne kupuju, u pravilu ne kupuju. Najveći je promet iza pet, kada se većina onih od jutra vraća s posla. Žele što prije stići doma, to je jasno, ali ne moraju stići na minutu. Nešto u izlogu im privuče pozornost. Uđu, pogledaju, kupe. Iznurio ih je kapitalizam, teško zarađuju taj svoj novac pa ga žele potrošiti na nešto zbog čega će se osjećati bolje. Nove cipele. Nove cipele! Tom kupnjom daju mali, minimalni, mikronski prilog vrtnji tog istog kapitalizma, podržavaju ga po sitno, upuhuju mu život, smjerni su kotačić mehanizma potrošačkog društva, ali ne razmišljaju o tome, razmišljaju o tome koliko će ih držati osjećaj sreće zbog novog predmeta koji su si priuštili.
U deset dolazi i Marijeva kolegica Kristina, do deset je on već potpuno budan. Na mamurluk je već zaboravio, palac na nozi mu je prestao pulsirati, sav je u poslu, predan je i usredotočen. Veseo je jer sada, kad je ona došla, može otrčati do obližnje pekare po pecivo i kavu u papirnatoj šalici. Veseo je i zato što ne radi njezinu smjenu, popularnu međusmjenu, od deset do šest, najgluplju i najuzaludniju, ona koja ti ne dopušta da baš ništa osim posla radiš toga dana. Mario je empatičan momak, ali nije baš toliko empatičan da bi rado patio umjesto drugih. Racionalan je.
Vraća se s kavom i pecivima za oboje. Time kao da se iskupljuje Kristini što je nju zapala glupa smjena iako to nema veze s njim, ta nije on taj koji slaže raspored šihti. Ona mu je zahvalna, smiješi mu se toplo. Starija je od njega dvadeset godina, ima muža i troje djece, tri sina. Mario ne zna mnogo o njezinom životu, ali zamišlja ga onako kako izgledaju životi američkih domaćica iz filmova iako Kristina nije domaćica. I oni nisu u Americi.
2.
Podne je i u trgovini je mirno. Za sat vremena doći će i treća kolegica, a za tri sata Mariju završava smjena. Još jedan dan bez uzbuđenja, još jedan dan kada je deset puta pomislio na Ala Bundyja. Još jedan dan u kojem se trudio ne razmišljati o svome životu i još jedan dan kada mu je to uglavnom uspijevalo. Još jedan dan kada će nakon posla otići prvo u McDonalds, a onda u kvartovski kafić u kojem će popiti tri piva, čitati novine i razgovarati s konobarom Emilom o svemu onome što čini život, a ne može se dotaknuti.
Vrata se otvore, a Kristina i Mario se prenu, kao da oboje osjećaju da će se dogoditi nešto važno, kao da im je instinkt rekao da ne ulazi obična mušterija. Kristina rukom ispod pulta potraži suzavac, da se nađe.
U trgovinu uđe čovjek na štakama. Srednje je visok, neobrijan, blagih i, Mario se usuđuje pomisliti, plemenitih crta lica. Ima umoran pogled u kojem se čita ustrajnost, umoru unatoč. Nema desnu nogu.
– Dobar dan – kaže.
– Dobar dan – uzvraćaju Kristina i Mario u glas, istim tonalitetom, kao da su vježbali.
– Čovjek se oslanja na lijevu nogu i na štake, spretan je i vješto se provlači kroz razmjerno uske prolaze među policama u trgovini. Dođe do police s muškim cipelama, klasičnim.
– Ove tu – pokaže glavom – imate li broj 43?
– Mislim da imamo – kaže Mario, a Kristina već odlazi u stražnju prostoriju u kojoj je skladište. Vrati se za minutu, otvara kutiju na pultu, vadi lijevu cipelu i dodaje je Mariju koji je proslijedi do čovjeka.
On sjeda, odlaže štake pored sebe, naginje se i odvezuje cipelu koju brzim pokretom i naoko bez imalo muke skine sa stopala. Navuče novu. Pažljivo je veže pa onda palcem pritišće vrh, provjerava je li mu dovoljno duga. Uzima štake u ruke, ustaje i cupkajući hoda po trgovini. Zamišljen je. Ima isti izraz lica kao bilo tko kada isprobava nove cipele, kao da pokušava zamisliti sve buduće situacije u kojima će se naći dok ih nosi. Jesu vam dobre? – pita Kristina iza pulta, a onda se brzo ispravi – Ovaj, mislim, je li vam dobra?
Zacrveni se i ne pokuša niti dočekati odgovor već opet krene u skladište, hitro, kao da se sjetila da je ondje ostavila uključenu peglu.
– Dobra je, nije loša – odgovori čovjek promatrajući svoju jedinu nogu u zrcalu postavljenom tik uz tlo, namještenom tako da se dobro vidi obuća koju kanite kupiti.
Mario ga gleda, promatra, proučava. Trudi se to činiti nenametljivo, tako da čovjek ne primijeti. Trudi se ponašati kao da mu svaki dan u trgovinu uđe čovjek koji ima samo jednu nogu. Ta ipak je on profesionalac!
Iako čovjek ne izgleda kao da mu je stalo do komunikacije, Mario u jednom času ipak odluči pokušati prijeći crtu. Možda i zato što osjeća kako mu kofein kola žilama i čini ga titravim, spremnim na akciju.
– Znate, žao mi je što vam ne možemo prodati samo jednu – kaže skoro sućutno, ali i dalje s tonom profesionalnog prodavača koji se trudi gledati svoja posla.
– Možete, ali nećete – odgovori čovjek posve mirno.
– Kako to mislite? – potpuno se zbuni Mario odjednom uvučen u nešto što ne želi. Htio je samo biti dobar, pokazati suosjećanje i možda zadovoljiti znatiželju, doznati što čovjek radi s desnim cipelama koje kupi, s tom neželjenom djecom koja su mu nametnuta, djecom koja mu uopće ne trebaju.
– Bila je jedna trgovina gore, kod Trga. Redovito sam tamo kupovao cipele još dok sam imao obje noge. Nastavio sam i nakon operacije. Kada bih došao, oni su redovito zvali upravu koja bi uvijek dopustila da kupim samo jednu, u pola cijene.
– Koja trgovina? – upita sada Kristina koja se u međuvremenu vratila iz skladišta, mirnija.
– Nije važno, propali su. Možda i zato što su meni prodavali samo jednu cipelu – kaže čovjek i nasmiješi se ustima i očima, gorko, ali iskreno. Cinik u Mariju pomisli da čovjek svuda prodaje istu priču, da samo želi uštedjeti, ali s druge strane, to što govori je posve logično. Zašto bi kupovao dvije cipele kada je potpuno jasno da mu treba samo jedna, jedna jedina?
– Nazvat ću ja upravu, pričekajte trenutak – kaže on odlučno pa ode do pulta, uzme telefon i stane birati broj.
3.
Kristinini prsti barataju s kutijom za cipele kao da imaju vlastitu volju, plešu s njom čudesno elegantan ples. Iz nje vadi desnu cipelu i stavlja je na pult, a u nju posprema lijevu koju joj je čovjek vratio. Kutiju potom stavlja u vrećicu s logotipom trgovine i dodaje je čovjeku. On zahvali, uzima vrećicu i krene prema vratima.
– Oprostite, samo još jedno pitanje – zaustavlja ga Mario okuražen time što je uspio isposlovati dobru pogodbu, što mu je pošlo za rukom smekšati tvrdo srce kapitalizma i nagovoriti šefa da čovjeku prodaju samo jednu cipelu.
– Slušam.
– Kada vam ne žele prodati samo jednu cipelu, što napravite s desnom?
– Što vi radite s cipelama koje vam ne trebaju?
– Pa bacim ih u smeće, ali to su stare cipele. Ova je potpuno nova.
– Sadim cvijeće u njima. Imam pun balkon cvijeća posađenog u desnim cipelama – kaže čovjek tonom za koji je nemoguće prepoznati je li šala ili nije.
– Stvarno?
– Ozbiljno. Predmeti napravljeni da budu u paru su tužni kada su sami. Tako ih razveselim. Cvijećem.
– Zanimljivo.
– Zanimljivo ili ne, tako je. Hvala vam na trudu i lijepi pozdrav – kaže čovjek i okrene se.
– Doviđenja – odgovore Kristina i Mario u glas, opet u glas.
4.
Prošla su tri sata i Mario se sprema kući. Kristina je već kolegici ispričala sve o jednonogom kupcu i život u trgovini se nakon toga počeo vraćati u ustaljeni tok: malo ćaskanja, dosta čekanja, nešto kupaca, baš svi s dvije noge. Kristina razmišlja što da napravi s desnom cipelom koja joj je ostala na pultu i naglas razmatra opcije. Možda da, kao što to radi čovjek, stvarno u nju posadi cvijeće? Možda da to onda stavi u izlog? To bi moglo lijepo izgledati. Kolegica je pita zašto nisu čovjeku naplatili jednu cipelu, a dali da uzme obje, ali ni ona ni Mario nemaju odgovor na to pitanje, ta je desna cipela nepotrebna i višak njemu i njima, njezina je sudbina gluplja od Kristinine međusmjene, uzaludnija od šilterice s propelerom.
Mario oblači jaknu, pozdravlja kolegice i izlazi. Odluči preskočiti McDonalds, a možda čak i kafić. Otići će nešto kupiti u trgovinu i doma će si sam napraviti jelo. Možda uzme pileća jetrica i bocu vina, to mu se čini kao dobar izbor, kao da bi mu moglo pasati.
Ubrza korak i ponovno osjeti kako ga boli ujutro nagažen palac, ali to mu ne pokvari raspoloženje. Čini mu se da osjeća kako se Zemlja okreće ispod njegovih nogu.
