Naš suradnik, književnik i prevoditelj Božidar Brezinščak Bagola čitateljima ZiN Dailyja otvara svijet književnosti na esperantu. Ovom prilikom donosi nam tek dovršeni hrvatski prijevod eseja Davanje duše riječima švedskog pisca Stena Johanssona u kojem ovaj nagrađivani dvojezični stvaratelj s oduševljenjem govori o djelima hrvatske esperantske književnice Spomenke Štimec.
Davanje duše riječima
Uvodna bilješka
Sten Johansson, švedski romanopisac, pripovjedač i esejist, rođen je 1950. u Kalmaru, gradiću južnoistočne Švedske. Radio je kao činovnik u gradskoj administraciji. Potječe iz esperantske obitelji i sa šesnaest godina počeo je uređivati male novine Kvinpinto. Poslije desetogodišnjeg nebavljenja esperantom počeo je 1982. prevoditi literarna djela sa švedskog na esperanto, a 1986. i pisati vlastita djela (novele, krimiće i zabavna štiva) na švedskom jeziku te međunarodnom jeziku esperantu. Za svoj rad primio je brojne nagrade. Esej Davanje duše riječima preveden je iz njegove knjige eseja o esperantskoj književnosti pod naslovom Kroze-proze, Literatura esearo (Surfajući prozom. Književna esejistika) objavljene pri Eldona Societo Esperanto, Esperantofoerlaget u Štokholmu 2013., a tematizira literarni opus hrvatske esperantske spisateljice Spomenke Štimec.
Spomenka Štimec živi više od četrdeset godina u samom središtu esperantske kulture. Biografske informacije o njoj mogu se s lakoćom pronaći na internetskim stranicama i drugdje. Ovdje ću se pozabaviti njezinim beletrističkim djelima koja su započela novelama iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Godine 1984. objavljen je njezin poznati roman Sjena na unutrašnjem pejzažu (Ombro sur interna pejzaĝo). Osamdesetih godina prošlog stoljeća pisala je i dramske tekstove, između ostalih i monodramu Žena koja je šaptala u uraganu (Virino kiu flustris en uragano) o Verdi Majo što je pseudonim japanske političke aktivistice, Hasegawa Teru. Drama je izvedena u Pekingu 1986., a plakat Nenada Dogana za tu dramu UNESCO je godinu dana kasnije izabrao za izložbu „Sto najljepših plakata“ u Parizu. U devedesetim godinama pisala je novele, između ostalog Hrvatski ratni noćni dnevnik (Kroata milita noktlibro) kojim je posvjedočila raspad Jugoslavije. Od 1996. naovamo objavila je tri biografska romana.
Sjena…
U esperantskoj izvornoj literaturi ima mnogo djela u kojima su autori iskoristili svu svoju maštu samo da ništa ne kažu o sebi, ništa o svojim iskustvima ili osjećajima, ništa o stvarnom životu, nerijetko kompliciranim spletkama i teško probavljivim brbljanjem prikrivajući ispraznost. Naravno da se tu i tamo ipak može nešto malo pročitati između redaka. Ali na samoj površini gotovo je uvijek fantazija. Kriminalistički, fantastični, znanstvenofantastični, utopijski, filozofski, zabavni romani, bajke i epovi.
Kad je 1984. objelodanjen roman Sjena na unutrašnjem pejzažu Spomenke Štimec, bilo je to nešto sasvim drugo. Nešto posve novo. Bilo je to uistinu djelo kakvo se moglo pojaviti u svakoj nacionalnoj literaturi. Osobna, bez imalo šminke, iskrena pripovijest iz privatnog života nekog ja. Nije važno što to ja može sličiti autoru ili se poistovjetiti s autorom. Djelo koje je stvorila ima svoju težinu, to je veliko umjetničko djelo, zanosno, oslikano jednostavnim sredstvima – barem se tako čini. Roman se vrlo brzo proslavio među esperantskim čitateljima i danas je nedvojbeno jedan od putokaza u esperantskoj književnosti. Sjena na unutrašnjem pejzažu roman je o ljubavnom odnosu, samo što započinje onog trenutka kad je ljubavi došao kraj – pa makar to bilo samo s jedne strane, kod onog drugog, kod partnera. Tema tog romana jest postupno slabljenje zajedništva te nastojanje protagonistice da se prilagodi, prihvaćajući to ili ne prihvaćajući, izdržavanju stanja one bivše. Autorica to majstorski opisuje tako da svaki čovjek koji se našao u situaciji da je „nečiji bivši“ mora u tom opisivanju prepoznati svoje osjećaje, reakcije i akcije. Mi ni izdaleka nismo u stanju izgovoriti to na takav način, u svakom slučaju ne tako lijepo! Talent Spomenke Štimec pronašao je baš najprimjerenije i jedinstveno znakovite detalje u nebrojenim sitnicama svakodnevnog života. Njezini stvarni detalji oživljavaju čitateljeve misli daleko jače od milijun napisanih riječi bez životnog sadržaja. Pogledajmo, na primjer, kako ona testira raspadanje zajedništva na objektima iz domaćinstva: Između njegova odlaska i mog osjećaja samoće noć je iskonstruirala svoje prvo jutro. Vratila sam se u krevet. Dlanom sam prekrila lice da napravim lažni utisak kako obraze netko grije. Laž! Grijem ja! Ja osobno! Diskretno ugasiti svjetiljku! Nikakav dodatni pokret, da se ne probudi žalost koja iscrpljena tone u san. Jutro čini sobu sivom. On je običavao zatvarati prozorske kapke, ja nisam. Zato se jutro sada ranije ukazuje i sivilom osvjetljava ustajanje. - Moraš sama zatvarati prozorske kapke svake večeri! – komentirao je glas službeno (str.102-103). Pa ni sama okosnica romana nije baš česta u esperantskoj književnosti – današnji, svakodnevni život stvarnog, normalnog čovjeka. Činjenica da se život odvija u samom središtu esperanta, u višenacionalnoj esperantskoj sredini, povlači za sobom, razumije se, višestruku vrijednost. Roman se odvija u svojevrsnoj Esperantiji gdje je esperanto jezik para. Radi se upravo o nama, esperantistima, koji se susrećemo na kongresima i festivalima, koji sklapamo prijateljstva, dopisujemo se, koji nastojimo živjeti u zajedništvu, koji se razočaravamo… Čitavim djelom prevladava ton humanizma, ton koji se može prepoznati i u ostalim djelima ove spisateljice kao prirodno, vlastito uspravno držanje autorice. Nijednom liku u romanu, pa ni onom u prvom licu jednine (dakle sebi), autorica ne laska, no nije ni nemilosrdna. Mene je duboko impresionirala sljedeća epizoda: sjećanje na sretno vrijeme, kad par još nije bio rasparen. Ali i tada je postojala jedna bivša – druga žena. Evo drhtaja ljubomore, krivnje, nadolazećeg straha i – kolegijalnosti: Kad sam došla u njegov grad, rekao mi je da će me upoznati sa svojom bivšom suprugom. Nisam bila previše znatiželjna. Osjećala sam se pomalo neudobno. Više bih voljela vidjeti je izdaleka, da ne moram razgovarati s njom. […] - Želiš li da odemo danas kod nje? – upita me jednog poslijepodneva. Nije rekao kod nje, poslužio se njenim imenom. Htjela sam odgovoriti ne, ali sam ipak prihvatila. To se ionako mora dogoditi. Čekala sam dok je zatezao vezice na cipelama. Nije dugo potrajalo. Priželjkivala sam da ona ne bude kod kuće. […] Kako je kad sretneš svoju bivšu? Neće li za vrijeme razgovora iskrsnuti njihova prva juha od poriluka koju su zajedno kuhali nekog dalekog poslijepodneva? Ta juha i to poslijepodne pripada jedino njima. Nitko je ne može dijeliti s njima. Sama činjenica da mi je njihova juha u glavi bila je uzaludno nastojanje ući u njihov život prije mog pojavljivanja. […] Razmišljam o tome koliko puta joj je Jan otvarao konzerve. Večera. Tražim neku neutralnu temu i pronalazim je. (str. 47-50) Jezik Spomenke Štimec vrlo je jednostavan, ali bogat vrijednostima. Od svih esperantskih stvaralaca ona je ta kojoj polazi za rukom i najsloženije izraziti najjednostavnijim sredstvima. Za razliku od mnogih drugih, ona u biti ne stvara riječima, nego maštom, situacijama, činjenjem, zaodijevajući sve to riječima koje su joj pri ruci – barem se tako čini. Istina je vjerojatno kompliciranija. Neka poglavlja iz Sjene… ranije su objavljeni tekstovi, poput priča iz zbirke pripovijedaka Putovanje na rastanak (Vojaĝo al disiĝo) koja se ipak tiskala kasnije, zahvaljujući šepavoj logici esperantskih izdavača). No, mi možemo usporediti jezik tih dviju verzija i konstatirati da je Spomenka Štimec itekako izbrusila svoj izričaj koji je već na samom početku bio lijep. Ali, kao što je to slučaj kod mnogih velikih umjetnika, tako i kod nje jednostavnost nije nimalo jednostavna stvar! Osim Sjene… naravno, u esperantskoj književnosti nailazimo na još neke romane – autobiografske ili biografske – čiji se glavni likovi bave iskustvima i sjećanjima iz intimnog života. Kurtizana pleše (Hetajro dancas) Ele Urbanove jedinstvena je kreacija, ponajprije zbog same forme. U romanima Vatru osjećam iznutra (Fajron sentas mi interne) Ulricha Matthiasa i Pubertetlija (Adolesko) Blaža Vaha zgusnuta je cijela jedna mladenačka evolucija. Niti ljubavi (Fadenoj de l' amo) Gerrit Berveling opisuje ljubavne odnose, napola osobno doživljene, napola izmišljene. Međutim, sasvim je nedvojbeno da je na tom području najbolje djelo još uvijek Sjena na unutrašnjem pejzažu (Ombro sur interna pejzaĝo). Neki recenzenti hvale stil Spomenke Štimec, dok sam sadržaj smatraju banalnim, nevažnim. No, sam stil ipak ne može objasniti prihvaćanje ovog romana kod esperantskih čitatelja, pogotovo ne kod najmlađe generacije. Objašnjenje se po mojem mišljenju sastoji u tome da autorica lijepim, prikladnim stilom iskreno pripovijeda o životu svih nas. Čitatelj osjeća da se radi o njemu ili njoj samoj, o čitatelju. Prije nekoliko godina gostovala je kod mene preko Esperantskog servisa (Pasporta Servo) mlada esperantistica koja govori esperanto od rođenja. Ali njoj je esperanto bio samo govorni, kućni jezik, jezik kojeg nije studirala i na kojemu je rijetko kad nešto pročitala. Posudio sam joj Sjenu…, bila je to prva esperantska knjiga koju je pročitala, i to s užitkom. Ako se mene pita, ta je ocjena mnogo važnija od stotinu recenzija.
Zbirke pripovijedaka
Poslije Sjene… Spomenka Štimec objavila je nekoliko zbirki pripovijedaka i putopisnih priča. Ta vrsta književnosti sve je učestalija na esperantskom književnom tržištu. Spomenkin način pisanja često se čini jednostavnim, ali je zapravo vrlo svjesno razrađen. Obično povezuje različita konkretna opažanja s vlastitim mislima, asocijacijama i osjećajima. Odnose, objašnjenja i zaključke sklona je prepustiti čitatelju. Pa i kad iznosi povijesna i druga objašnjenja, ona ipak uspijeva kod čitatelja izbjeći neugodan dojam predavanja. Osjeća se više-manje kako ona sve te stvari memorira za sebe, pogledavajući istovremeno i na nas. Naime, ona posjeduje čudesan talent za zgušnjavanje velikih, nedokučivih svjetskih zbivanja – politike, kulturnih razlika, pa čak i rata – u opipljive detalje i svakidašnje situacije. Time ona ta zbivanja nipošto ne umanjuje, nego ih približava, otkriva njihovo konkretno značenje za običnog čovjeka. Čini se da svoje pripovijetke piše u uskom okviru, u svakodnevnom, kućnom, intimnom ozračju, njezin ton je osoban, kao da razgovara sa mnom preko kuhinjskog stola. Naravno da joj na takvom tkalačkom stolu uspijeva najfinije tkanje niti iz „velikog života“, ljubavi, smrti, tjeskobe, rata, politike. U zbirci Putovanje na rastanak može se naći npr. Vježbanje mira, gdje se svjetska politička drama razblažuje kuhanjem međunarodnih jela zaraćenih strana, ili Particip za smrt, gdje ona jezičnom ležernošću tankoćutno komentira vrlo ozbiljna iskustva. Najbolja zbirka pripovijedaka Spomenke Štimec nesumnjivo je Hrvatski ratni noćni dnevnik iz 1993. U toj knjizi koja je pisana u podrumu za vrijeme bombardiranja ujesen 1991. godine autorica prezentira krhotine iz svog vlastitog života te iz života svojih prijatelja i susjeda. Njezina je perspektiva ljudska, svakodnevna; okrutnost svih političkih čimbenika ona prosuđuje po njihovim učincima na čovjeka, po učincima na uvjete života, po smrti, ali i na način promišljanja. Ona ne ustupa pred užasom. Njezino majstorstvo sastoji se u sposobnosti da uhvati pažnju čitatelja i da je zadrži minimalnim, jedva zamjetljivim, ali itekako pogođenim konkretnim detaljima. Mene se najviše dojmilo poglavlje Zbogom u Beogradu, možda upravo zato što se u njemu ne prikazuje prvenstveno užas okrutnog rata, nego gubitak, čeznuće za onim što je izgubljeno. Čeznuće za onim što je oteto, za bratićima koji su postavljeni jedni protiv drugih. Za osjećajem zajedništva usprkos razlikama. Za uvažavanjem i poštivanjem razlika. Za zajedničkim uspomenama. Za mogućnošću telefoniranja, slanja pisama, pa i putovanja duž obale Save koja teče kroz Zagreb prije nego što stigne do Beograda.
Biografije
Godine 1996. Spomenka Štimec objavila je obiteljsku kroniku Tena - Dom u srednjoj Europi (Tena –Hejmo en Mezeûropo) u kojoj je središnji lik njezina baka. Polazna točka tog djela jest smrt i sahrana bake Tene. Oko te točke autorica nam epizodno i mozaički prikazuje sličice iz života bake, prabake i pradjeda, stričeva, strina, tetaka i tetki te ostalih srodnika, pa i sebe same. Iz svih tih sličica autorica oblikuje sliku o životu kroz nekoliko generacija u selima i gradovima „tog dijela Srednje Europe“. Glavnu ulogu u knjizi nema pojedinac, iako se baka Tena reljefno provlači kroz tekst, već kulturni temelji, običaji, ukusi, mirisi tog neprecizno definiranog dijela svijeta. Kod čitanja ove knjige može se također ustanoviti da jednostavnost autoričina stila proizlazi iz njezinog visokog umjetničkog stvaralaštva te vrlo promišljena izbora. Autorica ima povjerenje u čitatelja, da mu je dovoljno podastrijeti konkretan detalj, a on će sam prizvati iz svojih iskustava, iz svog dijela svijeta, iz svoje mašte svakovrsne dodatne osjećaje. Poslije Tene uslijedila su još dva biografska romana. Najprije Tilla, o njemačkoj dramskoj umjetnici, a potom Hodler u Mostaru (Hodler en Mostar), o fracuskinji Jeanne, modelu i svojevremeno ljubavnici švicarskog slikara Ferdinanda Hodlera. U oba slučaja autorica se poslužila biografijama kao podlogom na kojoj gradi čudesan svijet iz medija, etničkih zajednica i osjećaja koji prizivaju povijest. U završnom odlomku romana Tilla možemo doista okusiti talent Spomenke Štimec: Susjeda je pohranila bočicu Tillina parfema. Ako se za sunčana dana bočica pomiriše, ništa se ne osjeća. Ali ujesen, kad se magla nadvije nad dvorište u Jurjevskoj i golubovi se skupe ne bi li se zagrijali na drvenoj polici okrugla prozora u potkrovlju, iz bočice se širi neki jedva čujni miris. Tako miriše prošlost. (str. 175) Tako miriše stvaralaštvo Spomenke Štimec kad joj pisanje polazi za rukom.
Jedna od poteškoća kod pisanja biografskih romana sastoji se u potrebi za usklađivanjem dviju cjelina: biografskih činjenica te imaginarnih, fikcijskih dijelova. To se može učiniti na različite načine. Moguće je, na primjer, jasno uočiti „pristajanje jednog uz drugo“, tako da čitatelj može razumjeti sve što dolazi iz biografskih izvora i sve ono što je autorica izmaštala. Može se granica i malo prikriti, dodajući svemu specifičan romaneskni karakter. Ali u oba slučaja potrebno je barem malo pomiješati sastavne dijelove u koherentnu cjelinu. U Tilli možemo na mnogim mjestima vidjeti da se autorica povodila za biografskim činjenicama i anegdotama. S tog stajališta meni se Hodler u Mostaru čini mnogo uspješnijim. Poneki detalj iz etnološkog pojašnjavanja o bosanskoj stvarnosti tečno uvodi u pripovijedanje koje čitatelju ne posreduje puke informacije, već osvjetljava samu protagonisticu Jeanne. Iako je intrigantnost romana, ako je tako nazovemo, vrlo dobro konceptuirana, ipak želim istaknuti da je autoričin stil najveća vrijednost romana Hodler u Mostaru. To je uočljivo već u prvoj frazi i teče bez zastoja sve do kraja. Autoričin stil često se naziva jednostavnim. Međutim, to je ipak nepotpuni dio istine. Jezik je doista jednostavan, ali te nekomplicirane fraze autorica uspješno popunjava asocijacijama mirisa, uspomena, snova, mašte, tako da jednostavnost djeluje samo površinski. Spomenka je jedna od rijetkih esperantskih spisateljica koja oživljava jezika i daje dušu riječima na papiru. Njezin stilski talent dolazi posve evidentno do punog sjaja kad konkretne stvari uvede u priču, da one govore o ljudima koji su te stvari koristili i s njima bili u vezi. A u ovom romanu itekakva je mogućnost korištenja te jedinstvene sposobnosti. U Jeanninom životu bilo je dakako važnih događaja, ali tim događajima roman ipak ne posvećuje glavnu pozornost, već se zadržava na nekim osobnim detaljima koji najrječitije izražavaju psihologiju čovjeka i njegove unutarnje drame.
Preveo s esperanta Božidar Brezinščak Bagola
