Naša suradnica, prevoditeljica Angéla Pataki predstavlja nam svoj prijevod tri pjesme Tibora Weinera Sennyeya, mađarskog pjesnika mlađe generacije koji je u dva navrata boravio u svratištu ZVONA i NARI:
Tibor Weiner Sennyey rođen je 1981. u Egeru. Iznimno je plodan autor, piše pjesme, eseje i drame koje se s uspjehom izvode, prevodi i radi kao urednik u časopisu Drót. Objavio je više zbirki pjesama, eseja i novela. Za vrijeme studija u Szegedu uređivao je književne i filozofske listove Bölcső i Szabad Ötletek, a sada pored knjiga objavljuje redovito i u elektroničkim i u tiskanim književnim časopisima. Više mjeseci proveo je u tri navrata u Indoneziji, na otocima Javi i Baliju, o čemu svjedoči zbirka eseja Lutajuće kraljevstvo iz 2010. Njegova prva knjiga dobila je nagradu Gerécz Attila koja se dodjeljuje za najbolji prvijenac pjesničke zbirke, a nakon toga uslijedilo je više značajnih nagrada za pjesništvo i dramske tekstove. Prevodi koreansku, perzijsku i estonsku poeziju koju objavljuje u časopisu za suvremenu umjetnost i kulturu Pluralica.
Weiner Sennyey redoviti je sudionik pjesničke manifestacije Šumski pjesnici koja se održava početkom kolovoza svake godine u Istri. Časopis "Nova Istra" objavio je više puta njegove radove u hrvatskom prijevodu.
Pjesme Ocean tišine i Sezona kiša napisane su za njegova boravka u Indoneziji 2013, a dio su ciklusa 'Lutajuće kraljevstvo' u zbirci pjesama Ptice pihi koja je objavljena 2015. u Budimpešti.
Pjesma Noćas sam vina pio nastala je u vrijeme kada je Tibor čineći uslugu odsutnim prijateljima čuvao njihovu kućicu s vrtom. Bilo je to 2006., a pjesme iz toga perioda ugledale su svjetlost dana u zbirci Pjesme iz male kuće u nakladi Irodalmi Jelen Könyvek 2007.
Pored pisanja Tibor i prevodi poeziju. Koreansku, perzijsku i estonsku poeziju prevodio je u koautorstvu, a objavljivao ih je u časopisu za suvremenu umjetnost i kulturu Pluralica.
Noćas sam vina pio (Pjesme iz male kuće/XI.)
NOĆAS SAM VINA PIO s prijateljima tebe Lydia Nisam zvao – dovest ću sad kuću u red Metem dvorište šalicu što usne tvoje Poljupcem dotakle su oprezno ispiram Sjećaš se rekla si zašto ne mlađu Chloé jebem ili zašto umjetničku šutnju tajanstvene Sylvije ne lomim vedrom budžom Pitaš Lydia zašto Laura ne uđe u krevet Moj kad ionako godinama rado puši kurac A kad smo već ovdje – rekla si – dobro znaš Kakav sam ja kod mene i taj repati Marcus Može proći – pitala si – zašto ne njih Zašto tebe jurim Amorovom strijelom u stražnjici Lydia draga Chloé je mlada i lijepa Al' doznat će brzo između nogu se I kod drugih njiše vrč što ekstazu sije I da mira nema muškarac čiju ženu ulica jebe Lydia mila Sylvia je stvarno mistična Al' pustimo nju – takva je samo dok šuti Lydia srce Lauri maca hrđava od kurca Trula kapija nije za kočije Lydia zlato – jesam – ljubio Marcusa Nije bilo loše – ali za me žene su pogubne Noćas ću ti poljupce piti a prijatelje oh Lydia Neću zvat – dovedi sad kuću u red Meti dvorište šalicu što usnama dotičem Dok tebi pjevam ne lomi
četvrtak, 23. veljače 2006.
ocean tišine
sutra se ne može u more ulazit ni plivat ni plovit ni ribu lovit ne smije se na vrijeme smo stigli dakle na otok jer sutra se ne može ni u more uć ni za- ronit među koraljne grebenove ni morska trava skupljat ni zrna bisera jer sutra je dan mora a ti vodu ni dodirnut ne smiješ južno more sutra nećeš iskusit jer po ovdašnjim žiteljima čak i vječitom talasanju ogromne snage oceanu treba poklonit tišinu
Lembongan, 18. listopada 2013.
sezona kiša
tada kada je započela sezona kiša najprije su djeca s vlastitog smetlišta snova spajali ljepkom nepobjedive zmajeve zatim ih bacali gore u oluje stvarnosti neka lete potom su žene krenule s brda u ogromnim šarenim tkanicama nesavladivim tajnama noći vrelim danima žrtvovanim radu i vijencima od cvijeća na ramenu koje bi odriješile i kao latice pred bogove nekada preci raširile i ponudile im na kraju muškarci ushićeni i opijeni dimom vulkana ustali tek nakon žena i djece počeli laganim uzletom krasan ples tada kada je započela sezona kiša
Karangpangdan, 30. listopada 2013.
