Pjesme Monike Herceg: Zbližavanje sa smrću, Plodnost i Zvijeri u Palestini ostavljaju djevojčicu da umre na cesti u konkurenciji su za ZiN nagrade.
Monika Herceg studentica je fizike na Sveučilištu u Rijeci. Rođena je 1990. u Sisku, a srednju školu završila je u Petrinji. Trenutno živi u Zagrebu. Pjesme su joj objavljene u časopisima Zarez, Fantom slobode, Riječi, na portalu Strane, u zborniku poezije i kratke proze mladih s prostora bivše Jugoslavije Rukopisi 39 i Rukopisi 40. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju, Castello di Duino 2016. i nagradu Goran za mlade pjesnike 2017. Nedavno je postala mama malene Kim.
O svojoj poetici Monika kaže: Pisanje je fundamentalan dio mene i doživljavam ga kao način da ostanem normalna u ovom apsurdnom svijetu. Zasad pišem samo poeziju, ali nadam se da ću nekad uskoro početi i prozu. Motivima sam često vezana za zemlju i šumu jer sam odrasla na selu koje je okruženo šumom. Pisanje i fizika koju strudiram, mada se možda ne čini povezivo na prvu, za mene imaju isti temelje, a to je jednostavnost izraza i elegancija.
Zbližavanje sa smrću
otac je umro sve je širom otvoreno i bog se može provući kroz cijelu kuću da nikad ne saznamo propuh je
držim ruke na bubrezima da ne stradaju ovih dana kad je sve poplavljeno smežurani su mi prsti kao orahova ljuska satima sam nogama u hladnoj vodi i stalno trčim piškiti
mokra mi je kosa mama viče da ću se prehladiti ali ne može zatvoriti ni prozore ni vrata
Plodnost
zima se istiskuje iz oranice preciznim udarcima motike dani sazrijevaju u tamnocrvene trešnje žene u čvrste stabljike
majčina briga hrapava je poput mačjeg jezika dugo ovija i čisti zemlju od nametnika liže krzno životinjama koje zalutaju čisteći ga od loših navika ulaska u baštu a iz ruku probijaju mladice kupusa i rotkvice koje majka presađuje u grla gredica iz koljena raste najzelenija blitva majčin pokrov klice su umjesto dlačica
uvijek prije podneva legne duž najplavlje kosti neba pa trbuha puna mlade svjetlosti utisne jutro u maternicu i kalemi duge vratove uzaludnosti na umornija stabla
Zvijeri u Palestini ostavljaju djevojčicu da umre na cesti
ali zapravo jednako riču u svakom gradu svijeta imaju kuću bijelih fasada ponekad sina kćer pa sina vole ih kao produžetak svoje kičme za njih odvajaju zdravi dio jezika prije spavanja čitajući kao šeherazada uvijek idu ukorak s kazaljkama da preteknu vrijeme naruče topli ekspreso jednom tjedno i cijeli su šupljina bez unutarnjih organa samo im viskozan glas kruži u čahuri i pomalja se kad gledaju ranjenu djecu na cesti i viču umri umri umri
