Kritički osvrt Marije Juračić na roman "Sestrica s jezera" Gorana Tribusona (Mozaik knjiga i 24 sata d.o.o., Zagreb, 2015.) u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Marija Juračić, profesorica književnosti i njemačkog jezika vodi portal za objavu poezije "Očaravanje" koji je pomogao mnogim pjesnicima objaviti njihove prve zbirke. Pjesme i kratke priče objavljene su joj u mnogim zbornicima i časopisima. Urednica je dvadesetak poetskih zbirki i romana. Piše recenzije koje su objavljene u raznim novinama, a posljednja je "Preskočeni pejzaž" za izložbu slikara Marina Bobana u okviru Solinskog kulturnog ljeta. Objavila je nekoliko zbirki pjesama i romana od kojih su "Ljubav u Pompejima" i "Una" prevedeni na njemački jezik i objavljeni u ediciji Rediroma Verlag. Posljednji roman "Dronovi, furešti, ubojstvo" je u srpnju 2017. završio na 26. od 50 mjesta na top listama hrvatskog romana. Piše članke o jeziku za nekoliko časopisa, a u "Hrvatskom glasu Berlin" ima svoju stalnu rubriku za objavu humoreski"Iz druge perspektive".
O svom izboru štiva Marija kaže: "Krimić ne smije biti dosadan. Mora nas zabaviti na inteligentan način i reagirati na društvene probleme svoga vremena. Treba imati lijepo i jasno napisanu priču, zanimljive junake, originalnu zagonetku i neočekivano rješenje. Dobar kriminalistički roman odražava i svjetonazor svog autora. No najvažnije je da uzbudljivom radnjom potpuno zaokupi pažnju čitatelja i da mu ne skriva ni jedan detalj mozaika koji dovodi do rješenja enigme."
Goran Tribuson „Sestrica s jezera“- kritički osvrt Marije Juračić
Roman Gorana Tribusona „Sestrica s jezera“ je klasičan, analitički detektivski roman koji zadovoljava zahtjeve svakog ljubitelja kriminalističkog romana. Udovoljava potrebi koju u sebi nosimo iz djetinjstva za nečim opasnim, napetim, nepoznatim, u nekom čudnom kontekstu i bajkovitim, jer u bajci, baš kao u krimiću, Dobro uvijek pobjeđuje Zlo ili ga bar razotkriva i pokazuje njegovo nakazno i bolesno lice.
Kao u svakom detektivskom romanu i ova priča počinje ubojstvom koje će se tijekom istrage rekonstruirati i riješiti. U plićaku Lokvarskog jezera pronađen je leš mlade medicinske sestre, što je unijelo strepnju u pitomi kraj Gorskog kotara, u kojem su zime britke i studene, a ljeta kratka poput svih lijepih i prolaznih stvari.
U tipičnom detektivskom romanu nositelj priče je istražitelj koji mora riješiti enigmu zločina. U ovom romanu djeluju dva istražitelja; Ognjen Kokot i Ivo Vrabec. Istraga ih dovodi u dodir s raznim ljudima, što omogućava piscu da u bljeskovima oslika socijalnu pozadinu priče, da pokaže što se može skrivati iza sjajnih ponuda za zapošljavanje u inozemstvu i što se može dogoditi kada država sustavno ne provodi sudsku pravdu. Tako nas ovaj roman istovremeno zabavlja i na inteligentan način reagira na društvene pojave našeg vremena. Često ćemo u tekstu pronaći aluzije na aktualna društvena zbivanja koja su nam poznata, jer su svojevremeno bila medijski živo praćena.
Svoje glavne junake Tribuson ne idealizira. Oba inspektora su zanimljive osobnosti, profesionalno sposobni, ali u privatnom životu lagano društveno iščašeni.
Ognjen Kokot je čovjek promiskuitetne naravi, upravo pred razvodom, ponekad prgav i neuljuđen, sklon alkoholu. Iako želi spasiti svoj brak, on ne može odoljeti jedrom ženskom tijelu koje za njega i nije ništa drugo do li – jedro žensko tijelo. Ima urođen mužjački instinkt, njuh lovca koji nepogrešivo njuši voljnu lovinu. No, iako voli zaviriti u čašicu i usputno skočiti u nečiji krevet, istragu vodi sustavno, uporno, uočava sve skrivene detalje koji ga vode ka rješenju zagonetke i profesionalni aspekt njegove etike nije nikada ugrožen. Prikazan je kao čovjek analitičkog uma pa mogu zamjeriti piscu preuranjenu Kokotovu sugestiju na početku romana da se radi o ritualnom ubojstvu i to prije nego što je osobno vidio prizorište zločina.
Ivo Vrabec je neženja, staložen, čvrst momak, čovjek sa srcem koje je otvoreno za tuđe sudbine. On će također zaobići stroga službena pravila, ako procijeni da nekome treba njegova pomoć, što najbolje pokazuje insert sa psom – carinikom.
Roman nije samo sklop istražnih radnji, nego je i zanimljiv prikaz kraja, društva i vremena, ispričan djelovanjem mnogih zanimljivih likova, čiji se psihološki profil zna dobro uklopiti u psihološku tipizaciju i često otkriva svjetonazor svog autora. Tribuson dobro barata odnosom opće – individualno.
Iako autor ponekim insertom bočno dopunjuje priču, glavna linija naracije teče pravocrtno, uzročno – posljedičnim slijedom i završava tamo gdje je i počela. Na Lokvarskom jezeru.
Je li rješenje enigme iznenadilo čitatelja? Je li mu u strukturi fabule pisac pošteno ponudio sve detalje mozaika, kako bi ih i sam mogao složiti ili ih je prešutio, zakamuflirao i na kraju ih iznio pred njega kao kakav Deus ex machina?
Moram priznati da nas nije pokušao prevariti. Istina je da smo kao čitatelji morali pažljivo uočavati prikazano, da smo trebali često pitati – zašto se netko ponaša i prikazuje tako kako se ponaša i prikazuje, istina je da nam trag, baš kao ni Kokotu, nije bio širok, ali je cijelo vrijeme postojao.
Jezik kriminalističkog romana ne trpi nejasnoće, dvosmislenost, gomilanje nepotrebnih izraza. Zato je ovaj roman pisan jasnim, realističkim stilom, živim i bogatim jezikom s malim natruhama lirske boje i duhovitosti.
