Priča sve(jedno) Anele Ilijaš u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Anela u svojoj biografiji ističe: "Napola Hrvatica, napola Ruskinja. Rođena sam u Moskvi gdje sam i provela veći dio života, a kasnije se doselila u Hrvatsku s roditeljima. Trenutno studiram japanologiju u Puli. Počela sam pisati od svoje desete godine, a već od dvanaeste godine aktivno sudjelujem na mnogim književnim festivalima. Dobitnica sam brojnih ruskih književnih nagrada za svoje radove, ali i za prijevode pjesničkih zbirka hrvatskih autora. Najčešće pišem na ruskom jeziku, ali nekad eksperimentiram i s hrvatskim. Književni uzori su mi Akutagawa i Tzara."
Anela o svojoj poetici: "Volim eksperimentirati s novim tehnikama i žanrovima, kršiti pravila i izostavljati ono naizgled važno kao što su interpunkcija, neke vrste riječi i slično. Najveći dio mojih radova socijalne je tematike – želim prikazati svijet iz perspektive onih ljudi koje suvremeno društvo nastoji potisnuti."
sve(jedno)
moja baka često zna reći da sam sve gene pokupio od starog ja mislim da to i nije tako loše jer je njemu baš super u životu kaj mu fali ostavio je sve dugove nama a sam pobjegao u australiju sa svojom mladom zgodnom ljubavnicom sunča se tamo i uči surfati a svake prijestupne čak se sjeti da imam rođendan i onda mi pošalje razglednicu s klokanom svaki put mu poželim napisati neka si svoje klokane porine u znaš već kam ali stari nikad ne piše povratnu adresu osim toga od starog sam naslijedio i crvenu boju kose čuo sam jedanput majku kako kaže da je upravo ta crvena kosa razlog njene propasti jer se zaljubila u kosu mog starog a to je bila najveća greška u njezinom životu
upravo sada moja baka viče
propast ćeš
odgovaram joj
ova će država propasti prije mene
ona meni kaže
nemoj pričati gluposti ja se molim svake nedjelje na misi za dobrobit naše obitelji i naše države
ona time riječima zove slušanje tračeva koje joj njezina frendica katica prepričava u crkvi moglo bi se reći da je katica bakin fejs
baka bi se mogla nastaviti svađati sa mnom ali crkvena zvona obavještavaju da je osam sati i baka odlazi gledati turske serije a mama i ja oblačimo jakne mama ide na posao u noćnu smjenu a ja idem u posjet k juri mama zakopčava gumbiće na jakni i tiho uzdiše kako im na poslu već tri mjeseca ne isplaćuju plaću a banka više ne želi davati nove kredite ja šutke poravnavam ovratnik izlazimo i razilazimo se
želim biti kao jura jura ima bradu poderane traperice i velike prazne oči jura je već godinama u tim vodama pa je njemu uvijek svejedno žurim večernjim ulicama da i meni bude svejedno barem nekoliko sati
u jurinom stanu toplo je i mračno jura kaže
kaj riđi idemo se počastit
častimo se jura veli da je to najkvalitetnija roba s užitkom osjećam kako mi postaje svejedno obožavam ovaj osjećaj
onda jura kaže
riđi pozvani smo na žurku kod saše bit će bolesno dobro
znam da je pozvan samo jura jer mene još skoro nitko iz njegove ekipe ne poznaje ali je jura pravi frend i zove me sa sobom krenemo ulovimo zadnji tramvaj koji ide do sašinog kvarta
kod saše je hrpetina ljudi ne volim gomile ljudi osjećam se ugroženo jura se sa svima pozdravlja sa svima čavrlja a ja nikog ne poznajem tražim spas pronađem ga u slobodnoj fotelji u kutu neke manje sobe smjestim se pogledam oko sebe do mene dođe preslatka cura kaže
hej riđokosi nisam te prije viđala ovdje
nezgrapno se pokušavam osmjehnuti ona me pogleda ravno u oči kaže
lice ti je tako djetinjasto izgledaš ko nevinašce smiješ li ti uopće biti ovdje u tako kasno doba
prasne u smijeh ja se glupavo smješkam pokušavam smisliti dobar odgovor da ona shvati da nisam mali dječačić do mene dotrči jura odvuče me nekamo šapne mi
imam nešto veoma zanimljivo sviđat će ti se
stavi mi nešto u ruku
pitam ga
je li jako opasno
smije se kaže
ma to je smjehić samo će ti sve biti jako smiješno nekoliko sati i ja ću uzet jedan
na tri četiri stavimo smjehić u usta zajedno jura opet otiđe do nekih svojih kompića ja krenem tražiti onu slatku curu lutam lutam lutam nađem je kako sjedi s nekoliko ljudi na podu u dnevnom boravku sluša priče nekog tipa o njegovoj glupoj susjedi oprezno dodirnem njezino rame ona se okrene pokaže mi rukom neka se sjednem do nje smjestim se pokaže mi prstom na tipa koji priča nasloni svoju glavu na moje rame moje srce počinje brže lupati ona mi krene nešto došaptavati o tom tipu i njegovoj susjedi meni to postane užasno smiješno prasnem u smijeh taj tip nas pogleda kaže nam nešto opet mi postane smiješno dođe netko još taj mi se netko učini smiješnim pogledam strop i on mi se učini smiješnim i poželim ga pokazati slatkoj curi kad vidim već je nema i to mi opet postane smiješno nađem je u kuhinji kako nešto pije pa se opet nasmijem krenemo pričati o nečemu vrlo smiješnom u kuhinju uleti jura također presmiješan i kaže mi
posvadio sam se s nekim idiotima idemo odavde
jura jako si mi smiješan
jura me odvuče sa sobom iz kuće velim mu
jura kako ćemo sad doma još je prerano i tramvaja još nema
prasnemo u smijeh
pješke ćemo kroz park
krenemo s jurom prema našem kvartu gledamo oko sebe kikoćemo se smiješno nebo smiješna klupica smiješno drvo smiješan pločnik smiješan grm smiješna ptica gledamo ispred nas smiješan mali cigić deset jedanaest godina star vozi smiješan bicikl jura kaže
gle malog cigića idemo ga malo uplašiti
sa smijehom trčimo do cigića jura krene parodirati
imateeeeee liii sitnoooo moždaaaa
umiremo od smijeha bacimo cigića s bicikla jura gurne malog prema meni smije se ja se smijem gurnem malog prema njemu on se smije pa ga gurne meni smijem se pa ga gurnem prema njemu mali se rasplače i to nas još više nasmije pa ga jura baci na pod i udari nogom i smije se ja ga udarim i smijem se jura ga udari i smije se ja ga udarim i smijem se pa ga još udarim i još udarim i još udarim i smiješno mi je i još ga udarim i još ga udarim smiješno mi je udarim još smiješno mi je udarim udarim udarim udarim udarim udarim smiješno smiješno smiješno smiješno smiješno smiješno jura me zgrabi za ramena kaže
mislim da mali ne diše
zaustavim se pogledam malog skužim da krvari nagnem se premu njemu osluškujem puls prestrašim se jura viče
trčimo odavde
trčimo kroz cijeli park onda još kroz tri uličice pa kroz jednu aveniju i jedan trg zaustavimo se tek kod jurine zgrade pokušavam doći do zraka jura me pita
mali je umro
ja kimnem glavom pitam ga
i kaj ćemo sad
jura veli
nemoj se sekirati
kako ne
nitko nas nije vidio a to je samo mali cigo murja nas neće ni tražiti pa zar ne znaš kako se murja ponaša u tim slučajevima niti ga identificirati neće htjeti koga briga za jednog roma i ovako samo štete rade
osjetim da mi oči postaju vlažne podignem glavu visoko u zrak jura kaže
isuse riđi pa nemoj biti toliko zbediran pa ti kažem da nas murja neće ni dirnuti sve je okej
shvatim kako me više ne drži nije mi smiješno uopće mi ništa nije smiješno to sam ponovno ja suočen sam sa sobom kažem juri
kako ne shvaćaš nije stvar u policiji
a u čemu onda
pogledam juru susrećem njegove velike prazne oči on doista ne shvaća pokušam se pribrati pitam juru
idemo se počastiti molim te želim da mi bude bar nakratko svejedno
jura kima glavom
želim biti kao jura jura ima bradu poderane traperice i velike prazne oči jura je već godinama u tim vodama pa je njemu uvijek svejedno
volio bih da je i meni uvijek svejedno pa da nikad ne razmišljam o starome u australiji o razglednicama s klokanima o maminim neisplaćenim plaćama o našim kreditima o ogromnim dugovima o bakinom neophodnom liječenju za koje nemamo novac o tome da sam ja dio mamine greške koja joj upropastila život volio bih da mi je uvijek SVEJEDNO
otvaram ulazna vrata mama još nije došla a baka je već budna odmah me napada opet mi kaže da ću propasti i slično povučem se u svoju sobu ne obazirući se na nju jer je trenutno meni sasvim sve jed no
