Priča Etika zasluženog poraza Ane-Marije Posavec u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Ana-Marija Posavec u svojoj biografiji ističe: "Rođena 3. 5. 1990. u Osijeku, profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti, doktorandica na Poslijediplomskom sveučilišnom studiju Književnost i kulturni identitet na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Trenutno živi i radi u Baranji. Književnim se radom bavi dugo, trenutno (usporedno) piše tri romana te tematski i motivski raznolike kratke proze. Tvrdi da nije pjesnikinja, već joj se stihopisi znaju ponekad „omaknu“. Do sada su joj objavljena četiri književna djela: psihološka novela "Čelist" te tri fantasy romana od kojih je poglavlje posljednjega, pod nazivom "Vincent" (2010.), nagrađeno nagradom Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir 2009. godine. U časopisu za književnost i kulturu Književna revija 2012., 2015. i 2017. (Osijek) objavljene su joj kratke priče objedinjene naslovima "Znanje srca", "Hipersenzibilnost ambigvitetne naravi", "Slijepac i zlatne ruke" te kratka priča "Glad". Kratke proze i kritički osvrti na domaću te stranu, stariju i noviju književnu produkciju objavljuju joj se u časopisu Kvaka. Osim književnoga rada i rada u školi, proučava teoriju književnosti, piše stručne i znanstvene radove koji joj se objavljuju u znanstvenim časopisima i zbornicima, priprema doktorsku disertaciju o književnosti Domovinskoga rata, lektorira razne rukopise, uređuje tekstove, uči talijanski jezik, amaterski slika i fotografira..."
Ana-Marija o svojoj poetici: "Prozopisna se poetika zasniva na svjesnom koketiranju sa stvarnim povijesnim događajima, prijenosom bučne informacije o ratu, krikom protiv njegova besmisla - prilikom kojeg je istaknuto promatranje odabranog problema s drugoga očišta. Drugim riječima, prepoznatljivo je koketiranje s historiografskom (meta)fikcijom. Etika zasluženoga poraza fragmentirani je, gotovo izlomljeni prikaz hibridnosti proznoga žanra (dnevnička proza + sveznajući pripovjedač). Takav postupak upućuje i na prisutnost intertekstualnosti kojom se potvrđuje postmodernistički literarni nanos. Pomni, svjesno probrani motivi, manipulativno su iskorišteni za oblikovanje opisa i stvaranja atmosfere prepune životne, odabrane prljavoće. Senzibilitet, živost i okrhnuće likova te skršenost karaktera, konceptualizirani su kroz prizmu egzistencijalne i moralne krize te narušene, u genetskom ljudskom kodu usađene etičnosti. Nailazi se na propitivanje humanitetnosti kao danosti, evidentiranje nasilja te razaranja srži čovjeka samog i gradova, propituje se svijest vojnika i otvara pitanje savjesti. Korak prema nadrealnom prisutan je gotovo koliko je i upitan – koegzistira s pretpostavljenim znanjem čitatelja te čuićevskim i gerlchovskim proznim naslijeđem."
Etika zasluženoga poraza
20. siječnja 1943. Staljingrad
Volio bih da ne preživim rat. Da. Ludo za reći, ali... Volio bih da ne preživim. Vjerojatno i neću. Nije pitanje sramote, ne brine me to dok sam tu. Desno od mene je Walther, izdahnut će, nesretnik... Nadam se, što prije. U snu. Razbolio se prije nekoliko mjeseci i kašljem je odavao naš položaj. Prokleta bila zima. Prokleti smo i mi.
Izdahnut ću, nadam se, prije nego nas obojicu otkriju i likvidiraju. Po kratkom postupku. Metkom u prsa. Ili potiljak. Klati nas valjda neće.
Neće me izdati kašalj, već želudac... To je sigurno. Sam sebe će provariti kiselinom... Osim ako Walther umre prvi...? I ako ga ne pronađu Lennard i Manfred. Pojest će ga. Kao što su pojeli i Rupperchta. I onog ruskog zarobljenika prije Rupprechta...
Ali, ne... Neće se oni pojaviti. Tko zna gdje su sad. Nadam se – isto mrtvi.
Nisam mislio da će tako završiti. Paulus se životom zakleo da neće dopustiti poraz, da ćemo se vratiti kući, da će postići dogovor s Fürerom. Životom... Što jebeni život znači...? Što meni znači život tog generala, snalažljivog vojnog stratega danas? Sve mi je jasnije da smo samo žrtveni janjci u cijeloj ovoj ratnoj šprdnji. Velika i moćna 6. armija bit će poražena, Rus će nas pogaziti čizmom na svome tlu. Sjeverni blok će pasti, to je neminovno. Ne mogu Mađari, Finci i mali Talijani voditi rat kao mi. Daleko smo mi od slavnog Blitzkriega, daleko... Wehrmachtovo vrijeme je prošlo. Slomljeni smo.
Nemamo više municije, puške su neispravne, mitraljezi koji su nam ostali su zastarjeli, tenkovi također. Naoružanje je preslabo, nemamo hrane, nemamo ni
Fijuk granata natjerao je ranjenika vojnika da se odmakne s razlomljenog prozorskog okna na četvrtom katu izrešetane zgrade. Osvit hladnog jutra dao mu je tek toliko svjetlosti i snage da izvuče iz džepa vojne odore s platen uzorkom papir i olovku; želio je zapisati misli. One misli, koje najvjerojatnije nitko nikad neće pronaći ni pročitati.
Centar grada, nazvan po velikom drugom zimskom diktatoru, zauzeli su već domaći vojnici, brzi i munjeviti kao nekoć zločinački osvajači željni slave i moći upisivanja u povijest – tobože arijevska čista sila, još uvijek nepokorena. Ili pak možda samo ljudi, djeca – vješto zavedeni naizgled dobrom, inovativnom idejom razaranja. Sovjeti su se kretali okretno i vješto, vođeni nužnoću i vojnim moralom. Bili su zato nepobjedivi u obrambenoj ofenzivi. Pred sobom su čistili sve što je mirisalo na germanskog protivnika. Na one koji su se drznuli napasti moćnu majku Rusiju.
Naplate dugova bile su visoke. Nitko tad, pa ni vojnik s pisalicom u ruci, nije razmišljao o kamatarenju.
Skutrio se uz ostatak zida, uhvatio poluživog vojnika pod ruku i zaklonio glavu šljemom. Ostatci žbuke i cigle nemilosrdno su padali po obojici; zgrada se zaljuljala.
Bombardiranje se nastavilo idućih pola sata i zrak je ispunio gusti dim.
Temelji grada tresli su se pred snagom razaranja, pred sigurnim stupanjem ruskih nadmoćnih domobrana.
Izgubio je pojam o vremenu, ali improvizirani je stol ostao netaknut; na jednom mjestu, kao oltar. Dopuzao je do nj kad se grmljavina s obiju strana smirila, pridigao se na koljena te uhvatio olovčice i papira.
Jedino je na svjetlosti mogao pisati.
Lice nije umio danima.
Oči su ga pekle.
Ovdje je tako prokleto hladno... Gospode, odakle samo ti Rusi izviru, gdje se množe i kako tako brzo rastu spremni za rat?! Kakvi su to ljudi?! Od čelika, svega mi, od čelika su! Ta im zima stvarno ništa ne može, majke ih Ruskinje na snijegu rađaju, doje ih votkom prije mlijeka... Da. Mora da je to. Drukčije ne mogu objasniti odakle im snaga za odbijanje naših divizija.
Lažem... Znam odakle im snaga. Oni su naspavani, odmorni, siti... Njihove žene, starci i djeca su u gradu, zato se tako žestoko bore. Da ih obrane od nas... Naši su valjda na sigurnom, Berlin je siguran grad! ...a nama je samo dosta ovog jebenog rata na hladnoći. U Berlinu onaj usrani fanatik pije čaj dok mi ovdje skapavamo i žderemo leševe konja... ili jedni druge.
Zadrhtalo mu je opet u unutrašnjosti trupa. Pogledao je u usnulog, možda već i mrtvog vojnog druga. Želudac mu se ponovno oglasio, ali okrenuo se papiriću. Zavrtjelo mu se u glavi, crijeva su mu se ispreplela, mjehur se stisnuo – tjeralo ga je mokriti.
Ne bi mi bilo žao da Walther izdahne što prije. I on je, kao i ona petorica, ubijao djecu i žene, u podrumima i bunkerima. Ulrich je bio najgori... Neka mi oprosti Bog ako postoji, taj je smrad zavrijedio da ga skrši ruski metak. Nije štedio djevojke... Sirotice, tako su bile lijepe... ali nije ih štedio. Nisu Ruskinje puno drukčije od naših cura. Možda su čak, onako svjetlokose i rumene, pomalo i ljepše od naših... Zbog ovoga bi me streljali, da pročitaju, haha... Jebe mi se i za to.
Nije štedio Walther ni djecu, starce još manje. Izbjegavao sam sve to koliko sam mogao, snajper je bio moj spas... Pravi je lov kad snajperist uoči drugog svoga kova. Sjećam se
Zamislio se pod šljemom i pogledao u pušku, naslonjenu na oronuli zid. Modernu pušku svoga doba - bez metaka. Osmjehnuo se, iako ga je svladavao umor. Glad i hladnoća mazile su mu unutrašnjost slabih kostiju i oduzimale mu, kao dvije nezasitne kurve u krevetu, svu tjelesnu snagu.
...sjećam se trenutka kad sam u zgradi preko puta ugledao onoga što me traži i čeka. Točnije, bilo mu je svejedno koga će ugledati, bilo je više snajperista. Ja sam njega opazio prvi. Gledao sam mu profil. Čudno je... kako me licem podsjetio na pokojnog brata Ericha. Bilo mi je žao potegnuti okidač. Samo sam ga promatrao u tim, za mene dugim trenutcima i prisjećao se Erichovih i mojih igara na ulicama Berlina... Sve dok mu oštrooki Hans s osmog kata iznad mene nije prosuo mozak. Čini mi se da će mi taj usporeni pljusak krvi i djelića mesa s njegove glave ostati u sjećanju dok sam god živ. Dakle... Još kratko...
Možda nisam normalan ni pravedan, ali, žalim i dalje za tim Rusom.
Za ovim što kašlje pored mene, mislim da neću žaliti. Još bolje, to će me govno dočekati i na onom svijetu, jer, sudeći po svemu, neću dugo
Prsti su mu se grčili od hladnoće. Ruska siječanjska zima nije štedjela nikoga te godine, posebice one već ozeble i slabe, bez snage za nastavak bitke.
Volio bih se vratiti kući. Berlin je uvijek bio čist grad, bilo je sve pod kontrolom kad smo otišli. Pobjeđivali smo, tad... Što je pobjeda uopće? Klicanje masa velikim gradom, pobjednički marš u nekom drugom? Na tisuće trupala nekih tamo drugih, tobože nejednakih, na nekom tuđem tlu... Nekoć je imalo smisla. Neprijatelj je, čini mi se, čovjek samome sebi. Tek sad to ima smisla.
Bilo bi dobro vratiti se kući... Pojesti babinu juhu, materino pečenje, slušati oca. Zapravo, ne bih mogao slušati njegove priče. Moj bi bio red da mu na gradskom groblju, gdje sniva mirno, ispričam i ja dio svega ovoga. Možda. Ako si ga ne sretnem negdje drugdje
Oči su mu zasuzile od prljavštine. Nadao se, zapravo, da je to razlog.
Bilo bi dobro vratiti se kući
Zapisao je i s mislima zastao.
Snajper, naslonjen na zid, srušio se u idućem trenutku.
Proradila su mu u tom trenutku uspavana osjetila modernoga strijelca; ratnika i predatora. Netko ga je promatrao izdaleka, tamo negdje dalje – u zgradi preko puta.
Pogledao je u prodirući snop jutarnje hladne svjetlosti. Milovala mu je oči, puno blaže od gladi i hladnoće u staklenim kostima.
Ubrzano bubnjanje mladog srca mogao je čuti u vlastitim ušima. Prisjetio se stihova iz pera pokojnog poručnika Wiesea. Sasvim nedavno, vojnički naizgled naivno, svjestan njihove skorašnje proročnosti, zapisao ih je u tajnosti, a on ih je pročitao i zazeble su ga tad kao i sad:
Opet tiho mole u domu svome
Za tebe, za mene, za povratak svih.
Da čežnje i želje nevolju slome,
A ranjena srca mir svoj nađu tih.
Prepoznao je kroz fijuk pokraj lijevog uha pjev moćnog Tokareva SVT40 – modificiranog za snajpersku upotrebu.
Kratkotrajna glavobolja zamaglila mu je sliku pred očima.
Donji dio kamuflažne vojne odore s pleten uzorkom ugrijala je topla tjelesna tekućina.
Ubrzano je disao trenutak-dva.
Papirić s mislima poškropilo je crvenilo.
– U Berlin... Kući – šapnuo si je, možda, još samo to.
