Pjesme Marije Antić u konkurenciji su za ZiN nagrade.
Marija Antić, rođena 1980. godine u Zadru, živi u Zagrebu. Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na FFZG-u. Kratko vrijeme radila u Hrvatskom restauratorskom zavodu, a duži niz godina bavi se produkcijom zabavnih i dramskih projekata za komercijalne televizije kao casting direktor, production menager te izvršni producent. Kao pisac scenarija stvarala neke domaće televizijske serije. Dramaturgijom se bavi u okviru poetike „novog cirkusa“ gdje radi na predstavama Triko Cirkus Teatra, u kojem je i zaposlena na pola radnog vremena kao producent i manager. Do sad nije ništa objavljivala; jedna joj je priča nagrađena na natječaj za kratku priču Muzeja anđela 2015.
birdwatching
Promatram sebe kako promatram ptice Zašto sam se uhvatila tih ptica? Okrećem dalekozor prema sebi Ne vidim ništa, sve je mutno i slojevito i isprepleteno u isti mah Bacam dalekozor. I ugledam pticu kako bulji u mene. Gleda me podozrivo, smješka se kljunom, oko joj pametno i bistro Vidim da me vidi. Kako ja sebe ne vidim, kako se nikad neću moći vidjeti, ona me vidi. To nije ptica, ispod tog perja skriva se čarobnjak ili neki drugi zao duh Ne dopuštam da me tako gledaju! Saginjem se po kamen
zastoj
Moj sin urliče veznike Drugačije ih ne može izgovoriti Rečenica mu teče sve do nekog a, ali ili i Tada kreće propinjanje Pete odvaja od zemlje, ruke stišće uz tijelo, diže bradu Veznik neće iz glave, bori se ostati unutra, koči se u grlu Zapinje na jeziku, kao da je on barijera a ne pista Tijelo odbija zapovijed Dijete viče, urliče, silom, silom da ga izbaci pa da poteče opet rečenica Previše je toga unutra, previše nahrupljuje odjednom, stvara se čep na izlazu, nevini pogibaju, gaze ih, izlazi sve okrznuto, nepotpuno, potučeno, izgužvano, sve ono što nije tako bilo dok je bilo unutra, ono što se zgnječilo pokušavajući da izađe, i ostaje samo krik, samo krik, krik koji mi peče srce
preseljenje
U meni su zasijane jabuke. U meni je zemlja, i sve ono što zemlja može izroditi. Rahle protočne u proljeće, zbijene zgusnute zimi. Puna sam zemlje. I kad se dogodi, kao danas, jučer, da se usred siječnja dogodi ožujak. Kad se dogodi---kosti mi se rastvaraju, muti mi se pred očima, rađam djecu, nedonoščad, slabe krvi, koja neće preživjeti. U meni je zemlja, zemlja koja se mrvi pod prstima, zemlja koja se stišće u grudu. I vidim, vidim sad, osjećam, koža me svrbi, pucketa, probada me u zdjelici. Prva se pojavila na vjeđi, vidim jedna klija na podlaktici, pa u isto vrijeme dvije izbijaju uz kičmu. Zelene i nezaustavljive. Puna sam zemlje pune raznog sjemenja. Čekalo je u meni to sjeme svakojako. Čekalo je prikriveno, učahureno, golo. I sad počinje klijati, ne znam što je bio triger. Prsnulo je, raspuknulo se. Na tjemenu već je izrasla zdrava mladica rane trešnje. Kako ću sad, s tom trešnjom na glavi, kako ću sad i ikad više hodati ulicama pritvorenim fasadama. Ne preostaje mi drugo nego da se popnem na brdo i da se zasadim na nekom od proplanaka. Puna sam zemlje pune raznog sjemenja. Jedino ću gore preživjeti proljeće.
prepoznavanje
Naslućujem svjetlo iza tvojih vjeđa Glas me tvoj vabi da ga posišem I nosam te svuda sa sobom kao adresu ispisanu na papiriću Vraćam ti se kao da tvoje lice nosi odgovor mog poslanja Više me nije strah, ne toliko koliko prije- -Stojimo kao brat i sestra koje je rodio Bog I kad oljuštimo sa sebe stvrdnuto blato zemlje Naše će se ruke spojiti Usta zalijepiti u poljubac U međuvremenu, igrat ćemo tu obrednu igru, jedninu koju imamo Radit ćemo probe, pripreme, pokuse, bez žurbe, kao da smo već tamo u vječnosti A kad jednom skočimo bit će to let koji ne zna za pad.
