Kritički prikaz PUSTINJE NERASHLAĐENA LICA ILI POEME JOŠ TOPLE OD KRVI Igora Šipića u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Igor Šipić je hrvatski znanstvenik, književnik i pjesnik, živi i djeluje u Splitu. Osnovnu školu pohađa u Trilju, I. razred gimnazije Dinka Šimunovića 1966. završava u Sinju, potom nastavlja školovanje na gimnaziji Ćire Gamulina u Splitu. Studij Makroekonomije završava na Fakultetu ekonomskih nauka u Zagrebu. Akademske stupnjeve magistra i doktora znanosti iz područja humanističkih znanosti, znanstveno polje povijest, znanstvena grana hrvatska i svjetska ranonovovjekovna povijest, stekao je na Sveučilištu u Zadru, obranivši teme Mediteran – suvremeni izraz europske povijesti te Srednjovjekovni mediteransko-jadranski plovidbeni putovi i topografija jadranskih svetišta.
Objavio je oko dvjesto bibliografskih znanstvenih i književnih jedinica. Uvršten je u Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest, te u Leksikon hrvatskog srednjovjekovlja. Disertacija pod naslovom Karta Leopardi. Vrhunac loretske historiografije, u recenziji akademika Franje Šanjeka, katalogizirana je kao veoma cijenjena u British Library u Londonu te u Bibliothèque Nationale Francois Mitterand / Tolbiac u Parizu. Magistarski rad pak naslovljen Mediteran. Povratak u utrobu uvršten je u obveznu i referentnu mediteranološku literaturu na hrvatskim sveučilišnim ustanovama.
U književnosti se javlja poezijom, putopisima i književnim ogledima surađujući u stručnim časopisima za znanost, kulturu i književnost, tjednicima i drugim tiskovinama u Hrvatskoj i inozemstvu (Kolo, Nova Istra, Dubrovnik, Klasje naših ravni, Zadarska smotra, Motrišta, Osvit, Marulić, Nova prisutnost, Kaj, Hrvatski glasnik, Hrvatsko slovo, Hrvatska revija, Régionális Tanulmányok, Nacional...).
Poezija mu je prevođena na mađarskom i albanskom jeziku.
Kao urednik i recenzent potpisuje znanstvene monografije i radove, a uređivao je i vodio radijsku emisiju Pješčani sat (Radio Salona) intervjuirajući osobe iz kulturnog i znanstvenog života. Kao jedan od utemeljitelja te prvi ravnatelj Zaklade akademika Cvita Fiskovića u Orebićima, organizator je i sudionik međunarodnih i domaćih izložbi iz fundusa Pomorskog muzeja Orebić te znanstvenih skupova na temu povijesti hrvatskoga pomorstva. Sudjeluje na mnogim književnim susretima i predstavljanjima te znanstvenim međunarodnim i tuzemnim skupovima i svjetskim konferencijama. Gost predavač je na Sveučilištu Zapadne Mađarske te voditelj znanstvenog tima Instituta PannonIQm. Interdisciplinarnim pristupom u znanost uvodi novu metodu rekonstrukcije i topografske analize putem geometrije prostora ocijenjene originalnom u svjetskim okvirima. Pronalazač je astrognozijske primordijalne geometrijske matrice-obrasca zvjezdanog klastera Plejada, s reperkusijom na realni geografski prostor u polju urbano-religijske organizacije i impostacije. Potvrđuje Lorenzove postavke između determinizma i kaosa uvodeći prvi puta u znanost pojam trojanske eponimije što Hrvatsku stavlja u poziciju samog središta i direktora Europe.
Dobitnik je 2. nagrade „Stjepana Kranjčića“ za putopis (2013.), 3. nagrade „Dubravka Horvatića“ za poeziju (2014.) te ravnopravno 1. nagrade „Franje Horvata Kiša“ za najbolji hrvatski književni putopis (2015.).
PUSTINJE NERASHLAĐENA LICA ILI POEME JOŠ TOPLE OD KRVI
Čovjek živi svoj život u snu, i u snu i umire.
Ouspensky
Armensko-grčki mistik i filozof, Georgij I. Gurdijev, obilježavajući početak nove duhovne ere Zapada, tvrdio je da ljudi ne percipiraju realnost kakva ona jest i nisu svjesni sebe nego žive u stanju hipnotičkog „budnog sna“. Do tih sam spoznaja i sam došao slušajući radijski kazivane stihove T. M. Bilosnića iz zbirke pjesama Odisej. Dok zvuče nadhomerovski poput ozvučena svjedoka rata u procesu „Troja protivu čitavog svijeta“, je li stoga pošteno takav stav odbacivati a priori, a poslije raspoznavati smrt kao neprocjenjivu sposobnost mistike da rasvijetli mnoge tajne, među njima i onu o „objektivnoj umjetnosti“.
Upravo to me nagnalo na odluku da se latim priredbe poema ovog nepredvidivog stihotvora, odabranih po načelu zadaha smrti, što još od antike „sažimaju svekoliko značenje, utjelovljući emocionalnu, moralnu i metaforički snažnu liriku, pripovjedački i subjektno razrađenu epiku te snažnom unutarnjom borbom prožetu dramu“. Istodobno, pjesnik je obilježen karakterno pa ako o njegovim djelima pišemo kronološki, istom ćemo osjetiti promjene najčešće nadošle sa dvije strane: one ljubavne, kao esencije životne energije i suodnosa spram žene, te, druge, one nasilne nad društvom, tj. ljudima, što će ga u traženju novih puteva slobode i samog natjerati u silne promjene okoštale poetske forme. Stoga i može postići jedinstvo različitosti koje će se efektuirati u raznovrsnosti slike života pretočene u stihovlje književnog opusa. S te strane, s Bilosnićem nije lako, nije moguće svrstati ga u jedan te isti kavez i tjerati ga u jednoumlje. To bi bio sažetak koji će i njegove poeme učiniti nedodirljivima. Njegov karakter je takav da će, berući jabuke, pobrati sve osim jedne; na stablu će ju ostaviti kao umjetnost, sjesti na tronožac i gledati ju virgo intacta s daljine i u njoj uživati, obnažiti je, ostaviti vlažnu i putenu, bez kore i milosti. Ako nisi istinski umjetnik, u umjetnosti nemaš što ni tražiti, a Bilosnićev slikarski talent je neupitan. Usto, nikad ne ostavlja tragove za sobom, prođe i za kopitama pobriše granjem sve što bi ga moglo raskriti u njegovoj biti.
Međutim, ima puta i do njega, ima nešto što ga čini ranjivim, što kritičar mora prepoznati – toplina rukopisa, toplina lica, ona što na monitoru odaje njegovu poziciju, implicitnu slobodi majstora riječi. Taj mali dijelić opstojnosti ljudskog bića, tabua društveno-lukrativnih odnosa, konvertirat će se u djela radionice triju desetljeća:
Čelo za metak (Mostar, 1984.)
Vila Velebita (Zadar, 1993.)
Štit(i) slovo hrvatsko (Zadar, 1994.)
Krik (Nin, 2001.)
Ogrlica (Zadar, 2006.)
Vukovar (Zadar, 2011.)
Crno je crno, Zadar, 2011.)
Zasebna knjiga poema, Hrvatska ogrlica (Zadar, 2010.), inkorporirala je djela Vila Velebita, Štit(i) slovo hrvatsko, Krik i Ogrlica. Predgovor naslovljen „Rijedak brevijar u suvremenom hrvatskom društvu“ potpisuje Božidar Petrač. Kao već ustaljeni bilosnićevski pogovor, autor niže 30 kritičkih ogleda na pojedinačne poeme, što svakako valja uvrstiti u svojevrsni hrvatski specifikum. Tomu pridodajem i osobni prinos izrečen u eseju „Neviđena interdisciplinarnost pjeva“ (T. M. Bilosnić: Hrvatska ogrlica, Zadar, 2010.), objavljivanog višekratno: Zadarski list, broj 3834, god. 16, 17. prosinca 2010., 13; Osvit, DHK Herceg Bosne, godište XVII, 1-2, Mostar, 2011, 247-252; Marulić, HKD sv. Jeronima, godina XLIV., broj 3, Zagreb, 2011, 187-190; Igor Šipić (eseji), Život na sudbini vulkana. Umjetnički profil Tomislava Marijana Bilosnića, Zadar, 2012.
Pojedinačno, pak, sud na temu poeme Crno je crno donio sam u eseju „Nevino suđena vatra na lomači svijeta“ (T. M. Bilosnić, Crno je crno, Zadar, 2011.), također objavljenog u tri izvora: Motrišta, Mostar (BiH), 63/2012, 75-78; Igor Šipić (eseji), Život na sudbini vulkana. Umjetnički profil Tomislava Marijana Bilosnića, Zadar, 2012; Zadarski list, 28. studenoga 2011.
Kratkom bilješkom u poemi Vukovar opservirao sam, pak, proosjet pakla, iz kojeg se, nošen takvim osjećajem, i sam pisac probija. „Nitko još tako potresno kriknuo nije, nije se tako razgolitio u snazi tragedije, ljudske patnje i kaosa. Ti si zlo raščlanio na izvor, tok i ušće, što može navući na sebe patnje svjedočenih, zastajanje daha, pa i stres tišine.“ A zapravo, te dvije rečenice uglavnom i jesu uvodom u aktualni esej koji će testirati potencijale čovjeka naspram nespremnosti odgovora božanskom prisuću, od svega još zemaljski nerođenog, do umirućeg u svom nebeskom korijenu.
Da li bih danas nešto od svega mijenjao? Sigurno da ne bih, kao što se ne mijenja ni tržnica Dolac za leđima glavnog zagrebačkog trga, kao što nema više smisla pisati o piscu apatridu ili pjesniku ljubljeniku domovine, kao što nema smisla ni čitanje bez odmaka. Sve je na tržnici! Kupiš ili prodaš, oduzmeš ili dodaš. Zato me zanimaju još uvijek te žareće oči Bilosnićeve poeme. I držim da je baš čelo za metak uvijek aktualan i kulturno nepotrošiv prioritet, između tijela i halje svojevrsni džep, jaz spram odnosa ruke civilizacije u čovjeku i čovjeka u njenoj samoći. Doći ćemo laganim tonom do spoznaje te istine – zašto to nije način (drugima ga ne preporučujem), ali ja nemam izlaza.
*
U predvorju velikih promjena na globalnoj svjetskoj političkoj pozornici, pojavom Mihaila Gorbačova, otvara se proces raspada država Sovjetskog Saveza što će za sobom povući čitavu Srednju i Istočnu Europu, stvara se nova geopolitička karta svijeta, nadilaženje hladnog rata rezultira novim protokolom ponašanja velikih sila, što za sobom vuče promjenu paradigme komunističkih režima. Već je očito, boljševizam je gubitnik. Naši prostori pod snažnim su pritiskom razgradnje bivše države, počinje bitka za hrvatsku samobitnost.
U tim uvjetima Bilosnić objavljuje svoju prvu poemu, „Čelo za metak“. Ali nije sam, iz ladica izvlači Majakovskog, „oblaka u hlačama“, i njegovu „proljetnu nepogodu“ Lilju Brik. Njegov „razgovor“ s „razjarenim bikom ruske književnosti“, nije ništa drugo do suprapoložaj u koji će ga uz potihu nevidljivost ruke sebedarja gurnuti navlastitost sudbine između društva podložnog promjenama i zabranjenih ljubavi. Dramatski, svojevrsni je to san o kontinentu ograđenom u svom strahu, psihološki triler o obračunu razočaranja s neumoljivosti smisla poetike, horor u kretnji, živi čovjek, koji se u njemu izgubio. Taj prostor Bilosnić ispunjava neestetikom i moralom federalističkoga viđenja društva vladajuće pragme u sve očiglednijem sukobu s rehabilitacijom ruskog pjesnika.
„Vila Velebita“, logičan je nastavak na poemu „Čelo za metak“. Promjena se, naime, već desila, u punoj snazi agresije rat je zašao u sve dijelove i pore autorove domovine. Bilosnić hvata pero, piše poemu u kojoj će, na gornjoj granici nadrealnosti, naglašavajući povijesnost raznorodnih sastavnica hrvatske prošlosti, gotovo sam epski odlučiti o ratu.
No nije to iz sebičnosti poetike, pače, osebujna energija, vitalnost i snaga njegova stiha, unijet će, umiješati u pletivo i one konce koje bismo očekivali prije s početkom nego sa završetkom rata. Kad piše povijest, Bilosnić sriče pomirbu. U tom svjetlu ova poema preslaguje duboke povijesne prijepore, ali ne ostavlja isuviše prostora da se iziđe iz svekolike ljudske zajednice, u miru i vjeri duboke preobrazbe.
Poemu pjeva ravnopravno u četiri sekcije: Put u Jeruzalem, Pusta voda Aheronta Iam erat (I. Zli bilizi, II. Vse konča se, III. Račte riči, IV. Brizi pišćani, V. Kris lita), Zlato i srebro Zadra, Vila Velebita, te petu zasebnoga podnaslova Visoki kozorog, u novih osam pjevanja (Pjesma, jezik zračni, Vjetar u pameti, Od zlata ruka, Predah prognanika, Stol kod Borisa, dok smo sanjali Htrvatsku, Otac prognanik, Ratna, ljubavna pjesma, Pijani anđeli).
Kronologizirajući sebe pred licem javnosti, treću poemu, „Štit(i) slovo hrvatsko“, Bilosnić stihotvori upravo kako to od njega traži samosvojna i redukcionistička savjest. U tom času, pjesnički mnogo suptilnijeg izraza, trenutnu stvarnost ogledala rata će prenijeti na polje slova, riječi, hrvatskog jezika kojim se u boju brani domovina, u miru pak identitet, sretno vežući univerzalno za nacional-zavičajno.
Između kulture beat slobode i nekulture rata, između Chea i petokrake, bira ono što mu jedino preostaje – hvatanje za slovo, za riječ koja u tom času znači okončanu pripadnost, vrtoglavost intertekstualnosti, da bi se dostigla razina sugestivnosti nužna za razumijevanje modernosti izraza s kojim će demistificirati toliko priželjkivanu slobodu, taj krik za hrvatskom zemljom u kojeg će uložiti svoj tajni život, koliko i „zadarsko zlato“ pjesničkog zanata.
U poemi „Krik“ donosi jedan od elemenata evoluirane stvarnosti pretposljednjeg i posljednjeg desetljeća 20. stoljeća – prelazak krika iz svoga materijalističkog proždira mladog naraštaja poraćja u beatnički „urlik kao iskonsku pobunu individualne svijesti“. To, dakako, ponovno vraća na Majakovskog, njegov bunt, razočaranje boljševističkim komunizmom, što u zemlji Bilosnićevoj tek počinje biti razjarom u kojeg će doskora biti ugrađen i posljednji stupac povrata iskustva čovječnosti – Domovinski rat, nažalost, u razdoblju obnove razorenog a monolitnog društva, pobrkanih osjećaja neraščišćenih računa i pokrivanja plaštom ostvarene slobode.
Gnjev će biti velik, sve što je pretrpljeno akumulacijom i intervencijom 20. stoljeća u ljudsko biće, širit će se poput sepse bačene u njegovo lice neposvojive subjektivne istine. Kao vječiti slobodar i buntovnik, neće i ne želi ustuknuti pred društvom besperspektivnosti, osobnog i društvenog nezadovoljstva, širine zajedničke nesreće koja sa sobom ne nosi samo razočaranje nego i njemu uslojeno poniženje najviše razine zabranjene ljubavi, itinerar koji će svoj put „pronevjerom oblikâ“ završiti u nesuživljenom idealu slobode čovjeka i njegove domicilne zajednice. Prosvjedni urlici će biti, nažalost, nezamijećeni, ali, nasreću, ehosonični, iz čega će izići nova velika Bilosnićeva djela.
Za poemu „Ogrlica“ karakteristična je datacija nastanka. Napisana 1995. tiskana i objavljena je 2006. što pripisujemo upravo kazanom – odnosu povodnje napora autorstva i književno-kritičke apstinencije, bilo usko krugovaške ili svekoliko društvene. Nakon krika i urlika, sad već kod Bilosnića rezignirano motrimo jauk, vapaj, ne toliko bolan i patetičan, koliko korelativan, koji će se opetovati još jednom u odanosti, pripadanju, uznositosti, ljubavi, „ispjevanoj apoteozi vlastitoj zemlji kao svomu prirodnom, povijesnom i duhovnomu domu.“
Poema naglašava autorski kontroliranu neiscrpnost teme, kao i njegovo poznavanje sastavnica hrvatstva u nepristranosti povijesno-kulturnog i duhovno-religioznog smisla. Kroz nazočnost, koju će u ovoj poemi iskazati nepatvorenošću zanosa, prkosa i svevida, u svojoj domovini sklonit će se u najdublje sjene njene povijesti nižući relevantnost ogrlice ne u njezinoj ekstra perfekciji već u totalnom doživljaju materinstva kao temeljnog preduvjeta nastanka i opstanka ljudske vrste na zemlji.
Za 20. obljetnice stradanja, na tu će se maternalističku sliku Hrvatske u novoj poemi uslojiti „Vukovar“. Taj jauk neće biti samo književnog diskursa, već, prije svega, pragmatičkog, na granici nerazumijevanja veličine ljudskog zla počinjenog stanjem psihodramatske ruke u uvjetima tragedije neviđenih razmjera po grad i po čovjeka. Bilosnić će ispisati pakao kakvog nijedan od Danteovih krugova nije u stanju književno reflektirati iz svojih zvonkolikih udova. Ne samo po tematici nego i karatnoj čistoći jezika, poema će se nastaviti na sva grandiozna djela koja u svijetu književnosti ostavljaju, ne neizbrisive, već do fosilizacije stjenovito utrte stihove svjedočenja.
U toj poemi autor nastavlja poetiku snažnog i optužujućega Krika, ali i duboko-tragičnu poetiku Križnoga puta. Njegovi stihovi ovdje doista sliče rafalima i pucnjevima što ruše sve pred sobom, brišu svaki trag čovječnosti. Vukovarska rana još je vruća, još iz nje kuja krv – krv izdaje nakon smaknuća. Ovo nije prigodničarska poema, ovo je doista Riječ koja optužuje da je Vukovar postao samo prigoda. Vukovar je na samom kraju 20. stoljeća doista posljednji vapaj civilizacije, stoga Bilosnić uspješno postavlja paralelu – Guernica – Varšavaski geto – Auschwitz – Vukovar.
Poema „Vukovar“ istinsko je svjedočanstvo povijesti i vremena koje nije znalo cijeniti žrtvu, iznijeti pouku iz pretrpljene patnje. U hrvatskoj književnosti ova poema zauzima mjesto podsjetnika na bol i strahote rata u onom smislu što u povijesti svjetske umjetnosti predstavlja Picassova „Guernica“. Naprosto optužba – svijetu, licemjerju, bijelim rukavicama koje nemaju snage očistiti nevinu ljudsku krv. Pouka je jasna, ona odzvanja posljednjim stihovima Bilosnićeve poeme – „Krist je u Vukovaru“, „naše je tijelo hostija / Aleluja / Aleluja“, iz krvi se izdigla svjetlost.
Poema je ispjevana u pet poglavlja: 1. Crni bikovi, 2. Vrijeme užarenih potkova, 3. Pjesma metala, 4. U toj kovini nema čovjeka, 5. Tko su oni koji idu protiv tenkova.
Posljednjom poemom, koju će iste godine napisati, „Crno je crno“, istodobno zaključava stare prostore zla otvarajući se prema novim upitnostima paralelizma, komparativnosti dosegnutih granica tehničkog razvoja i mogućnosti njegova civilizacijskog podnošenja u uvjetima globalnih društava pa samim time i sukobljavanja s osobnošću kakvu poznaje samo božanska priroda čovjeka. Posluživši se krilaticom – „kad ti ne ide, uzmi crnu boju“ – svoje je platno obojao sederovski-crno, razmatrajući moralnost društva kao upitnost boja ekspresivnosti u sadržaju nenaviknutom na suptilnost impresionističkog kista.
Ad hominem, možemo ponoviti navječito aktualnu definiciju Tomislava Marijana Bilosnića: „Svjestan nacionalnog i kršćanskog u žiću svoga prostora, vizirajući svijet kao potrebu imalo ozbiljnijeg djela, i s ovom poemom širom je otvorio vrata vrjednovanju cjeline. Pisana s ruba crnovinska snoviđenja u jednom posve autentičnom intimnom kutku Sredozemlja, doimlje se poput nevino suđene vatre na lomači svijeta.“
Je li svijet mali za tako velike poeme ili je za toliko još hladnije oružje, podražavajući toplinu apsurdnosti iznutrice poeme? Odgovor na ovo pitanje krije se u aksiomatskom čitanju njene heraldike, samobitnosti simbola i draškanja semantike. I koliko god se ja trudio ne ponavljati se, Bilosnić je uvijek korak naprijed, pišući o stvarima koje se ponavljaju i trajno će se javljati u liku malodobnog vukovarskog dječaka, tim krupnim očima zamagljena pogleda bez suza, tom svijetu čuđesnosti zamaha krila, težine stvarnosti i slobode prvoga leta. Htio bi poletjeti, ali ne može. Ma koliko god se to činilo apsurdnim, iz tih se očiju ne izlazi nesretan, već s pogledom uprtim u nebo, s nadom, dubokom kršćanskom milosti. Pjesnik koji tu sliku uspije opisati, velik je koliko i sama nesreća.
*
Iz tri razloga, prvog, kako se ne bih ponavljao, drugog, jer o njoj nisam pisao, i trećeg, budući da dolazi ad audiendum verbum iz pred-domovinskog, parabolično se prebacujući u postratno razdoblje, oslanjam se na poemu Čelo za metak. Tog snažnog i dinamičnog Bilosnića, čovjeka i pjesnika punine života, njezina će iscrtkana linija podvojiti između samoubojstva i krika, između privida slobode i slobode rata. Majakovski će to izraziti ovako: „Mrzim sve ono gdje se smrt javlja i snuje! Obožavam život pa ma kakav bio.“ Ovidijeva je to razdjelnica izgona, peobrazba u tamnu i nejasnu točku plaćanja svakoga mladenaštva. Na tom tragu je veza trojca i „baruta koji još miriše“ – kobne Lilijane, ars amatorije, umijeća ljubavi, kojim će Marijan braniti sebe i svoju „poeziju dugog trajanja, izgrađenu na svijetu preobrazbe“, napućenu na „nepoznatog neprijatelja“.
Upravo to će animirati post-ratnog Bilosnića kao izrazitog predstavnika etiološkog pjesništva, pjesnika elegije čudesnosti aleksandrijskih ljubavnika, „Ovidijeve elegije iz progonstva“, ne toliko tugaljive, koliko istodobno polemičke. Duboko poznavanje ženstvenosti, senzualnosti žene i preko ljubavne strasti, što podosta kod njega naglašavam, srasti će u ovoj poemi s vlastitim iskustvom životne žestice, moguće čak i svjestan Lilit, babilonske djeve uništenja, „žene-iskušenika ... ovijene zmijama-legendama“, koja, ovdje, doista simbolički, „zavodi i ubija muškarce koje sreće na raskrižjima.“ A Ovidije, Majakovski, Lilijana, s čijim imenima signira poemu, sve su to raskrižja – barut koji miriše – i kao nagovještaj, i kao iščekivanje Dolazećeg. Utoliko je tu i različit, ekscentrik, svjesno antiestetičan, spram kasnijeg razdoblja ponoćnih prijateljica krilatog kozoroga, te „surov“, spram prirode crno-crnog i sirovih strasti krika.
Nas dvoje
ubogar-svjetlaci.
Ja – monah-brada
i monah-jeza.
Njen breščić
buket lijera.
On – lako joj spušta
ključ,
što niz pojas se objesio.
Doista, „Grijeh je ne vidjeti veliku pustoš koja tjera čovjeka da izmišlja stvari – uđe u njih i prođe, s jedne na drugu stranu.“ – u Prologu će, kako bi poeziju svjesno stavio u funkciju slobode, harmonizirajući naslove sekcija „strahova“ poeme (Prolog; Metak čovjek; Tromboni u venama; Maratonci; Ljilja, barut i ljubomora; Crvena čegrtuša; Kartice panike, svijet; Prihvatna soba; Završna pjesma). Naravno, spram integriteta samog djela, koje, „uz šamar javnom ukusu“, nastoji stvoriti potpuno novu poetiku, majakovska umiješanost stiha socijalne agitacije, traži i odgovor na vrijeme u kojemu pjesnik piše. Na hvat od prozorskog stakla, udarne vijesti promjena već donose Bilosnićeve vlastite kovanice i dotad nepoznate metafore, kako bi odgovorio urbanom i „revolucionarnom“ razdoblju federativne hrvatske povijesti. Uostalom, nisu nepoznate njegove sposobnosti retoričkog pjesnika da se izravno obrati širini auditorija, a niti je, poput Vladimira, nesklon izraziti svoj „živac“ spram pjesme mitinga.
Očito, u Majakovskom vidi možda prije sudruga nego uzora, scenski se upuštajući polako u uvođenje biblijskih motiva na zasadama postmodernih ideja. Oba su ljudi protesta, buntovni i dinamički prirođeni shvaćanju života, koliko su i inovatori, „ekstatičnog tona, eksplozivnog jezika“, u političkim prilikama zatvorenih sustava, neobični pjesnici. „Bogorodice, kmetski ti prilaze skakavci. Gonitelji ne sustaju, žrtve u smrt umakle ... Što može biti čudesnije od zbunjenosti! Od vjere ništa teže.“ Dakle – 1984. je! „Oholi neboderi izdali su mogući red. Blebet-civilizacija zvoni. Naša zadovoljna braća raščetvorila svijet, križ i zvijezda.“ Čitatelj je doista zbunjen na već prekoračenom pragu njegova postmodernizma: „Kada se sve smrači, kad radnici treće smjene upale strojeve, a žene razvežu kose, kad otpočne ples noćnih ruža – pišemo. Ispitujemo svoju raku, ruku, iz ilovače mijesimo novoga čovjeka. ... Spasi nas Bože jaganjčeve krvi, svake žrtve, i rajskog mira – na križu zasluženog.“
Osobitost ove Bilosnićeve poeme doista svjesno razbija tradicionalnu ritmičku strukturu stiha, poženjujući sve oko sebe što pepel sivila onomadnjice raspravnog smisla čini logikom poeme. I ovdje je zasjao taj skitalački, „zvjezdani jezik ruskih futurista“: „Postoje pjesnici zornjački i pjesnici sutonski, već prema svojoj boli, pod nepomičnim svodom zvijezda, već prema ljudskom redu. .... Daleko si me pozvao – visoko. Ugrabljen sam međ tisućama koji spavaju.“ Da, doista je to bila nova škola, stihovi što, dakako, rađaju sve većom samoćom pjesnika, „živi pozajmljen“. Zato između halje i golog tijela taj svojevrsni džep, gdje samo ruka može povezati svjetove, „leći kao s mužem“, kao nova ljubav kojoj „već jačaju i noge“. Eklatantno će to povezati stih – „Ruke su nam stvorene za riječi, usne za udarce.“
Stvarnost agitacije već se duboko zarila u društvo, pa pjesnik ne propušta prigodu poentirati: „Ne znam, druže, u što se preobražavaju riječi dok ih izgovaram. Ali imam potrebu da ih otpravim, da te dotiču ... Ako posustanemo, ili, ako nas spriječe, već nas čekaju maratonci.“ Kao „proleterski“ pjesnik, „novca nema, a pjesme ne piše“, pa se zapravo ništa promijenilo nije. „Grobovi – domovi su svake domovine“, stoga će do kraja čekati da se pojavi taj „dan škriljevac“ – „doći će bez omota – neposlovičan dan, bez ustanova i arhitekture.“ Dočekao ga jest, ali se, nažalost, opet u njemu nije ostvario. Zateći će ga u stihu: „Ako ove riječi zaškripe, prije nego postanu osovina svijeta, one su samo gvožđarija koja čeka presu.“ Zaistinu fenomenalan nagovještaj skorog Domovinskog rata, ali i zbivanja nakon njega. I tu leži cijeli problem ove poeme: „jača je sumnja u ljubav od vjere u smrt.“
Od žanrovske ekliptike spjeva, ovdje ćemo sve naći osim zakašnjele drame. Zato govorim o paraboličnosti. Ako ju negdje u ovoj poemi treba tražiti, onda je upravo ona taj simbolički futurizam koji će se prenijeti i stići sa stanjem Bušićevih proročanskih riječi mnogo kasnije. Drama se događa danas u Bilosnićevu srcu. Nije li to svojevrsna homilija kojom nismo danas u stanju objasniti pojedine sustave i procese, a nekmoli poruke Svetoga pisma? Ta ista drama danas pogađa sve ljude čista srca, siromašne, obespravljene, braniteljski obezglavljene, i one s ponosom i one za njega izgubljene. Pjesnik je i danas stradanje, kao što je i stradanje vječna književna tema. Elitizacija na svim razinama društva, pa tako i u književnosti, danas više nije kriterij selektivnosti ponajboljih, nego strogih pravila igre pripadnosti. Inače, u suprotnom, izgoriš od vlastite šibice, mladosti koju si stavio u funkciju zrelih razloga hrvatske slobode, „kao nekad «mudra luda» ukazujući na korov i kukolj, ne osuđujući, ne prokazujući, nego gledajući kako iz njega izvući zdravo sjeme.. („Korov i kukolj“ (kolumne), Zadar, 2017.). Baš tu će šibica dogorjeti: „Uostalom, što čovjek još može izgubiti ako kaže – «Car je gol». Gubi samo šutnjom i pognutom šijom. Gubi ono najbitnije – dostojanstvo. Dok i korov i kukolj cvjetaju ruku pod ruku.“ To je pravi Bilosnić – proročanski. Proročanskima su se pokazale i pariske riječi! Spram svake ostvarene slobode stoji kukavičluk!
Na pravcu nisu problemski zadane dvije točke, polazište i ishodište, naš dolazak na svijet i silazak s njega, problematično je ono između, pravac, naši životi, Mondrianova polja boja opasana vertikalama i horizontalama križa. Zašto se ubijaju pjesnici, zašto svi oni koji ostvaruju slobodu? O tomu razmišljajte čitajući ove poeme još tople od njihove krvi, kojom kolaju Bilosnićeve riječi. Ni ljubav više nije ista. Iste su samo žrtve!
*
Danas najveći umovi svijeta astrofizike shvaćaju da, sve što idu prema sitnijem, to najsitnije, nevidljivo golom oku, nije ništa materijalno. E, tu je ideju Bilosnić ugradio u svoje pjesništvo, poglavito u posljednjem izdanju zbirke „Sto pjesama o tijelu“ (Zadar, 2017.), gdje doslovno atomizira prostor-vremensku postmodernost utemeljenu kod njega na tradiciji helenofilije. Na zemlji je to pustinja, a Bilosnić je davno shvatio kako najbolji stihovi dolaze iz njene dubine, danju užarene, noću pothlađene. Pogledate li to lice preobraženo u pjesan, nikada ga nećete naći hladna. Iz te topline izvući će i svoje arkadijsko uvjerenje, shvatit će zašto je u pustinji sve okrenuto k religiji, razumjet će da u dubini pustinje ima života. Lijepo je imati ponoćnu vatru za prijatelja – autentičnost života bez premca u rukama pisca. Čitajući nanovo, poglavito one asocijalno destruktivne poeme, kao što su Krik, Vukovar i Crno je crno, dadu se lijepo zapaziti natruhe savjeta, ne onima koje je rat, već ljubav unesrećila, ne onima koje je društvo jednoumlja, nego ljepota unakazila. Kasne oni što bi ugušili jedan raskošni pjesnički defile kroz hrvatsku recentnu književnost, kasno je: sve rođeno iz kore jajeta mora biti grijano, nužna je toplina majke, bila ona starica, bila domovina, zavičaj, iz tog će gnijezda izići bezbroj malih žutih franjevskih stvorenja, koji će izrasti u neku novu povijest pustinjske oluje.
U kritičke književne ispise nije uobičajeno unositi intimnost subjektivnog osjećaja, ne toliko prema samom djelu, koliko prema njegovu autoru. Međutim, riječ je o odabranim djelima što nikako ne može isključiti utjecaj kontrole dobrog poznavanja njegova karaktera nad općim vrednotama djela. U tom smislu, da bismo razumjeli Bilosnića, ponajprije onoga iz rane faze života, potom i onog sazrelog u patridnosti one jedine jabuke stabla, moramo krenuti u sasvim drugom smjeru. Zato su raskrižja bitna. On govori, naime, o onomu što uopće nije napisao, kazuje o onomu što u knjigama ne piše. On govori o paradoksu arabeske, u koju je pustinja ugradila život beduina, ne govori o sindromu materijalizma zapadne kulture, već o onomu što pustinja ne daje i u svojoj jednostavnosti ne može dati. On ne pjeva krunama optočenima dijamantima, već rudniku Afrike kojemu su oduzeli vid i iskopali oči. On je trubadur, pjeva „kraću, živahnu, ukrasnim tonovima protkanu kompoziciju s kapicioznom igrom tonova“. Njegova spjeva nije u kazaljkama sata, njegova je poema nestvarno vrijeme. Ništa od toga ne piše, kad drugi, treći, četvrti, bilo koji put čitate krikove, vukovare, crnine modernih društava, nositelja tobožnjih futurizama, zajednica napretka, koje nas suicidno vode u doba pametnih telefona. Majakovski zacijelo nije mislio na Čovječanstvo koje se ne razara bolestima, već virusima. U pustinjama, iz kojih Bilosnić crpi blago nijansirane arapsko-trubadurske tonike, to svakako ne piše. Ne govori o pokvarenosti društva, ali će razarati pustinju, čovjeka u čovjeku, otkrivajući njegovo pravo lice u pogromu neviđenih razmjera s kraja 20. stoljeća. On ne kazuje o sudištu, Justiciji koja potkrada na vagi, zabija mačeve u leđa svoje djece, on piše o sudu pustinje, koja mirno čeka, iščekuju sudbinu presude. On zapravo pjeva o čelu za metak kao budućnosti, kao ispijenom otrovu, razumjeli mi to ili ne. Ne pjeva o licemjerstvu moćnih država, niti kvantumu moćnika, pjeva o drskosti pustinje da nam još uvijek uopće ostavlja mogućnost njegove procjene.
Ove poeme posvećene su svima koji su znali da to nije način (i drugima ga ne preporučuju), ali nisu imali izlaza. Šteta je napuštati ovaj svijet zbog totalitarizama i kapitalizma, a odlazi se uglavnom zbog njih. Dok pustinje vode svoje ljubavne igre priklona i naizusti.
Igor Šipić
4. veljače 2018.
