Priča Kao gramofon od krvi i mesa Marije Dukić u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Marija o sebi: "Splićanka. Dišem, čitam i pišem u Šibeniku. Multikulturalna sam, rječita i svakodnevno se borim protiv svih mutiranih podvrsta modernog fašizma. Zaljubljena u knjige i književnost. Pijem tri kave dnevno, osim kad pišem od jutra do mraka – onda ne brojim dok se ne počnem tresti. Boli me duša kad vidim pisaće strojeve koji se ne koriste, knjige koje se ne čitaju i ljude u samonametnutim kavezima."
Marija o svojoj poetici: "Ne vidim smisla u danu ako u njemu ne nađem poeziju, bilo tuđu, bilo vlastitu. Vjerujem da je poezija kao šparoge: ili imate oko za nju i vidite je iza svakog grma, ili je ne vidite uopće i čudite se onima koji je znaju naći."
Kao gramofon od krvi i mesa
Ta kolekcija od 215 ploča bila je sve što mi je ostalo od pokojnog oca i žive majke. Doslovno sve. Moji starci bili su iskonski hipiji, ona vrsta koja ne vjeruje u materijalno, i stvarno smo živjeli u skladu s tim: ništa suvišno nije postojalo u našim podstanarskim stanovima, novci su se trošili na putovanja i finu hranu u koju je otac dodavao vrhnje pjevajući nešto od Creama. Ili zviždeći. Stari je znao zviždati kao slavuj – to, nažalost, nisam naslijedio.
Kad se pogledam u ogledalo, u majici na kojoj blijedi print Pink Floyda, izlizanim trapericama, razbarušene kose, radnički žilav, neobrijan, vidim što jesam naslijedio – nemam što ni vidjeti osim njega. Jednom sam provukao sliku sebe kroz crno-bijeli filter i ostavio laptop otvoren dok sam otišao skuhati kavu; vrativši se, našao sam majku kako plače sklupčana u mojoj stolici, očiju prikovanih za ekran. Nedugo nakon toga, otišla je u Nepal. Ne mogu te više gledati – rekla je, a potom me dugo grlila grcajući u suzama. Ne krivim je nimalo, ionako mi je bilo jasno da sam ja njima uvijek bio nusprodukt ljubavi, bezimena beba, logični produžetak njihovom paru. Kad više nije bilo njih, i ja sam postao nepotreban. Ne krivim svoju majku što nije htjela gledati uskrslo lice svog pokojnog muža. Ponekad se javi, pita me kako sam, kaže mi da me voli. Znam da se osjeća krivom što me ostavila, premda sam već bio u dvadesetima; volio bih joj nekako reći da se ne mora osjećati krivom. Njega je upoznala kad su oboje imali 23, otišla je kad sam ja napunio 23. Znam da nije namjerno, ali boli me. I oprostio sam, iskreno i sasvim. Već joj godinama ne zamjeram ništa; samo je volim. Bila mi je dobra majka, bolja nego je on bio otac. Te mi riječi uvijek zapnu u grlu dok oko njenog pikseliziranog lica na Skypeu prolaze konobari kafića s WiFijem u Annapurni, pa samo kažem da je volim. Po tome smo isti, moja lijepa majka i ja: volim te nadomješta sve ono što ne možemo i ne znamo reći.
Kupimo staro željezo, stare peći, stare akumulatore, stare aute kupimo... Monotono ponavljanje iz kamioneta koji kruži po kvartu. Staro željezo. Gledam u čekić kraj sebe na podu. Koliko bi čekić vrijedio? Vjerojatno ne puno. Vjerojatno puno manje nego sam ga platio. Lijep je alat, metal mu je netaknut, a lakirana drvena drška sjajna. Prisjećam se priče o Sretnom princu, od kojeg je ostalo samo srce, i ne mogu se sjetiti je li bilo željezno ili ne. U ovakvim bih situacijama volio da mogu prodati vlastito srce, da u džepu imam nešto, a u grudima ništa.
Upoznao sam Silviju prije tri mjeseca i nešto sitno, ali ovo zapravo nije priča o Silviji. Ovo je priča o mojoj susjedi Marti. Marta i ja bili smo prijatelji otkad sam uselio u ovu zgradu u srednjoj školi: išli smo u istu gimnaziju, izlazili zajedno, išli na koncerte i opijali se. Kad bi ona otišla negdje s obitelji, hranio sam im mačka i zalijevao cvijeće. Kad je moja stara otišla u Nepal, i moje je cvijeće trebalo zalijevati dok me nema, pa sam napravio dupli ključ i dao ga Marti. Vraćajući se, radovao sam se sitnicama koje bi mi ostavila: kolačići na stolu, ručak u frižideru, smiješna poruka, čokolada... Bila je pažljiva, duhovita, godinama mi je bila sestra kakvu bih sam sebi poželio. Kad sam je upoznao sa Silvijom, složile su se isti tren: izradila joj je medaljon od sušene tratinčice zalivene epoksidnom smolom koji Silvija vjerojatno upravo sad nosi oko vrata. Obje su voljele skandinavske krimiće, sjenila u paletama i crni čaj, i samo su te tri stvari bile dovoljne da se zapričaju kao djevojčice, glavama naslonjene jedna na drugu. Zajedno su ismijavale moje instagramsko citiranje Kerouaca i bojile jedna drugoj kosu u pastelno: Silvija je cijelu kosu obojila u sivkasto, a Marta vrhove u ružičasto. Zajedno su našle putovanje u Amsterdam na koje sam prošli vikend – zar je stvarno bilo prošli vikend? – odveo Silviju. Silvija joj je slala naše selfije iz Amsterdama. Marta je njoj uzvraćala slikama sebe kako igra briškulu s mojim kaktusom. Sve je bilo u redu. Nakon puta, Silvija je ostala u Zagrebu javiti se rodbini, a ja sam produžio na idući autobus kući.
Penjući se uza stepenice, za trenutak sam osjetio u želucu nešto jasno, resko i prodorno kao zvuk mjedenog zvona. Imaš žensku intuiciju – često je znala reći moja stara. I imam, ako je to moje nepogrešivo nešto intuicija. Imam sposobnost osjetiti kad nešto nije u redu, osjetiti to kao fizički nemir, nenadan, nagao; osjetiti to nešto nadolazeće kao da su mi ga dojavili telegramom. Samo što je nekad taj telegram navrijeme, a nekad Lusitanijin. I meni je trebalo otprilike 18 minuta da potonem od trena kad sam ugledao prizor.
Vrata zapinju.
Zapinju.
Prošlo je tjedan dana otkad sam se vratio iz Amsterdama, a čini mi se kao da sad, dok se prisjećam, guram mjedenu kvaku i čujem zapinjanje. Torba mi je još pred vratima, ključ još s vanjske strane brave. Palim svjetlo. Prizor me tako presiječe da ne mogu doći do zraka. Otkopčavam jaknu i košulju, sjedam, dašćem plitko kao da su mi se pluća smanjila na šaku. Oko mene je pod gladak, blistav, prepoznajem sjaj prozirne epoksidne smole i ispod nje, sve do jedne, stoje savršeno složene.
Ploče.
Sve moje ploče, uredno posložene, čitave, precizno zalivene tankim slojem već stvrdnute smole. Hodam po glatkom podu držeći se za glavu: hodnik, blagovaonica, dnevni boravak, kupatilo, soba, kuhinja. Brojim iako znam da su sve na broju. Brojim dvaput. Na stolu me čeka ružičasti papir s Martinim rukopisom u šljokicama:
Nadam se da ste se super proveli u Amsterdamu! Welcome home!
Nacrtala je srce. Probodeno strijelom. Sjedam za stol, svjestan toga da mogu zaboraviti ikakav pokušaj vađenja ovih ploča. Epoksidna smola zalijepljena u utore u kojima je spremljena glazba na kojoj sam odrastao. Koju više nikad neću čuti kako šuška na točno određenim mjestima. Glazba uz koju su moji roditelji plesali, ljubili se, kuhali, napravili mene i odgojili me. Pomisao mi izaziva mučninu, u grlu mi je refleks povraćanja koji jedva obuzdavam. Gramofon nije dirala, pomislim, a onda shvatim da je neobično blistav. Okamenjen epoksidnom smolom zajedno s pločom Šabana Šaulića koju mi je ona kupila iz vica u srednjoj školi: Uvenu će narcis beli. Ta mi se pjesma stvarno sviđala.
Ne znam kad sam legao.
Ne znam ni kad sam se probudio.
Ne znam ni kad sam išao na posao, ni kako. Ne znam kako sam preživio prošli tjedan.
Znam da sam, idućeg dana, kad mi je Marta s mačkom u naručju preko lancem osiguranih vrata slatko uzvratila Jedino čekićem. na pitanje Kako da izvadim ploče? dugo lupao nogom o vrata i urlao. Znam i da je došla policija, inspektorica je njena teta. Promotrila me s iskrenim suosjećanjem, znakovito ležerno držeći ruku oslonjenu na pojas tako da sam vidio pištolj. A znaš kakva je, dušo, jebiga. Ostavi ovako, dobro izgleda, šta. Zatvorio sam vrata za njima i popodne otišao kupiti ovaj čekić koji upravo stoji kraj mene za 54.99 u Pevecu. Ako vam se to čini previše za čekić, moram napomenuti da sam kupio vrlo velik čekić.
Marta leži na podu podno mojih nogu.
Lice joj je uplakano, ruke i noge zavezane, usta su joj začepljena mojom majicom. Izvadim je, opet mi kaže volim te, začepim ih opet. Nikad u životu nisam dignuo ruku na ženu.
Oko glave joj se crne ploče. Kleknem. Dignem čekić visoko.
Jedino čekićem, rekla je.
Svom snagom koju imam, spuštam čekić. Čuje se stravičan zvuk.
Tišina.
Vadim joj majicu iz usta. Odvezujem je. Ruši me na pod, puna energije, oči su joj blistave, a usne vlažne. Probija mi usnu zubima nasrćući na mene, kao s druge planete primjećujem da mi usta simultano pune okusi soli i željeza.
Svih 215 ploča šuti pod nama dok me Marta koju nisam ubio jebe glasnije nego sam se ikad u životu pojebao. Sam zvuk iz njenog grla dovoljan je da digne kurac mrtvacu, a ja sam i dalje živ. Zatvaram oči da je ne vidim. Volim te, kaže, otvarajući mi oči prstima.
Mrš u pičku materinu – kažem ja njoj.
Kao da je samo to čekala, Marta se saginje, vrhovi njene duge ružičaste kose liježu mi na lice i prsa, i svršava prigušena mojim ramenom. Naši pomiješani sokovi kapaju na glatki, smolom premazan pod. Ime Freddieja Mercuryja ne vidi se od naših tekućina, a ja mislim kako je prikladno da smo oboje svršili po biseksualcu. Kažem joj to jer znam da cijeni moj smisao za humor. Smije se i naslanja glavu na moja prsa, pitoma kao ptičica. Guguće nešto neko vrijeme. Malo i odspava.
Čim se probudi, oblači se i odlazi na posao.
Meni, ne znam kako tek sad, pada na pamet da je Marta diplomirana restauratorica starih glazbala. Smijem se tome držeći obraz na Jefferson's Airplaneu, a onda ustajem da sperem luđakinju sa sebe. U kadi me pod slojem epoksidne smole čeka najdraža ploča: Sunshine of your love. Stajem bosim nogama na nju. Palim vodu i zatvaram oči zaranjajući glavu pod mlaz.
Voda mi ulazi u usta dok pjevušim o suncu njene ljubavi kao gramofon od krvi i mesa.
