Priča Martine Anđelić u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Martina Anđelić rođena je u Zagrebu 2000. gdje je završila osnovnu školu te je ovogodišnja maturantica XII. gimnazije koju pohađa od 2014. Pisanjem se bavi odmalena te je svoju prvu priču napisala već sa devet godina. Od tada, pisanje gleda kao sastavni dio svoga izražavanja, a sa šesnaest godina počinje pisati i poeziju. Trenutno ima objavljene tri pjesme koje se također mogu pronaći i na portalima u Srbiji i Makedoniji.
Martina o svom radu: "Priče koje pišem nastaju iz dva izvora: iz nekih davnih događaja kojih se još uvijek jako dobro sjećam ili iz ponekog trenutka moje ili tuđe sadašnjosti. Često je riječ o događajima ili situacijama koje netko drugi ne bi ni opazio niti bi o njima možda toliko i razmišljao. Riječ je o svakodnevnim situacijama i pojavama za koje vjerujem da ih mogu te da ih treba prenijeti na papir. Dok hodam ulicama ili tijekom vožnje, često zapažam motive i interakcije među ljudima koje onda ispreplićem sa fikcijom. Što se tiče poezije, to su pjesme koje su pisane slobodnim stihom te koje su u svojoj formi duge, uz pokoju iznimku. Njihov izraz je jednostavan i jasan. U dosada tri objavljene pjesme, kritike koje sam primila uglavnom su se odnosile na dirljivost pjesama i dojam koji ostavljaju. Kao njihov autor, težim pisanju pjesama koje će u čitatelju pobuditi osjećaje, stoga mi je komentar jedne djevojke kako se na samome kraju jedne od pjesama rasplakala dao poticaj da nastavim sa pisanjem i težim tekstovima sa kojima se lako poistovjetiti."
KLINKA
Njegove su ruke izrazito meke. I on je izuzetno nježan. A njegove oči sjaje se kao ničije dosada. I on je uvijek tu. Kada ga zatrebam. Voli se osjećati korisno. Ništa mu nije teško. Iskustvo je jedno od njegovih najvećih aduta. On ima puno utakmica u nogama. I on je stariji. Stariji kao ja sam srednjoškolka, a on je odrastao čovjek. Stariji kao ja sam tek na početku, a on je prošao određene stvari. Stariji kao ja pišem zadaće, a on sastavlja ugovore. Stariji kao ja potpisujem ispite, a on sporazume. Stariji kao meni je osamnaest, a njemu dvadeset i devet.
Pet je do osam. On me čeka ispred. Naslonjen na auto. Uskoro će kraj zadnjeg sata pa me vodi na piće. Prema njegovom planu. Odmah nakon što me ostavi u šoku svojom pojavom. Nakon što mu se bacim u zagrljaj i poljubim njegove friško obrijane obraze. Nakon što osjetim njegovu parfemom našpricanu košulju i ne odvojim se od njegovih ramena nekoliko minuta. Prolazim prstima kroz njegovu kosu i nježno mu šapćem na uho.
- Zar ti nisi u Beču?, kažem mu onako milo i potiho. On se onda lagano nasmiješi i kaže da je jutros stigao. Samo zbog mene. Nakon čega se djevojčica poput mene topi kao snijeg u proljeće.
Njegova ramena su dobra i čvrsta. On je nešto poput zaklona kada pada kiša. Njegova aura ispunjava prostorije, a njegova energija pršti ulicama. On je predmet koji privlači poglede i uvijek ga je lijepo vidjeti na horizontu. On je uspješan poslovni čovjek i izabrao je baš mene. Mene koja mu se, navodno, sviđam. Naš odnos je strogo platonski, on ne požuruje stvari. On sluša moje dramske tekstove i voli kada mu čitam poeziju. Uistinu je poseban. I moj.
Mrzim što moram lagati mami da sa Anom idem na piće, pa onda tako i nju jadnu uvlačim u svoje klupko laži. Ali on je uistinu jedini koji me sluša i razumije. Toga se nije lako odreći. To je zato što je stariji. A i zna moje roditelje. Ne znam kako bi reagirali pa onda samo šutim i čekam dok stvari ne eskaliraju. On je strpljiv i daje mi vremena i prostora. Koliko god mi treba.
Isprva sam ga uvijek gledala kako prolazi pored mene ulicom i nježno mi se smiješi. I maše mi desnom rukom. Sve dok jednog dana nisam sjedila sama u kafiću čekajući Anu koja redovito kasni. Tada je sudbina odigrala svoje. Prišao mi je, pitao da li je slobodno. I stvari su krenule. Razgovor po razgovor. Izlazak po izlazak. Osmijeh po osmijeh.
Moja temeljna karakteristika je da imam više zrelosti nego godina. Moja su razmišljanja deset godina ispred moje dobi. Ja sam mlada i samostalna ženska osoba od dvadeset i osam godina. Zarobljena u tijelu osamnaestogodišnjakinje.
Dečki moje dobi su više kao dječačići. Oni su sjajni kao osobe i prijatelji, ali pomalo su nestašni. A on… on je zreo i odrastao. I ima odraslo ponašanje kakvo mu priliči. I njegova ramena su čvrsta. Jako čvrsta. Obožavam provoditi vrijeme s njim. Obožavam i sama sebe kada sam s njim. Obožavam svaki maleni detalj i pedalj svijeta oko mene. Sva moja unutarnja sreća jednostavno eksplodira prema van kada sam s njim. Zato ga volim.
Imam velike planove za budućnost. Trenutno se mučim da upadnem na medicinu. Bit ću kirurginja. I to vrhunska. Bit ću šefica odjela. A u slobodno vrijeme ću i dalje pisati scenarije za drame. Sigurna sam da ću neke od njih progurati i na daske koje život znače. Na njima će neki od naših najpoznatijih glumaca izgovarati moje rečenice. A ja ću dobivati cvijeće na premijerama. Život se zapravo može jako dobro isplanirati i onda prevesti u praksu. U svakodnevnicu koju živimo. Tako da ne znam što to odrasli pričaju da je planiranje jalov posao. Meni je sa njim sve moguće.
Kada bi samo ove okolne ženske znale da je on zauzet. Da nikada neće biti njihov. No, ne mogu ih kriviti kada je izuzetan. Osim u izgledu ima nešto u njegovom smirenom i odmjerenom stavu. Volim kako se svi lijepe oko njega. Volim ga kao predmet požude. Svi mu trče u susret. A ja ga imam. Imam ga. Tu. Tamo. Ondje. Svugdje. Gdje god se okrenem. Kada poželim.
Pun je iznenađenja. Stalno me izvodi van. I sa njim nikada nije dosadno. Oko ponoći stiže mi poruka da je ispred kuće i da me čeka. Starci već spavaju dok ja polako tapkam po stepenicama. Moji koraci tada su tako laki. Laki kao list na vjetru. Kao bijelo perce. Laki kao što je lako namazati margarin na kruh. Uistinu laki.
On zna da je moje piće crno vino i to mi i naručuje u kafiću. On zna da moja plava kosa voli kada njome nježno prolaze prsti njegovih ruku. Ruku koje su nježne i meke. On zna da se moja glava voli nasloniti na njegova dobra ramena. On zna da ja volim razgovarati o ozbiljnim temama. On potiče moje potencijale i tjera njihovo potpuno dosezanje. On zna. On jednostavno zna. Sve. Jer je stariji i ima puno utakmica u nogama. I on mi nikada ne laže. Baš nikada jer je međusobno poštovanje baš toliko visoko. Mi se ne zamaramo ovim okolnim cinicima. Oni se gube iz naših vidika kada smo skupa. Mi smo stvoreni jedno za drugo. Godine nemaju nikakve veze sa nama. One nas ne dotiču. Godine su samo brojke. Ne računamo matematičke zadatke i nema nikakvih problema.
Izvana se čuje grmljavina i jaka kiša što pljušti po pločniku najavljujući početak jeseni. Grmljavina je glasna i samo pojačava ovu sivu notu pejzaža. Dan je kao stvoren za spavanje i snivanje lijepih snova. Jer poslije ove oluje svanuti će sunce sa lijepim vremenom. Vrijedi vjerovati u čaroliju. Znate li kako je lijepo probuditi se pored njega?
Na stepenicama se događaju koraci koji odjekuju. Dobro se čuju u ovom olujnom, usporenom danu. To se mama užurbano uspinje stepenicama i brzo govori visokim tonom:
- Ivana, diži se. Zakasnit ćeš u školu.
