Kritika Marije Dejanović u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Marija Dejanović rođena je 1992. godine. Objavljivala je pjesme u raznim časopisima (Poezija, Forum, Republika, Zarez, Riječi itd.), zbornicima i na internetskim portalima u regiji. Za rukopis Bilješke za vodvilj o ozbiljnim odlascima (nož, sunce, tanjur) bila je među pohvaljenima na natječaju za nagradu Goran 2015. godine, a za rukopis Migrena u tlu 2017. godine. Osim poezije, ponekad piše i prozu, kritiku i dramu. S proznim rukopisom 2017. godine ušla je u uži izbor za nagradu Prozak, prva kritika izašla joj je iste godine u časopisu Riječi. Na Danima ogranka mladih HDDU izveden joj je prvi dramski tekst. Čitala je poeziju na nekoliko festivala i tribina u Hrvatskoj i Sloveniji. Studira komparativnu književnost i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
O svom radu kaže: "Iako sam stjecajem okolnosti razvila vlastitu poetiku, pri čitanju tuđih djela trudim je se, (u)koliko je to moguće, držati po strani."
Pratišina Alena Brleka – događaj Alaina Badioua
Alen Brlek mladi je pjesnik koji je izvrsnim pjesničkim prvijencem Metakmorfoze, kojim je osvojio nagradu Na vrh jezika, privukao pažnju publike i kritike. U kritici njegove prve zbirke, koju je za portal Booksa napisala Kristina Špiranec, autorica je posebnu pozornost posvetila vizualnosti pjesama te naglašenoj materijalnosti teksta. Mirko Božić je u kritici za Moderna vremena vrlo suvislo koristio odsustvo prostora Michela Foucalta kao analitičko-interpretacijski alat, što svjedoči o Brlekovoj poeziji kao pogodnoj za analizu pomoću filozofske terminologije. Krešimir Bagić u kritici za Vijenac ističe kako snagu i aluzivnost, tako i dvosmislenost te otvorenost interpretaciji Brlekovog izraza. Bagić također u Brlekovoj prvoj zbirci primjećuje ludički pristup jeziku te autorovu sklonost dosjetci i angažiranom govoru.
Druga pjesnička zbirka Alena Brleka, Pratišina, izdana je za beogradski Kontrast 2017. godine te predstavlja svojevrstan odmak od na početku zacrtane poetike. Međutim, ne radi se o radikalnom rezu, nego o dijalektičkom gibanju po pitanju jezika, stila i ocrtavanja svijeta djela.
Zbirka se sastoji od 55 pjesama koje nisu podijeljene u cikluse. Naziv Pratišina naznačuje mirno supostojanje mnogog u jednome. Ne radi se, dakle, o ništavilu koje bi bilo uzrok toj tišini, nego su pjesme u ovom slučaju predmeti koji govore, ali čija simultanost zvuči tišinom. Opsegom i strukturom pjesme variraju – neke se sastoje od tri stiha, neke su ispisane na dvije stranice, nekad su strofične, a nekad je stih, pa čak i riječ, osnovna gradbena jedinica. Ono što im je zajedničko mantričan je, opušten ritam, smjelost pri upotrebi neočekivanih, ali savršeno uklopljenih riječi, produbljena vizualnost u kojoj pojedino postaje načinom da se nasluti opće te ponegdje inteligentne, dobro izvedene generalizacije. Sljedeći citat iz pjesme "Katarza" može oprimjeriti navedene tvrdnje:
"Gledamo gore, svime što ulazi u nas mi ulazimo u zemlju jednakih dlanova, i sve što se događa između razapinje teleskope na svim obalama. Svemir toplo drhti iz očiju." Ako je vizualnost u prvoj zbirci bila važan dio autorov pjesničkog svijeta, ona je sada, dakle, tek okidač za pojavljivanje pukotine iz koje izviru emocionalne, duhovne i(li) spoznajne senzacije. U pjesmi "Opisivanje" izvanrednog zamjetan je taj fenomen:
"Svjetlost je jutros bila šuplja, na kuhinjskom je stolu nepomično levitirao luk, i htio sam reći
nedostaje mi kolut tvog glasa.
Usporedno s vodom misli su proključale u
šećer se nije probudio, postiti, treba postiti."
U Pratišini je Brlek nježniji prema jeziku. Za razliku od agresivnog rezanja riječi zarezima i zagradama koji je bio prisutan u Metakmorfozama, pjesme u drugoj zbirci djeluju više kao mantre a manje kao tekstovi naglašene materijalnosti. Njegov stari način poigravanja zagradama i zarezima sad je sredstvo koje koristi rjeđe i s više mjere, kao kad u pjesmi "Songularity" piše "materi(ji) pjevam". Sličan odnos događa se i na razini smisla: odrekavši se svoje proročke snage, Brlekovo lirsko ja postalo je poniznim prijateljem riječi. Time se njegovom pjesničkom iskazu ne dokida na snazi, naprotiv, mudrost je u ovom slučaju postala snažnija onda kad si je dozvolila stopiti se s pojedinačnim, konkretnim.
Promjenu odnosa prema vizualnom, tekstualnom i istinitom sam, ipak, nazvala dijalektičkom. To je zato što se novostečena blagost i dalje odbija podvrgnuti pravilima automatiziranog korištenja jezika. Jezikom se, međutim, u drugoj zbirci Brlek poigrava kako bi ispunio prostore (one prazne prostore karakteristične za njegovu prvu zbirku) ne poukom ili aforizmom, nego za pojedinu pjesmu važnim osjećajima i dojmovima. Primjer za to su sljedeći stihovi: "Umiri um, ne umiri."; "prerasti/ovo nenebo,/ ovo samokožje, ovorječje."; "Pucaju žar/ne/ni/ti./Tngstn.". Iz trenutka Brlek više ne izvlači pouku o odnosu ja – svijet, nego u njemu pronalazi neraskidivost sebe i svijeta.
Dvosmislenost Brlekovog teksta te svijest o korištenju jezika koju je kod njega primijetio Bagić srastaju. Pratišina je apsolutni ja – svijet, prazan prostor ispunjen trenucima koji postoje kao alegorije za vječnost i onostranost. Otpor materijalnom prisutan je u ovoj zbirci kako u izostanku pristajanja na automatiziranu, svakodnevnu percepciju okolnih predmeta, tako i u savijanju jezika da se dočara unutarnje duhovno stanje trenutka u kojem se pojavljuje lirsko ja. To su trenuci loma, očuđenja u kojima parket postaje "neopisivo mučna verzija istoka, prostor bez trešanja", dok u drugom trenutku "odjednom je sve što radimo molitva". Istine Brlekove pratišine nisu istine direktne pobune kao u Metakmorfozama, nego su to događaji onakvi kakvima ih je identificirao Alain Badiou.
Prema Bensaidu, "Badiouov je diskurs koordiniran konceptima istine, događaja i subjekta: iskru istine pali događaj i ona se širi poput plamena što ga raspiruje dah subjektivnog napora koji zauvijek ostaje nepotpun. Naime, istina nije stvar teorije, nego je u prvom redu 'praktično pitanje': ona je nešto što se bude, stvar viška, događajna iznimka, 'proces iz kojega proizlazi nešto novo', nasuprot korespondenciji znanja i njegova objekta. Zato je 'svaka istina u isto vrijeme pojedinačna i univerzalna'. Ta istina u procesu suprotstavljena je svjetovnom načelu interesa.". Upravo ovaj odnos prema istini iščitava se iz Pratišine. Budući da je istina višak koji se rađa iz iskaza o percipiranom, do nje se ne dolazi u govoru o, nego samo u govoru koji biva. Bez interesa da nađe sebe u odnosu sa tekstom/svijetom, okrenuvši se ljubavi prema svijetu, lirsko ja Brleka rasplinulo se u tekst, u svijet.
Prema Bensaidu, kod Badioua "istina više nije podzemna staza koja se manifestira izbijanjem događaja. Umjesto toga ona postaje post-događajnom posljedicom. Kao 'potpuno subjektivna' i predmet 'čistog uvjerenja', istina nadalje pripada domeni izjava koje nemaju ni uzroka ni posljedice. Premda slična otkrivenju, ostaje i dalje proces, ali u potpunosti sadržan u apsolutnom početku događaja koji vjerno nastavlja. (...) To je poimanje istine koja nadilazi ono što se može dokazati ili pokazati. (...) [Z]a Badioua nema transcendentalne istine, postoje samo istine u situaciji i u relaciji, situacije i relacije istine usmjerene prema bezvremenoj vječnosti. Te se istine ne može deducirati ni iz kakve premise. One su aksiomatske i temeljne. Stoga se sva istinska novost uzdiže “u tajnovitosti i konfuziji”."
Procesnost spoznaje karakteristična je za Pratišinu. Već sam je identificirala kao tijek koji asocijativno nastaje iz pukotine uzrokovane očuđenjem percepcije svakodnevnih stvari. Međutim, ta procesnost temelji se na statičnosti trenutka (motiva) i relacije koju s njim lirski subjekt uspostavlja učitavanjem vlastitih dojmova u taj motiv. Istina Pratišine istovremeno je procesna i statična, osobna i alegorijski sveobuhvatna. Pojedini stihovi, poput "Treba učiniti nešto obično/kao pristati na zglob ponedjeljka" ujedno su i relacijski, i aksiomatski. Iako samodovoljni, svoju puninu zadobivaju tek u beskonačnosti subjektivnih interpretacija čitatelja.
U skladu s navedenim, Bensaid piše: "[i]z istog razloga događaj se prima na znanje tek retrospektivno, putem 'interpretativne intervencije'. (...) 'Odnos između Istine i istinâ nije odnos dominacije, podrazumijevanja, utemeljivanja ili garancije. To je odnos oprimjeravanja: filozofija je kušanje istina'. Iz toga proizlazi da se filozofija sastoji od mišljenja koje ekstrahira, koje je 'suštinski suptraktivno', koje probija. (...) Badiou [nas] primorava da priznamo kako je središnja kategorija filozofije [ili, u ovom slučaju pjesme] prazna i takvom mora ostati ne bi li dočekala događaj. Je li zato filozofija [pjesma] pitanje slušanja prije nego govorenja? Slušanja ili ponavljanja onog što odzvanja u praznom prostoru?
Procesnost i vremenitost spoznavanja u Pratišini se očituje, s jedne strane, u mantričnosti i meditativnosti tekstova. S druge strane, pjesme su vrlo otvorene za interpretaciju te se do njihove konačne istine može doći jedino čitanjem pjesme (čime pjesma, osim popunjavanja praznina od strane čitatelja, dobiva i tijelo u obliku zvuka koji je jako važan aspekt ovih pjesama koji ne postoji dok se pjesme ne pročita na glas). Događaju je začetak u puknuću, ali se on po-stvaruje tek u čitanju, stvarnosnom konsenzusu. Stoga što je nastala "kušanjem istina" pojedinih predmeta i post-hegelijanskim ulijevanjem vlastitog duha u njihovu formu, Brlekova istina više nije nova kao u prvoj knjizi, za nju se čini da je oduvijek tu.
Koristeći se fragmentima Bensaidovog rada o Badiouovom poimanju istine, željela sam prikazati promjenu u pristupu tekstu i svijetu Alena Brleka. Novostečenu opuštenost pri susretu s velebnošću ljudskog neznanja, kojoj autor doskače suverenom selekcijom izvanknjiževnih fenomena koje će tekstualno obraditi (i tako ih semantički proširiti), smatram ključnim pomakom u odnosu na njegovu prvu zbirku, promjenom percepcije koja je moguć uzrok transformacije njegovih prvom zbirkom zacrtanih karakterističnih stilskih postupaka.
Radi se, i dalje, o potrazi za istinom – nije to istina kakvom je poima modernizam, nego je to istina postmodernih filozofija – lokalizirana istina svjesna svojih ograničenja i zadovoljna u svojoj subjektivnosti. Međutim, ta istina nije hermetična i solipsistička – ona je vrlo komunikativna te se po-stvaruje tek i jedino činom čitanja. Može se reći da je u prvoj zbirci Brlek provodio revoluciju, dok u drugoj okuplja svoje privremene autonomne zone (Hakim Bey) te od njih sačinjava svoj makrokozmos.
Ljubav – još jedna kategorija koju Badiou rado analizira, sveprisutna je u Brlekovoj zbirci. Može se za kraj reći da je ljubav unutrašnji pokretač njegovog procesa spoznaje. Nije to ljubav prema istini, nego ljubav prema procesu traganja za njom, ali i ljubav prema samom pjesništvu. Zato se zbirka Pratišina dogodila kao književni događaj. Svakodnevica koja to jest i nije, motivi koji i jesu i nisu simboli za metafizičke kategorije – to su postmoderne metafore koje ukazuju na revolucionarnost ljubavi. Upravo je dokolica ona koja pjesničkom subjektu omogućuje da stvari vidi kao metafore i da ih tako, voleći ih, učini većima od bilo koje opasnosti koje trošenje nadaje materiji.
Isticati kvalitetu Alena Brleka sigurna je zona. Zbog toga sam se radije posvetila ocrtavanju filozofske pozadine implicirane u Pratišini. To je stoga što smatram da će se, gledajući unatrag iz neke skorije budućnosti, u Brlekovom pjesništvu nazrijeti začeci novonastajuće poetike koja će uslijediti, kao sinteza, nakon poetike koja se trenutno formira uslijed zasićenja stvarnosnom poezijom (a koju još nismo adekvatno imenovali). Pritom prvenstveno mislim na odmak od stvarnosnosti kod najmlađe generacije pjesnikinja i pjesnika, a to su: povratak diskurzivnosti kod izvrsnog Sebastiana Antonija Kukavice, gotovo svetačka odgovornost i poštovanje prema tekstu te hrabrost za "velike teme" Mateje Jurčević, tematski odmak od urbanog miljea u vidu povratka prirodi te formalna izvrsnost i autorsku individualnost Gorana Čolakhodžića i Monike Herceg te začudna, relativistička, vizualna postmoderna aforističnost Marka Pogačara i Darka Šeparovića. Čini se da u Pratišini ima pomalo od svih ovih tendencija, ali na način da se čini kako je svaka sličnost tek slučajnost. Smatram da će identificiranje filozofije odnosa prema tekstu i izvanknjiževnim fenomenima kod Brleka dati doprinos razumijevanju budućih tokova nestvarnosne poezije, kako god se to razdoblje kasnije imenovalo. Iz tog razloga smatram da je Alen Brlek – književni događaj.
