Poezija Ivanke Cvitan u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Ivanka o sebi: "Rođena sam 1961. u Splitu gdje živim i radim. Pišem odavno, a osim objavljene poezije u zajedničkoj nagrađenoj zbirci Ostaje mi poezija iz 1985. tek sam nedavno počela objavljivati na portalima Strane, Metafora, Kvaka, Hrvatski glas Berlina, Književnost uživo, Kontraportal, Svijet kulture. Poeziju sam čitala i na performansu Extraterrestrial zabilježenom na video zapisu."
O svom radu: "Moja je poezija odgovor na podražaj vanjskog i upit mog unutarnjeg svijeta."
čekajući sunce
tumaramo izmišljenim umreženim svjetovima, ubijamo dosadu
hvatamo ozon na idealnoj četrdesetpetoj paraleli dok ne krene treći rat
na jugu Pireneja, u Japanskome moru, na obalama Michigana, sjeverno od Laktaša
lijepom našom
duž Karakalpakije u Uzbekistanu, na Krimu iz Ukrajine koji je sad u Rusiji
daleko od našeg staklenog zvona
treći rat koji odavno traje
na tridesettrećoj i sličnim paralelama totalno različitog svijeta koji nikako da se umreži
poveže, prihvati, zagrli, ubije se i dočeka pomrčinu sunca na prozorima srušenih domova
nad zemljom zatrpanih starih gradova i mladih tijela koje su sustigli olovo i plin
puno prije nego su otkrili idealnu četrdesetpetu paralelu
sad i oni umoreni umireno čekaju
na te
dobri lopovi dijele se natašte na te što zoru donesu u dlanu tiho na prstima ukradu san i na ostale vjerovali ili ne probisvijete dijele se nasumično gladnima ostave neizbrisive tragove po kuhinjama loših kuharica koje dobro zbore zbog reda u kući koje izokrenu domove, one u kojima besane duše ne stignu usnuti san ukraden zorom na nožnim prstima dobrih lopova koji nipošto nisu probisvijeti vjerovali ili ne
nalazim se kako te izgubljena tražim
po širokim ulicama grada na odlasku mlada su djevojačka lica odlučna
raspuštam im kose skupljene na potiljcima
izvijam stisnute usne u lukove uzlaznih parabola
pomalo odlazi dan, nemamo se
ti imaš svoje dane u mjesecima tjednima
danima prelamaš prekinute minute koje su obećavale ostati zagrljene
prekidaš paralelne dodire
ne bojiš se juga na pučini
hodaš raspuštene kose valovite do pola leđa sapetih minutama koje su mogle a nisu
smiješ se zatvorenim vratima pred sobom
ona padaju pred svakim tvojim korakom
iza ostajemo nestajemo gubimo sebe ne nalazimo
