Kritika Diane Njegovan u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Diana Njegovan diplomirala je 2014. hrvatski i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Prva je iskustva stekla kao nastavnica hrvatskoga jezika. U Zajednici Talijana volontirala je kao knjižničarka, održavala tečaj talijanskoga jezika djeci te specijalizirane tečajeve odraslim polaznicima, kao i tečaj hrvatskoga kao stranoga jezika. U posljednje se vrijeme posvetila prevođenju.
Rečeno-učinjeno Julijane Matanović
kao postmoderni diskurs na razmeđu između elitne i popularne kulture
Roman Rečeno-učinjeno Julijane Matanović koristi postmoderni okvir za propitivanje stvarnosti i svakodnevice dvanaestogodišnje Tinke. Protagonistica teži za prihvaćanjem i uklapanjem u školsku sredinu. Upravo je to središte romana podcrtano latinskom izrekom Dictum factum po kojoj knjiga nosi svoj naziv. Poglavlje je smješteno je upravo u srijedu, sredinu trajanja jednotjedne radnje. Rečenica je izrečena upravo u trenutku kada je protagonistica shvatila kako se postaviti u nastaloj situaciji. Naime, njezina se majka odlučila javno suprotstaviti odijevanju markirane odjeće u školi, lakiranju noktiju te nasilju zvanom pet nula. Navedene ideje predstavljaju poteškoće pri Tinkinu uspostavljanju prijateljstva s elitom u razredu. Shvatila je kako joj u prilog ne ide izostanak iz škole jer bi tada propustila priliku da još jednom potvrditi status klasičarke, postignuvši dobar rezultat na ispitu iz latinskoga jezika. Pogodovao joj je dolazak novog dječaka u školu. Riječ je o Tristanu, njezinu prijatelju iz Vodica, također klasičaru.
Iako se događaji nisu odvili redom kako je protagonistica planirala, na kraju je ipak bila prihvaćena, a dolazak Tristan je okončao njezino petogodišnje samovanje u zadnjoj školskoj klupi. Tinka je prikazana kao dobra i odgovorna djevojčica, čiji je dnevnik prikazao niz suvremenih problema.
Tinka odrasta uz majku i njezine roditelje. Otac je napustio obitelj oženivši svoju studenticu i odselivši u Australiju, gdje je osnovao novu obitelj. Tinkina visokoobrazovana obitelj veliku važnost pridaje školstvu, ali i unošenju vrijednih sadržaja kulture u život. Navedeno pruža mogućnost analize popularne kulture, koja istovremeno predstavlja sile dominacije i reakcije na istu. Popularna kultura i njezina kritika zahvatile su sve dijelove Tinkina života. Već je spomenuto odijevanje i izgled te njezino svrstavanje među klasičare nasuprot šminkericama, koje proučavaju proizvode popularne kulture, odnosno slavne osobe i njihove živote. Za primijetiti je kako je Tinkina druga baka dizajnerica, a majka se voli neobično odijevati. Moglo bi se reći kostimirati, a to je veza s karnevalom, označenim kao subverzivnim događajem. Stoga ta ljubav Idu, Tinkinu majku, udaljava od bivše svekrve, a povezuje ju s Tristanovom tetom.
Tinkina baka u odsutnosti Ide guta ljubiće, a u njezinoj je blizini prava analitičarka i kritičarka prikazivanoga sadržaja. Veliko je iznenađenje bilo kada je Ida napisala scenarij za televizijsku seriju o Crnoj Kraljici. No, ovoga je puta riječ o sadržaju temeljenome na povijesnome izvoru.
Kada je riječ o glazbi ,Ida je zadivljena misaonošću pjesme Morski ljudi, morske žene sastava Silente, dok će veoma loše proći pjesma Karanfili u izvedbi Nives Celzijus i tamburaškog sastava Petice. Kroz prizmu dječjeg shvaćanja tobože naivno je izrečen komentar kako nije riječ o cvijeću već o kulturi.
Djelo je pisano jednostavnim jezikom koji odražava mladenački žargon. Primjerice, svi na Vodicama spikaju engleski, a za svako kaj Tinki baka smanjuje debljinu sloja Nutelle na kruhu. Žargon predstavlja Tinkunu pobunu protiv u kući dominantnoga hrvatskoga standardnoga jezika za koji se zalažu majka i baka, obje doktorice znanosti hrvatskoga jezika, onog jezika koji bi po protagonistici mogao postati mrtav. Postmoderna ironizacija zahvatila je i prikupljanje usmenih predaja, koje su predmet istraživanja Tinkine majke: … babe će morati ubrzati prepričavanje priča koje su njima pričale njihove prababe, a njima njihove strine i ujne. Bla-bla-bla-bla… (Matanović 22) Prisutna je i slikovitost i pretjerivanje, čiji je cilj izazvati komičan efekt: Ponavljam, nije loptu vratio dobacivanjem, nego je odšetao i loptu predao u njezine ručice s crveno namazanim noktićima. Kipjela sam od bijesa. Parilo mi se iz ušiju. Kao iz lonca u kojem oma kuha goveđu juhu. Prijetila je opasnost da domar pozove vatrogasce (Matanović 108). Humor je i izravno dotakao i popularnu kulturu; na izraz markirane krpice protagonističino čuđenje će se očitavati u sljedećim rečenicama: Nisam, fakat, imala pojma o kakvoj se odjeći radi. Možda im je poštanska marka bila zaštitni znak (Matanović 49).
Postmoderna ironizacija tradicije u ulozi je prikazivanja dječje perspektive: Faca joj postaje crvena kao kapa one naivke čija je neposlušnost protumačena zanimanjem za floru i faunu užeg joj zavičaja. Svima je ta curka tako simpa, a baš nitko ne zna kako se gospodična zvala prije nego što joj je baka dala crvenu kapicu. Koga briga (Matanović 12). Tu je vidljiva i želja za prenošenjem odgojnih vrijednosti. Naime, Crvenkapica se u opasnost dovela zbog neposlušnosti.
Postmoderna se usmjerava na lokalno, na što upućuje važnost pridana mjestima. Tinkin nagrađeni sastavak nazvan je Moj rodni grad i ja. Riječ je o Osijeku jer ona nakon razvoda roditelja živi u Zagrebu, rodnom gradu majke i bake. Ljeto privodi u Vodicama, a imala je prilike posjetiti Slavonski Brod i Rastušje. Njezin otac živi u Australiji.
Lokalno se obično veže i uz određene okuse. Naime, u opusu autorice Darija Žilić (238) primijetila je važnost pridanu hrani i mjestima. To je karakteristika i ovoga romana. Za primijetiti je kako je spomenuta hrana odlika postmoderene kada upućuje na lokalno, primjerice ogulinski kupus i kremšnite, ali i popularne kulture jer je riječ o Nutelli, poznatim gumenim bombonima, pizzi.
Spomenuto je poglavlje s latinskom izrekom Dictum factum koje je značajno jer započinje rečenicama kojima protagonistica izražava namjeru pisanja romana te navodi postupke koju je sama autorica rabila u djelu, čime je naglašeno postmodernističko poigravanje s ugovorom između čitatelja i autora.
Tinka piše dva dnevnika. Jedan javni, a drugi privatni, skriveni. Zanimljiva je usporedba pisanja dnevnika kao skice za pisanje teksta Julijane Matanović i Virginije Woolf (Žilić 239). Ta se slika nalazi i u ovome djelu. Roman je uokviren pisanjem dnevnika i to s ponedjeljkom kao danom koji budi u Tinki osjećaj nezadovoljstva. Žilić cikličnost vremenskog protoka dovodi u vezu sa stavovima o cikličnom vremenu povezanoga s teorijama L Irigaray i J. Kristeve, koje se odnose na cikličnost života žene (Žilić 239).
Djelo iznosi svakodnevne probleme i strahove protagonistice. Odiše nevinim humorom, ponekad naglašenim pretjerivanjem. Roman je priznat od strane struke. To dokazuju nagrade: Anto Gardaš, Kiklop, Mali Princ i Biser mudrosti (http://www.mvinfo.hr/knjiga/10651/receno-ucinjeno).
Rečeno-učinjeno je zanimljivi postmoderni diskurs obilježen popularnom kulturom. Iz te kulture ističe vrijedno. Elementi postmoderene kulture obuhvatili su slobodno vrijeme i vrijeme u školi - čitav svijet mladih ljudi u formiranju. Poruka je baš poput same popularne kulture izgrađena suprotstavljanjem dominantnoga i subverzivnog. S obzirom na didaktičku namjenu i bliskost shvaćanju i izražavanju djece, djelo je zasigurno ostvarilo svoj odgojno-obrazovni cilj.
Literatura: http://www.mvinfo.hr/knjiga/10651/receno-ucinjeno (pristupljeno 19. studenoga 2017.) Matanović, Julijana. Rečeno-učinjeno. Mozaik knjiga, 2015. Žilić Darija. Nomadi i hibridi (ogledi o filmu i književnosti). Biakova, 2011.
