Pjesme Amine Hrnčić bile su u konkurenciji za ZiN nagrade.
Amina o sebi: "Rođena sam 5. 9 1995. godine u Zenici. Osnovnu, muzičku i srednju školu završila sam u Maglaju. Student sam Farmaceutskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Učestvovala sam na radionicama kreativnog pisanja PEN Centra BiH. U zajedničkom zborniku tekstova nastalih kao rezultat tih radionica objavljeno je pet mojih pjesama od kojih je jedna prevedena na francuski jezik. Od svega što sam do sada postigla- istakla bih drugu nagradu na Festivalu poezije mladih u Vrbasu i prvu nagradu pjesničkog konkursa udruženja „Igrale se delije“, na temu „Moj dom je tamo gdje sam ja“. Pored toga, radovi su mi objavljivani u zajedničkim zbornicima mladih autora BiH „Buđenja“ i „Antikvarnica stihova“, zbornicima kratkih priča „Kajmakčalanska 11“ i „Fosilni zapis“, izdavačke kuće „Alma“, Beograd, zajedničkoj zbirci priča i pjesama mladih autorica BiH „Objavila“, zborniku radova “Many stories- One book one Bosnia and Herzegovina“, Američke ambasade u BiH, u sklopu konkursa na kojem sam osvojila treću nagradu u kategoriji za najbolju pjesmu i prvu nagradu u kategoriji za najbolji strip, u crnogorskom književnom časopisu „Avlija“, na portalu istog, časopisu za umjetnost i kulturu „Zvjezdani kolodvor“ Beograd, te časopisu za književnost „Trag“. Osvajala sam tri puta nagrade međunarodnih festivala kratkih priča i poezije, u organizaciji Scene svih kreativnih."
Amina o svojoj poeziji: "Moju poeziju možda bih mogla opisati sintagmom "sinteza opozicija". S jedne strane opisujem nepregledne divovske prostore, s druge strane zatvorene malene interijere, koristim motive i slike koji označavaju slobodu, oslobađanje i zarobljenost, gradske motive i motive iz prirode. Pred tim opozicijama ne zauzimam jednoznačan pozitivan ili negativan stav. Brojne opozicije koje opisujem u pjesmama tako donose sliku svijeta u kojoj ništa nije crno-bijelo, te pokušavaju donijeti neku vrstu sinteze sveukupnog iskustva u kojem su i sloboda i okovi; i prirodnost i napredak; i smisao i besmisao svakodnevne pojave s kojima se moramo nositi. Jedna od karakteristika moje poezije je i snolikost, na motivskoj razini i u atmosferi samih pjesama, ali koja se na nekim mjestima i eksplicitno izražava, korištenje jakih pjesničkih slika iz različitih osjetilnih područja, mistična atmosfera, korištenje egzotičnih prostora i pojmova . U pjesmama se koristim i slobodnim i vezanim stihom. U prilogu se nalaze tri moje pjesme; "O hladnoći", "Rođena" i "Izgubljeni Minotaur zaborava" Istakla bih pjesmu "Izgubljeni Minotaur zaborava" koja govori o samoj poeziji kao vidu života nakon smrti, mom strahu od zaborava i želji da iza sebe ostavim trajan trag."
O hladnoći
Moj prijatelj sa dalekog sjevera Rekao je da zna čitati ljude I da mu je jasno štošta o svijetu, Ali da ne poznaje Anu Karenjinu, Ni Anu Snjeginu, Jer nije imao Ruse za lektiru. Govorio je: „Jednog ću dana i ja postati pisac, I nije bitno što ne znam za tvog Jesenjina. Čini mi se kao očajan lik. Prihvati to što smo drugačiji.“ Naglasio je da je svijet čudno mjesto, U kom muškarci drže monopol na zlo, Jer nisu ženama pružili šansu. Da je to kruna s dvije glave. I da sam možda zavoljela pogrešne knjige, Šta je to sa ruskim piscima, Zar ljudi nisu svugdje ljudi? Nisam priznala da mu pomalo vjerujem. „Vrijeme će ti otvoriti oči.“, Ubjeđivao me na odlasku, A ja njega još da će u sebi Otkriti Jesenjina Kada jednom potraži toplinu, I da je jednako hladno u Rusiji, I na dalekom sjeveru.
Rođena Ovo je pjesma koja te ne zanima, Ovo je pjesma koju ne želiš pročitati.
Ovo je pjesma o sumatranskim i javanskim tigrovima, Japanskim snježnim majmunima, Polarnom medvjedu koji plače U zoološkom vrtu u Kini, I svim lijepim stvarima koje smo ubili. Ovo je pjesma o svoj djeci koja su odrasla, I djeci koja nisu bila djeca, već roblje, Rođena da budu prodana, Prodana da rade- U rudniku kobalta negdje u Kongu.
Ova pjesma je sasvim realna, Protiv sanjara, zamisli, Pjesma koja zna da je Lennon Tukao Yoko, I šta se dogodilo dok su plesali „Posljednji tango, u Parizu.“ Ona ne vjeruje u Djeda Mraza, Zubić Vilu, Boga i ljubav. U njoj posljednji Mohikanac ponovo umire, A Lesi se nikada ne vrati kući. Ovo je pjesma koju ćeš lako zamrziti. Ovo je pjesma koju nećeš moći zaboraviti.
Izgubljeni Minotaur zaborava
U Fokidi pod planinom Parvas, Dva su luđaka tražila svoga đavola. Noć je bila ukleta zvijezdama, Opet smo zajedno čekali Minotaura.
Ti si se smijao jer si znao da neće doći, I puče još jedna zora i bi još jedan novi dan, Ja sam se plašila jer sam znala da i on će proći, I znala sam koliko će dugo trajati vječni san. ...
Znaš, svaka moja soba uvijek je imala ogledalo, I bilo je očito koliko je jak moj egoizam, Ali ni u jednom odrazu nije se vidio čovjek sam, I počinjala sam polako shvatati tvoj panteizam.
Ali zaborav me oduvijek plašio koliko i Božji dar, I nisam mogla mirno čekati da nam ukradu dan, Jer zaborav me oduvijek plašio koliko i ovaj đavolji dan, I nisam mogla mirno čekati kad će njih dvojica oteti dar.
Napisala sam nam sedamdeset sedam pjesama Sakrila ih iza sedamsto sedamdeset i sedam ogledala, U svakoj od njih novi Ikar je spasio i sebe i Dedala... I vrisnula sam: pjesme nikada ne smiješ pisati kredama. Pjesme nikada ne smiješ
pisati kredama!
