Poezija i proza Slavice Sarkotić bila je u konkurenciji za ZiN nagrade.
Slavica o sebi: "Rođena sam 9.9.1951. u Vukojevcu pokraj Siska. Po struci sam inženjerka medicinske citologije, od prije pet godina u mirovini.Članica sam DHK, Društva hrvatskih haiku pjesnika i MH. Objavljujem u KAJ-u, Luči, Radosti i Smibu.Do sada mi je objavljeno desetak knjiga. Više je mojih pjesama uglazbljeno."
O svojoj poetici: "Pišem poeziju u kojoj se iščitava ponajviše zavičajna tematika, moje pjesme govore o kraju i ljudima koje volim. Kao što netko reče, pjesniku je jednako teško govoriti o vlastitoj poeziji kao biljci o vrtlarstvu. Zato prosudbu ostavljam stručnjacima. Kao i moje pjesme i moje priče govore o mom kraju i ljudima koje poznajem i koji su mi bliski."
KASNA SPOZNAJA
Riječi se otope u vinu Ili u suzama I nestanu u nepovrat Suze upije neki jastuk Ili ih raznese vjetar U duboke džepove zaborava Rane se ukopaju u snijeg Pa kad snijeg okopni Nestanu I ne bole više Osmijesi se izgube putem Blijede, dotrajavaju Pomalo bivaju lažni I na kraju postanu plastične Grimase Zagrljaji, zagrljaja je malo Zagrljaji venu U rukama koje su postale Lijene A ljubav Ljubav zamrzneš Odgurneš miljama daleko Zaniječeš je svima pa i sebi Prekriješ je slojevima laži Među lukovice tulipana U zemlju je ukopaš I sljedeće godine Opet nikne
15.12.2015.
NEDJELJOM UJUTRO
Nedjeljom ujutro Dok grad još drijema Pobožno kao u kazalište Ljudi odlaze na izlet U obližnje hipermarkete Ispred kojih drhture Napušteni psi
Nedjeljom ujutro Nebo se otvara Blijedo Iznad ugaslih Tvorničkih dimnjaka I upija opor miris Željezničkog kolodvora
Nedjeljom ujutro Ceste su vlažne Od subotnje kiše A u marketima Pojeftinili su sapuni I svinjske iznutrice
Nedjeljom ujutro Kotrljaju se kotači Amo-tamo I gusta i neprozirna Siva se zavjesa spušta S lijeve i s desne strane Grada
6.10.2014. 9:25
OBUCI ME U ŠUMU
Obuci me u šumu Mahovinom mi obloži stopala Brezinim lišćem pokrij mi čelo Oblaci klize nebom kao janjad Nitko ne može izbrojiti Ožiljke na mojoj duši
Umotaj moje ruke u vjetar Zaogrni me mirisom cvijeta Koji se zove orlovi nokti I bit ću snena i krotka Kad sunce utone iza krovova Obuci me u šumu
Nitko ni o kome ništa ne zna Puteljci zarasli su moje narukvice Sjećam se, kotrljali se mjeseci kao udarci Poneki je bio boje jantara Kad sam tužna ne govori ništa Obuci me u šumu
Sve je sad daleko i ljeto je na izmaku U suton se uz živice šuljaju dobre sjene Ništa ne moraš reći Samo pogledaj na onu stranu Gdje sunce uvijek rumeno izlazi Dotakni mi obraz, reci tu sam, onda šuti
Obuci me u šumu
29.7.2015. 16:00
ČEKANJE U SOBI S POGLEDOM
Gospođica Sandra ima dva okrugla, sjajna crna oka, poput mišice. Čini se kao da će svaki čas šmugnuti nekamo. Baš kao da se boji neke velike mačke. Iako se ne bi trebala bojati. Jer gospođa Ines, vlasnica doma/pansiona uopće ne sliči mački, osobito ne nekoj velikoj mački. Kad bi je čovjek morao usporediti s nekom životinjom ona bi više sličila ribi, sjenici ili nečemu tako plahom. Ona je posve sitna i krhka žena, proleti hodnikom kao sjena, nikada ne lupa cipelama i nikada ne viče. Za razliku od nje gospođica Sandra je krupna i visoka, u hodu se malo gega i voli podići glas. Osim njih dvije tu su još gospođice Lela i Tanja, one su mlade i vesele. U vrijeme kad je gospodin Mohaček bio mlad postojale su gospođe i gospodične, jedno vrijeme sve su bile drugarice, ali to je bilo jako, jako davno, a sada više ne postoje gospodične ni drugarice, sada su gospođe i gospođice. Gospodin Mohaček običava ljude prispodabljati životinjama. Ne da bi ih time uvrijedio ili ponizio, ne, tek čim ugleda nekog čovjeka on ga odmah prispodobi nekoj životinji. Ne govori on o tome nikome, to on čuva za sebe. U domu je gospodin Mohaček već dvije godine. Stigao je nepunu godinu nakon što mu je umrla supruga. Mislio je u početku da će moći sam ali nije išlo. Gospodin i gospođa Mohaček bili su u braku gotovo šezdeset godina. Živjeli su u stanu na prvom katu s koga se pružao lijep pogled na park i željezničku prugu u daljini. Nisu imali djece i oboje su žalili zbog toga. Ipak, imali su rodbinu i prijatelje, zajedničke interese. Imali su svoje šetnje i svoja putovanja, svoje razgovore i svoje knjige. Imali su i mačka Toma. Ustvari imali su više mačaka i svaka se od njih zvala Tom. Kad je prvi Tom pobjegao kroz prozor i više se nije vratio bili su neutješni. Otada se svaki sljedeći mačak kojeg su imali zvao Tom. Uvijek Tom. U domu svi stalno nešto čekaju. Ujutro čekaju doručak, potom čekaju da im se podijele lijekovi ( onima koji si ih ne znaju ili ne mogu uzeti sami), onda čekaju objed, pa čekaju kavu u zajedničkoj blagovaonici ( jedini užitak u cijelom danu), onda čekaju večeru, čekaju seriju na televiziji a onda čekaju da se ugase svjetla i mole Boga da im san dođe na oči. Gospodin Mohaček dijeli sobu s još jednim gospodinom, šutljivim gospodinom Išekom. Neke su sobe jednokrevetne, ali ova soba je na najboljem mjestu, zovu je soba s pogledom. Gospodin Išek ima brojnu obitelj, dvije kćeri i sina, unučad i jednog praunuka. Ponekad poslijepodne dođu mu u posjet i gospodin Išek umjesto da se razveseli sav se nekako pokunji i uvuče u se, kao da mu je neugodno što on eto ima toliku djecu a gospodin Mohaček nema nikoga. Djeca gospodina Išeka i sama su već u godinama, unuci su odrasli, a mali praunuk svaki put kad dođe nešto razbije ili prolije po podu. Gospodinu Išeku silno je neugodno zbog toga, iako se gospodin Mohaček nikada ne ljuti. Gospodin se Mohaček ustvari ni na koga ne ljuti, ljuti se jedino na sebe. Ljuti se na sebe što se ne može odviknuti od te navike čekanja.Čekali su godinama da im se osmjehne sreće i da dobiju dijete. Nadali se, čekali, radili i ostarili sami. Kad su otišli u mirovinu igrali su loto pa su čekali rezultate. Naručivali su knjige i razne stvari pa su čekali da im stignu. Čekali su poštara da donese mirovinu, čekali su gospođu Baricu da im donese svježi sir i vrhnje i domaća jaja. Čekali su Dnevnik na televiziji u pola osam, čekali su proljeće pa su onda opet čekali zimu. Gospodin Išek također čeka iako o tome ne govori. Kad se bliži četiri sata poslijepodne on svojom mršavom koščatom rukom svako malo okreće metalnu budilicu na noćnom ormariću prema sebi i škilji da vidi koliko je sati i kad će netko od njegovih doći u posjet. Obično dođu poslije posla, nikad svi, naravno, vjerojatno su se podijelili, svaki da dođe ponekad. Istovare vrećice s mandarinama ili marelicama, već prema godišnjem dobu ( mandarine a ne naranče jer se naranče teško gule, ljeti marelice a ne breskve jer breskve imaju one dlake i iz njih se jako cijedi sok). Tako poslažu sve to po ormariću, ogule mandarinu, soba zamiriše, poprave gospodinu Išeku jastuk koji je istini za volju tanak i nikakav, prozbore o vremenu i o sinoćnjoj utakmici ( po izrazu lica gospodina Išeka ne može se zaključiti da ga bilo što od toga zanima), sjede malo na krevetu ili na stolcu pokraj njega i onda odlaze a gospodin Išek postaje još tiši i nerazgovorljiviji nego je bio prije ( ako je to uopće moguće). Gospodin Mohaček ne zna bi li ga žalio ili bio na njega ljut. Jer, gospodin Išek ima svu tu brojnu obitelj koja ga obilazi a svejedno izgleda stalno nezadovoljan. S druge pak strane kad čovjek bolje razmisli i on baš kao i njegov cimer stalno čeka. Ja ne znam zašto vi stalno gledate na sat, kao da vam se nekamo žuri, govori gospođica Lela gospodinu Išeku s malo podsmijeha u glasu. Ona ima lijepe bademaste oči i dugačak vrat poput srne. Kamo se vama žuri, govori ona gospodinu Išeku a on samo smeteno trepće. Neće vrijeme nikamo pobjeći, govori gospođica Lela i gleda kroz prozor na ulicu kojom će za sat, dva , po završetku smjene njen dečko autom doći po nju. Jer dom je malo izvan centra, do njega ne vozi autobus. A gospodin Mohaček misli, vrijeme je već uteklo, vrijeme je već odavno uteklo, a mi još uvijek čekamo. I uhvati sebe kako čeka i vreba uhvatiti najbolje mjesto u blagovaonici za poslijepodnevnu kavu ( bili su im nakanili ukinuti tu poslijepodnevnu i ostaviti samo jutarnju, ali nakon što su štićenici prosvjedovali, ostala je i popodnevna kava). U svom uobičajenom posezanju za budilicom kojoj funkcija zvona ionako ne treba, ali gospodin Išek voli njeno tiktakanje, on je prevrnuo sat i on se jeknuvši muklo otkotrljao pod krevet. Gospodin Išek je počeo panično mahati rukom po zraku, a gospodin Mohaček se pridigao da pogleda gdje je sat. Bio se otkotrljao skroz do zida i gospodin Mohaček ga je jedva dosegao uz pomoć vilice. Kad se pridigao dok mu je u glavi zujalo zbog saginjanja i pružio ga gospodinu Išeku, ovaj je ležao na leđima razrogačenih očiju i hroptao i iako nije bio liječnik gospodin Mohaček je shvatio da je gospodinu Išeku došao kraj. Bila je tu još i ta muha koja je sletjela na obraz gospodina Išeka i to je bio konačan znak da je gotovo. Na poziv gospodina Išeka dotrčala je gospođica Sandra i grozničavo prepipavala puls gospodina Išeka usporedo pokušavajući na mobitel dobiti doktora Morića. I tada gledajući u sjajne mišje oči gospođice Sandre gospodin Mohaček shvati da je smrt jedino što on još čeka. I začudo bi mu nekako lakše. Kao da se oslobodio nekih stega. Kao da je sada slobodniji. Sad kad se pomirio s tim što čeka.
7.12.2015. 18:15
