Priča "Seanse" Melide Travančić bila je u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Melida Travančić rođena je 1985. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Magistrirala je 2013. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda BiH. Doktorsku disertaciju iz književnosti odbranila je 2017. na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru. Dobitnica je treće nagrade „Mak Dizdar“ za neobjavljenu knjigu pjesama na manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu. Njena prva knjiga pjesama Ritual objavljena je 2008. godine i dobila je nagradu „Anka Topić“ kao najbolja knjiga bh pjesnikinja za period 2002-2008. godine. Drugo izdanje ove knjige objavljeno je 2009. godine. Svilene plahte, njena druga pjesnička knjiga, objavljena je 2009. godine, a iste godine bila je u najužem izboru nagrade „Risto Ratković“ za najbolju pjesničku knjigu autora sa prostora Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Njene pjesme uvrštene su u panoramu modernog bosanskohercegovačkog pjesništva Do potonje ure, koja je objavljena u Bijelom Polju 2010. Poeziju je objavljivala u književnim časopisima u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Pored poezije piše i kratke priče. Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010). Sudjelovala na više međunarodnih naučnih skupova i konferencija na kojima je izlagala radove o književnosti. Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju.
O svom radu kaže: "Cijeli život, više nego išta drugo, ustrajno upirem oči, posmatram lica ljudi, i gonetam, neprestano se, fascinirana, pitam: šta su ona, šta kazuje svako od njih? Ali, u magnovenom hipu, dešava se čudesni obrat: svako od njih mojim licem postaje, a fascinacija se preobraća u strah, najprije blagu bojazan, potom u jezu posvemašnju..."
SEANSE
Blago kuca. Ne sačekavši glas iznutra koji bi joj kazao da je slobodno, otvara vrata. Iskrivljenog lica, gotovo pretvorenog u grimasu, smješka se. Bez dozvole sjeda nasuprot nje. Prostorija je mala, čista i jako osvijetljena prirodnom svjetlošću. Iako nije bolnica, podsvjesno osjeća miris bolesti. August je, ali tu je izuzetno hladno. - Uključili ste klimu? - upita ne gledajući je. - Ne - kratko odgovara. Nastavlja razgledati. Zidovi su obojeni jakom žutom bojom. Izaziva prividnu radost, ali i nesvjesticu, mučninu, ili se barem njoj tako čini. Na ovalnom stolu stoji mnoštvo rukom ispisanih papira, čaša na kojoj su nacrtane maske, moguće nekih afričkih plemena. Plijene pažnju. Zatim, nekoliko polica sa knjigama, većinom stručna literatura, koliko je letimičnim pogledom mogla uočiti, ali na donjoj polici desetak knjižica bajki. Svoje mjesto tu, u kutu, našlo je i nekoliko plišanih medvjedića i, na njeno zaprepaštenje, umjesto očekivanog kompjutera - pisaća mašina. - Šta radite na pisaćoj mašini? - Kucam dijagnozu. - A ja sam baš pomislila da svirate šansone - postaje zajedljiva. - Zašto ste ovdje? - naglo ju prekida. - Ne znam. Majka tako želi - hladno kaza. - Zašto ona to želi? - Pa, to bi, valjda, nju trebalo pitati. I prije nego što je doktorica pokušala bilo šta kazati, dodaje: - Misli da sam u depresiji. Došla sam udovoljiti joj, to jedino mogu. Nije teško. - Jeste li u depresiji? Šta osjećate? Sliježe ramenima. Tišina se utkala između njih dvije. Njene sada „prijateljice“ kojoj bi trebalo otvoriti svaku poru svoga bića. Ispitivačice, savjetnice, nadzornice njenog razuma, četrdesetogodišnje žene, krupnih plavih očiju, kose ofarbane u plavo, sa diplomom liječnice neurotičnih, ludih, ustrašenih, paranoičnih, depresivnih, lukavih, nekada i samo bezobraznih ljudi. Odjednom, zadržava pogled na knjigama i igračkama. - Bajke vraćaju ljude u djetinjstvo. Zašto ih držite ovdje? Da podsjete, koliko-toliko, normalne pacijente da sa vama, psihijatrima, svaki razgovor treba započeti od ranog djetinjstva, jer, eto, tamo se desilo nešto, neka trauma, koja nas prati odrastanjem, starenjem, koja nas čini depresivnim, nesretnim, nesposobnim za život i koju jedino vi možete riješiti? Ili mislite da život, doista, piše bajke, znate ono happy end kao u knjigama trivijalnih pisaca ili u filmovima još trivijalnijih reditelja?! Odavde svi odu izliječeni, čitaju bajke, ili ih možda vi pričate, vrate se u djetinjstvo, suoče sa problemom, dožive preobrazbu, i žive sretno do kraja života! Prostorijom odjekuje izvještačen smijeh. - Koja je vaša najdraža bajka? - smireno pita, kao da njeno ruganje ne čuje. - Bajke su idiotske, ali kada bih izdvajala, pa... neka to bude Crvenkapica. - Dopada vam se ta djevojčica zbog hrabrosti? - Vi to mene ozbiljno pitate?! - Da. - Ne dopuštajući pacijentici da odgovori nastavlja: - Zašto ste toliko ogorčeni? Ili, bolje pitati, ko vas je razočarao? Ogorčenost neprestano pretvarate u ironiju. Time se branite. Podrugljivi ste tako spram svih i nemoguće vam je ostvariti komunikaciju? - Uopće vas ne poznajem, a očekujete da govorim o sebi, o svemu... - Ali sve što kažete... - Znam, znam, naravno, ostaje između doktora i pacijenta. Zašto mislite da me je neko razočarao, pa ja nisam bila nekim ili nečim ni očarana da bi me to moglo razočarati. Ili možda mislite na neku veliku tragičnu ljubav. Zatim naglo ustaje, prilazi prozoru, kao da sve ovo nije ni kazala, vraća se razgovoru o Crvenkapici, pomalo uspaničeno uzvikuje: - Ne! Kakva njena hrabrost, šta vi to mene pitate! Dopada mi se tumačenje te bajke po psihoanalizi. Šta mislite šta bi otac psihoanalize, veliki Freud, kazao za Crvenkapicu? - Ne znam. U tom trenutku njihov razgovor prekida ulazak mlade crvenokose medicinske radnice. Ne progovorivši, doktorici je dodala tanjir pun hrane. Ručak. Prostorijom se širi miris ribe. Okrenula se, pogledala pacijenticu suosjećajno, te izišla. Ona nastavlja govoriti kao da ta djevojka nije ni ušla. - Kazao bi da je Crvenkapica bila kurva. Svaki muškarac bi to kazao. - Zašto? - doktorica nezainteresirano postavlja pitanje, kao da joj je odgovor potpuno nebitan i primiče tanjir sa hranom, počinje jesti. - Mnogo je razloga - progovara i pripaljuje cigaretu. - Nemojte pušiti dok ja jedem. - Nemojte vi jesti dok ja pušim! Doktorica, do sada potpuno ozbiljna, smješka se. Ona nervozno gasi tek pripaljenu cigaretu. - Kažite mi razloge - tiho nastavlja. - Koje razloge? - Pa, zašto bi Freud kazao za Crvenkapicu da je bila kurva, i zašto mislite da bi svaki muškarac to kazao? - To znači da vam tumačim bajku po psihoanalizi, ali ja bih vam je radije prepričala, polako ću, kao što to rade majke djeci pred spavanje. - Kako želite - ravnodušno govori. Ta zadnja rečenica u njoj izazva bijes. Potrgala bi svu odjeću sa nje, polomila cijelu ordinaciju. Očekivala je nešto drugo, možda molbu da prestane provocirati, da se primiri, ili čak njenu ljutnju, da viče, da je istjera van, prekine svaki naredni kontakt. Da, da, to je očekivala, njenu ljutnju i povrijeđenost. Ali, umjesto toga, dobila je jedno ravnodušno: Kako želite. U njoj se miješaju bijes i razočarenje. - Šta ste odlučili da mi pričate? - pita usta punih hrane. Cupka nogama, gleda na sat. - Nepristojni ste. Jedete, a ja vam plaćam da me slušate. - Mislite, vaša majka. Ona mi plaća. - Vama je očito novac jedino važan, a ne nečiji život i teško stanje - tihim glasom govori, a onda glasnije i odlučno kaza: - Vrijeme je isteklo, je li tako kažete, vi psihijatri? Spušta vilicu, koncentrira se, počinje govoriti: - Ne... vi ste... Uzima torbu, ustaje, laganim koracima dolazi do vrata. - Prijatno vam, pazite da se ne udavite, ribe imaju iznenađujuće male kosti koje zapnu u grlu, nekoliko minuta škrgućete, pokušavate ih iskašljati, gubite dah i... gotovo. Vidimo se naredne sedmice, isto vrijeme, je l' da? Zatvori vrata, ne sačekavši da doktorica bilo šta kaže, pa čak ni da potvrdi naredni termin.
*** Bila je budna već u pet. Pokušala je čitati, nervozno prelazila preko ispisanih redaka, i naposlijetku knjigu ljutito zatvori i spusti pored uzglavlja. Zatim je opet uze, otvori sa kraja, dugo posmatrajući posvetu na zadnjoj korici. Uvijek je tako radio. U nekoliko riječi napisao bi svoja osjećanja - jezikom i riječima jedino njoj prepoznatljivim. Misli na njegovu ruku koju pažljivo prati dok joj ispisuje posvetu, ti prsti... Uvijek je pažnju najviše zadržavala na njegovim prstima. Bili su debeli i mali. Poput hljeba. Činilo joj se da njegova duša igra upravo tu, na vršcima prstiju. Njeno lice utapalo se na njegovom ispruženom dlanu. Plahtom je prekrila glavu, zatvorila oči i čula šapat: djevojčice, i nemoguće može postati moguće... Jeza prostruji tijelom. Na prozore je navukla tamne zastore. Tako je bila zaštićena od vanjskog svijeta.
***
Mirnija nego prošli put, sjela je na klupu ispred ordinacije. Čekala je da se vrata otvore i da čuje svoje ime. Svoje ime? Pripada li ono njoj? Šta to znači? Pripadati nekome? Sebi? Besmislena pitanja prekinu poziv da uđe. Prvo što je uočila bio je lagani kostimić psihodelične plave boje na ženi, psihijatrici. Osjetila je blagu nesvjesticu. Sjede pored prozora. - O čemu ćemo danas razgovarati? - pitala je. - Uradit ćemo nekoliko testova, to će nam pomoći da otvorimo prostor za daljnu komunikaciju, znat ću preciznije vaš odnos prema nekim pojavama i stvarima. - To je nešto kao u časopisima za tinejdžere, ja odgovorim na test i otkrije se kakva sam ličnost - smijeh je odjekivao akustičnom prostorijom. - Ne, nije to. To su više... - ne završi rečenicu. - Neću da radim testove, pitat ćete me stereotipna idiotska pitanja, kao na primjer: kakav mi je odnos sa majkom, jesam li ljubomorna na brata, sestru... cijelu porodicu, je li me neko na bilo koji način zlostavljao u djetinjstvu, i tako dalje, bla, bla, bla... - Neću to pitati, uradit ćemo jedan test... Naglo je prekida, gotovo histerično uzvikujući: - Neću! Kojim jezikom da govorim da biste me razumjeli?! Razgovarati možemo, kao i prošli put, nekako jedva, to će vam biti plaćeno, ali neću raditi testove, to mi je smiješno. Šta putem testa možete otkriti? Šta ako lažem na testu, ako insistirate da ga radim, ja ću lagati. - Molim vas da se smirite i ponašate donekle razumno, ovdje ste jer vam je potrebna pomoć, uradit ćemo nešto drugačiji test, jedan od projektivnih testova koji se rabe u psihoanalitičkoj teoriji. Sluša je, vidno smirenija, ali sa ironičnim osmijehom. - A, onda je to sigurno Rorschachov test mrlja. Dođe čovjek imena Hermann Rorschach, pojavi se u svijetu i kapne tintu na papir, presavije taj papir i time dobije simetrične, ali nedefinirane oblike. Zatim te mrlje pokazuje besciljnim, izgubljenim pacijentima i odbacuje one koje nisu izazvali odgovore kakve priželjkuje. Naposljetku, zadovoljio se s deset mrlja. Na njegov rad utjecao je Freudov koncept nesvjesnoga. Freuda mrzim! A ove besmislene mrlje za mene su idiotske! Doktorica je mirno gledala, dok je ona na tren zastala, nasmijala joj se i nastavila: - Test je naporan, ne tumači se na osnovu jednog odgovora, već se odnosi na ukupnu sumu odgovora, a uz to se posmatra i interpretira pacijentovo ponašanje tijekom odgovaranja. Nisam zainteresirana. Dosadno je. Test mi ne morate ni dati, kazat ću vam da vidim šišmiša, škorpiona, leptira krvavih krila, vidim svoja pluća, itd. Da još nabrajam? A, možda bi vi, kao ekspert za lude, trebalo da znate da se taj test već dugo u ovoj vašoj disciplini ne koristi, čak je u nekoliko zemalja i zabranjen. Toliko o tome. Izgovarajući posljednju rečenicu, uzima svoje stvari, gleda na sat, ustaje. - Naredni put možda vam budem govorila o svojim strahovima, sada, vrijeme je isteklo. - Vrijeme ne ističe kada vi to kažete! Ne budite bezobrazni! Uradit ćemo test koji nema veze sa mrljama! Šta je vama?! - Prvi put i ona podiže glas. Zatim kao da se toga uplašila, blago nastavlja: - Razgovarat ćemo, pustite vrijeme, kažite mi nešto o sebi. Ja ću vam pomoći, za početak da ne budete tako ironični i sarkastični. - Ironija? To ponavljate već drugi put, doista ne razumijem šta vam je, o čemu vi to govorite! Doviđenja! I da, veći problem od Rorschachovih mrlja za mene predstavlja taj vaš psihodelični kostimić. Ta boja je strašna. Plaši me. Isto vrijeme, isti dan, naredne sedmice? Doktorica naglo ustaje, sustiže je na vratima i kaže: - Pišite. - Molim? - Pišite, zapisujte sve ono o čemu sanjate da vam se desi i ono što vam se uistinu dešava. Donesite mi to. To će biti put lakše komunikacije. Hvata je za ruku, nastavljajući: - Pomoći ću vam, budite sigurni. Naglo istrgnu ruku i smiješeći se reče: - Onda mogu da i ne dolazim, te zapise, pisma, mogu slati poštom ili mailom. Da ne dolazim? Doktorica nije odgovorila, nije to ni bilo pitanje.
***
Odlučila je ne ići javnim prijevozom. Prošetat će bez obzira na vrućinu. Razmišljala je o doktorici. Na neki čudan način grizla je savjest. Zašto se tako ophodi prema ženi koja joj može pomoći, možda i jedina s kojom sada može razgovarati? Ženi koju uopće ne poznaje i uz to nekome ko ni najmanje nije kriv za život koji je sama oblikovala. A, opet, ovi odlasci doktorici predstavljaju joj zadovoljstvo, čudno, ali jedino istinsko zadovoljstvo. Ima u toj ženi nečega nježnog, toplog, a možda je taj glas i nagnao da o njoj razmišlja, da opet ode, ili da sve prekine, čemu, zašto... U činjenicu da joj neko može pomoći nije vjerovala, barem zasad. Pitala se šta joj je, ustvari? I zašto bi joj nečija pomoć bila potrebna? Zašto majka, uopće, insistira na tome, možda se boji da ne završi kao ona, ona s kojom je najviše i bila bliska? „Sigurno je to posrijedi“, kao da joj sinu spasonosna misao, „završit će kao ona, toga se majka plaši“, jer majka tvrdi da se od njene smrti sve promijenilo. Treba stvoriti, izmisliti, sanjati drugačiju priču. Priču njoj prihvatljivu. Njemu, njoj, svima... prihvatljivu. Razmišljajući o njoj osmijehivala se. Njene oči, taj nježni pogled, topao, uprkos svim užasima sa kojim se suočavala, na koncu i saživjela. Ali njenog glasa nije se mogla sjetiti. Samo je čula jecaj... Dobro se sjeća tog dana kada je kazala da će abortirati, a haljinice šivene za djevojčicu spaliti. Nježna, a mračna. Umrla je prije nekoliko godina.
***
Sjedila je nasuprot doktorici. Ništa joj više nije smetalo, ni soba, ni glasovi iznutra, ni predmeti. Nije bila zajedljiva, ironična... Činilo se da je spokojna. Kako ste danas? Tako. Dobro. Napisala sam ovo. Iz torbe izvadi požutjeli list papira. Doktorica ga pažljivo uze, otvori i pročita jednu jedinu rečenicu: Iz ove prostorije nema se kamo otići, draga. Kome si pisala? Prijateljici. Kada? Davno. Možda prije dvije ili tri godine. Ovo pismo nisi poslala? Ne. Zašto? Dolje, pod zemlju, pošta ne odlazi. Ona je mrtva. Šta joj se dogodilo? Objesila se. Žene rijetko izvrše samoubistvo vješanjem. Naglo ustade, stade pored prozora. Vi to meni ne vjerujete?! - uzviknu, zatim otvori prozor i duboko udahnu zrak. Samo konstatiram. Bilo je strašno. Odlična tragedija. Imala je 27 godina. Bila je lijepa. Ja sam kriva! -„Odlična tragedija“ - to jezivo zvuči. Nego, u pismu je riječ o prostoriji, gdje je ona? Zar je to važno!? U tebi? U mašti? Zašto me ne persirate? Želite ukinuti distancu? Gdje je prostorija? Ne mogu da vjerujem! Upravo govorim, ono što nisam nikada, što me muči i proganja, a vi me pitate gdje je prostorija! Jebena prostorija! Ona je važna! Moram znati. Hitrim pokretom uze pismo sa stola i izjuri iz ordinacije. ***
Dugo je lutala gradom. Napokon sjede na podzidu pored rijeke. Ko je bolji pjesnik Ruževič ili Miloš? Herbert - sa smiješkom odgovori. Drago mi je, ja sam L. - dodala je. Tako je započeo njihov prvi razgovor prije dvanaest godina u čitaonici gradske biblioteke. Dok je kuhala večeru, začula je zvono. Bila je to ona. Izgledala je izobličeno. Trudna sam - rekla je stojeći na vratima. Laganim pokretom podigla je lanenu košulju i pokazala stomak prepun ožiljaka. - Pokušala sam je ubiti, kuhinjskim nožem, ali nisam mogla. Suviše je bolno. - Ubiti koga? - Bebu - a onda dodala: - Voljela sam ga. Otišao je, ostavio je novce... ali ne mogu ja to uraditi. Nije humano... - Mislim da lažeš. Mislim da želiš pažnju. Rođena si da budeš žrtva, preciznije da glumiš žrtvu! Otiđi! Ne mogu te slušati. Samo otiđi. Bio je to njihov posljednji razgovor.
***
Čim uđe u ordinaciji uoči veliko okruglo ogledalo. Vidjela je svoj odraz. - Voliš li ogledala? - upita doktorica. - Ne razmišljam o tome. - Prikazuju i ono što nam se sviđa, ali i ono što mrzimo. Zavisi kako i kada gledamo. Jesi li ga ikada razbila? - Da. Dva puta. - Kada? - Kada sam čula da je ona umrla i kada je on otišao. - Bila si bijesna? - Ne. Vidjela sam sebe, zato sam ga razbila. - Čime? - Pesnicom. - Mora da je boljelo. - Ne više od njihovog odlaska.
***
Ustaje iz kreveta, kroči ka plačljivom glasu koji izgovara neko nepoznato ime. Ali ona zna, nju doziva. Ulazi u šumu. Mračna i hladna je. Svuda su velika debela hrastova stabla. Ne osjeća strah. Iznad njene glave prolijeću šišmiši. Raščupali su joj kosu sakupljenu u pletenicu. Sviće. Tek tada uočava da su joj ruke, lice i bijela haljina zamrljani krvlju. Iza nje stoji ona. Nježno joj spušta ruku na rame i ogorčeno konstatira: Takva ne možeš na vjenčanje. Probudila se potpuno mokra. Sat je otkucao četiri. To jutro su joj javili da se ona ubila.
*** Sinoć sam napisala pjesmu. Znate, jednom sam sanjala da sam odjenula vjenčanicu. Nisam dugo pisala. Bolno je pisati, ali i ne pisati. Prije sam mnogo pisala, zato što je boljelo, ali sada je prestalo. Nakon nekog vremena zamuckujući nastavlja: - Kada sam čula... mislim kada su mi javili da je umrla... plakala sam... ali... i osjetila neku vrstu olakšanja... sada me više nisu mogli povezivati s njom, govoriti, one su iste... i ona je kurva... A, onda se pojavio on, i na nju sam zaboravila. Živjela sam svoju sreću. Plačem zbog oboje. Njoj sam mogla pomoći. A žalim što njega nisam ubila. Spasila bih se. Jesam li ja loša osoba? - upita gledajući je ravno u oči. - Ne postoje loše osobe, samo loši postupci. - To je isto. Ona je imala dvadeset tri godine kada se zaljubila. Bio je dvadesetak godina stariji. Kaže da je strastveno volio. Trajalo je to nekoliko godina. Postajala je sve mračnija. Daleka. Pričala je o samoubistvu. Govorila je da je ljubomoran, da je tuče, da je naziva kurvom... ali da je to sve normalno, jer se oni vole. Maltretirao ju je i psihički i fizički. Žestoko. Rušeći u potpunosti njenu ličnost. I onda... Jedne večeri došla je kod mene, kazala da je trudna, i to je bio naš posljednji razgovor. U maju, iste godine, ubila se... Sve je tako teatralno, da čovjek pomisli da ovakve priče mogu biti samo u nekim jeftinim vikend romanima. - Zašto ste izgovorili ovu zadnju rečenicu? - Nisam joj vjerovala. - Ja bih joj povjerovala. - Čak i da je sve njena mašta? Konstrukcija? A njen život, kasnije, dogodio se meni. I to je bilo ravno smrti. - A ti imaš iskustva sa smrću? - Na taj način želim opisati najstrašnije iskustvo. Jeste li vi čitali Fernanda Pessou? Doktorica uzvrati pitanjem: - Je li tvoje iskustvo bilo strašnije od onoga što je ona preživjela? - Sasvim sigurno. - Šta ti je uradio? - Za razliku od nje, ja sam dozvolila da budem ubijena. - Kako? - Počela sam živjeti njen život. Samo sa drugim muškarcem i drugačijim ishodom. Na tren je zašutjela, a onda doktoricu, sa nekom agresivnošću u glasu, upitala: - Vjerujete li vi u Boga? - Ti? Vjeruješ li ti? - Ne vjerujem. Ja znam da Bog postoji. Tako sam umorna. Željela bih spavati. Smrt je san. Vergilije je san nazvao bratom smrti. To je loše uradio. Nemaštovito za moj ukus. - Ništa nije nedostojnije mislećeg čovjeka nego to što smrt smatra drijemežom - reče doktorica. Ravnodušno je pogleda i doda: Ipak ste čitali Pessou.
***
Osjećala je radost zbog razgovora sa doktoricom. Je li je uspjela uvjeriti? Je li sebe uvjerila? A onda je čula glas, isprekidan, bolan: Tebe nema. Ne postojiš. Ti, doista, nikada nisi ni postojao. Znaš, idem psihijatru... Ne, nemoj misliti... Nije zbog tebe. Pa ti nisi tako važan... Ne uzimaj si pravo! Ne osmjehuj se... Ti si iluzija. Ja sam te izmislila! Duhan uvuče duboko u pluća, i za čas u ruci ostade minijaturni zažareni ugarak. - Ne ludim. Ne još... - prošapta.
***
Ako ti povjerujem da me voliš, tražit ću da mi otvoriš dušu - napisao je jednom na poleđini knjige. - Je li povjerovao? - Jeste. - Jesi li i njemu lagala? - Šta vi, dođavola, mislite!? Da sam podvojena ličnost? Šizofreničarka? Patološki lažov? Koja je dijagnoza, stručnjaka? - Uzvratila je pitanjima, a zatim brzo dodala, ne sačekavši da doktorica bilo šta kaže. - Moji strahovi su me izgrizli. - Opravdanje preda mnom ti nije potrebno. Ili jeste, ako to govoriš sebi. - Sebi nemam više ništa kazati. Oni su postojali. Oblikovali su me, kao što oblikuje genetski materijal utisnut činom začeća. Kao što me oblikuje način odijevanja, mišljenja... način na koji se smijem, plačem... - Ili način na koji pričaš priču? Gleda je ravno u oči. Smiješi se ili se barem tako čini. Usne pacijentkinje sve više podrhtavaju, kao da će svakog časa zaplakati. Doktorica ustaje, više je ne gledajući reče: - Vrijeme je isteklo. Ona i dalje sjedi naspram praznog mjesta, ne miče se, ponavlja: - Postojali su. I ona, i beba, i on... čujem njen gromoglasni smijeh... bebin plač... a njegovi tragovi još su vidljivi na mome tijelu... - zatim ustaje prilazi doktorici, sa bljeskom u očima šapnu: - Nema ništa gore u nama od neispričane priče. - Vrijeme je isteklo - još jedanput ponovi.
***
Probudila se na željeznom krevetu. Zatim je polako počela razgledati sobu. Svuda bjelina. Zidovi, ormarić, pod, posteljina... Bijele tablete. Pokušala se sabrati. Zadnje čega se sjeća bila je mračna soba, žestoko piće i glas sa radija: Sve te vodilo k meni... iz daljine iz mraka... Polako ustade iz kreveta. Krenu prema prozoru. Glavu nagnu na njegovo okno. Teške metalne šipke sprečavale su pogled. Ni vani ništa nije bilo. Praznina. Ne zna koliko je tako stajala, dok nije ušla žena u bijeloj uniformi. - Tablete? Popila si ih? Poželi da je pita zašto je ovdje? Gotovo da zausti... ali odustade. Objema rukama dohvati metalne šipke koje su okovale prozore. Nastojala je cijelom preostalom snagom da ih iščupa, uzvikujući: - Oni su postojali, svi su oni postojali! A ja nisam luda! Postojali su... Čuješ li me?!... Može li me neko čuti!? - Molim vas lezite, treba vam odmora, popijte tablete... Hitrim koracima priđe ženi u bijeloj uniformi, snažno je uhvati za kosu i poče vikati: - Postojali su! Imam dokaze! Uništili su me! Postojali su, trebam li to milion puta kazati!!! Pos... - rečenicu nije završila... nije stigla... U sobu utrčaše dva muškarca, uhvatiše joj ruke, dok je cijelu scenu sa vrata posmatrala žena u četrdesetim, ofarbane kose u plavo, sa diplomom liječnice neurotičnih, ludih, ustrašenih, paranoičnih, depresivnih, lukavih, nekada i samo bezobraznih ljudi. Stajala je u plavom, elegantnom psihodeličnom ljetnom kostimiću, naredivši: - Vežite je! Čuvši njen glas, umiri se, prestade vikati, okrenu se prema njoj: - Spalite sve njene haljinice. One koje sam ručno šila. Djevojčicu nikada neću roditi. A, zatim, prekrijte me plahtom bijelom... Nesnošljivu tišinu prekinu uzvik: Šta čekate?! Vežite je! Ništa se više nije čulo, samo su hodnikom odzvanjale potpetice, žene koja odlazi.
