Pjesme Filipa Gende bile su u konkurenciji su za ZiN nagrade. Filip Genda rođen je u Zadru, 28.o3.1990. godine, od majke Jerine. U Zadru je pohađao osnovnu školu, nakon nje završio je srednju Ekonomsku školu, također u rodnom gradu. U to vrijeme je oko 8 godina trenirao rukomet, između ostalih sportova u kojima se okušao. S 18. godina Filip Genda se preselio u Zagreb kako bi studirao na Agronomskom fakultetu. Nakon fakulteta radio je na različitim poslovima, a danas je nezaposlen. Negdje u svojim srednjim dvadesetima, Filip Genda ponovno je otkrio jednu od svojih velikih ljubavi – poeziju. Poezijom se od tada bavi baš kao i trčanjem – amaterski. Ponekad voli i čitati, ali jedan dio vremena posvetio je praćenju košarke. Član je ZaPis-a (udruga zadarskih pisaca). Filipov cilj je da njegova pjesma ostavi nekakav utisak na čitatelja.
Predragu Matvejeviću
Nećeš se naljutiti ako te smjestim ovdje kod nas.
Znam da si prevelik, a opet malen i nepoželjan da budeš naš.
Ne tražim da uniđeš pod naše krovove, ali neka živi ono za što si se borio.
Jebiga, naš si. Kužimo se. Čovjek. Toliko čovječan da te ne vole, živa slika onoga što su mogli biti da su malo bolji ljudi.
Ipak ću se potruditi da te se neko sjeti ovdje kod nas.
Kako 'ko želi, hrabar i hvaljen, i jak i slab, i protjeran.
Onda neka si čovječji, možda je tako i najbolje. Sada kad si vantjelesan pa umjesto tebe govore djela svjetovna, pisma i zapisi, akcije kojima se svijet čudi.
Od pisama i brevijara, čovjek, duša Mediterana. Snivaj, mirno!
Kako zaspati?
Bitne su mi druge percepcije, odlasci s onu stranu, slušati više nego govoriti, čitati nepoznatu literaturu, da shvatim postupke, kušnju i borbu. Pustit ću to sjeme neka proklije, tu ideju oduzeti strahu, nad njom ću bditi, analizirati do čestica, stavljati u jednadžbe, mijenjati predznake da vidim rezultate. A brinuli su me događaji za koje nisam odgovoran koje ne mogu promijenit za koje ni krivac njihov ne mari, za koje nisam dužan niti moram gubit živce i sijedit. I što sad? Pitam se ujevićki, ja sam star i mlad, i imam nevinije ruke od mnogih. Odlučio sam pustit svjetlo u svoj dan, pronaći se u sretnoj priči, biti jak i milosrdan, i moliti mirnije jer doći će dani bolji.
Strast
Bitno je da se stisneš nogama o noge da se privučeš, da osjetiš toplinu ruke moje.
Da se lomiš pod težinom moga tijela, da me moliš da stanem iako bi još htjela.
Da dahćem ti u vrat, da ti se ježe dlake, da je doživljaj jak, strasti sirove i prave.
Dok jezikom ti milujem kožu da se topiš k'o ledenjak na suncu, prstima mi prolaziš kroz kosu dok jurimo k vrhuncu.
Pjesma kritike
Jedriličari mišljenja, vagonaši duha višepozicioniranog divljenja, konzumenti svakidašnjeg kruha.
Azrin "sumrak ideja" je postala noć, na zidu tragovi spreja, društvena nemoć.
Fantomi slobode, prodavači kruha i igara, tragikomični duhovni vođe, neimaština srama.
Raskoš sebičnosti, pohlepa kao prokletstvo, carstvo prostih, ne bira se sredstvo.
27.4.2015. Zadar, 16 h i 20 min
O ratovima
Nisam cvijet ali upijam energiju. Razumiješ li? Ne učim iz povijesti, ne znam nikoga 'ko je izvukao prave zaključke. Povijest je oda tupilu, razumiješ? Tamo nikad nema mira. Mir je u povijesti samo razdoblje dosade, godine koje se preskaču. Prošle godine nije započet ni jedan rat. Kužiš? Bolje bi bilo da se vesele, piju i plešu. Tim ljudima koji su ratovali neko je oduzeo samoću, kreativnost, nježnost. Oprosti, serem se na ratove. Ti ljudi su zatrovani. Kužiš? Pun mi je više ….
2017., Cres
