Pjesme Noćni prizor i Na vrhu planine Matije Perkovića bile su u konkurenciji za ZiN nagrade.
Matija o sebi: "Rođen 1986. godine u Zagrebu. Završio Pravni fakultet u Zagrebu, radim kao pomoćnik u nastavi. Objavio zbirku poezije "Zaređeni Bar Bar" i kratku prozu "Dvije smrti Romana Nikpalja."
Matija o svojoj poetici: "Poezija je za mene izrečena bit moga bića. Ona je rezultat ispreplitanja i međudjelovanja mojih misli i mojih osjećaja. Ona je spoj naizgled nespojivog: mog racionalnog i emocionalnog aspekta. Poeziju pišem zbog sebe i zbog čitatelja. Ako mu i ne smije podilaziti, ona ipak mora biti razumljiva čitatelju. Mora ga privlačiti, mora u njoj pronaći nešto za sebe, nešto što čini da mu misli i atomi titraju. Iako je izraz najindividualnijeg u pjesniku, poezija ne smije biti hermetična, a pjesnik ne smije biti samozadovoljan i samodovoljan. Poeziju pjesnik stvara, ali ona živi u čitatelju."
NOĆNI PRIZOR
Mjesec.
Oblak.
Jedan u vakuumu.
Drugi u atmosferi.
Noćna vizura neba.
A kad se taj oblak prevuče preko Mjeseca ne znaš više je li slaba svjetlost koju vidiš krijesnica u magli, ili fluorescentna riba ispod leda.
Do Mjeseca više ne stiže
toplina Zemlje.
Do Zemlje više ne stiže
svjetlost Mjeseca.
Veza je prekinuta.
Zatim je vjetar otpuhnuo oblak i dva su se nebeska tijela ponovno ugledala.
Ali nisu se prepoznala.
Jedno je za drugo moglo tek reći:
„Ovaj je nekoć bio netko koga sam poznavao.“
Samo toliko jedno su o drugome znali.
Zato je Mjesec ostao hladan.
Zato je Zemlja ostala mračna.
Jedno drugo nisu više mogli prigrliti. Ili nisu to znali.
Ili nisu to htjeli? Tko da to zna...
A sve to zbog oblaka,
kojeg uostalom više nije ni bilo.
NA VRHU PLANINE
Ovdje danas nema ljudi. Posve je pusto.
Uostalom, jesam li ikoga i sreo na putu ovamo?
Gdje su svi? Je li tako pusto zbog velike studeni?
Mora biti da je neka svetkovina. Ljudi slave. Oni dolje slave.
Možda bih i ja morao biti među njima.
Ali što oni slave? I što čine dok slave, oni dolje?
Sasvim sigurno ja ne slavim što i oni slave.
Ja ne želim činiti što oni čine.
Djetlić se probija kroz natrulu koru stabla.
On slavi trulež, on slavi sočnu larvu.
Njegovo je ruho lijepo kao ruho svećenika,
ali on ga nikada ne skida. Crveno. Crno. Bijelo.
Sova u duplji stabla čeka vrijeme lova.
Ona slavi noć, ona slavi glodavce.
Njezino je ruho lijepo kao ruho redovnika,
ali ona ga nikada ne skida. Smeđe. Bijelo.
Svaki panj ovdje je oltar. Meka zemlja. Mahovina.
Čujem li to doista orgulje? Zar ovdje?
Šuma je prošarana sviralama1. Čujem ih.
To vjetar svira na šupljim deblima.
Tamo, dolje, u podnožju samotne planine
komešaju se uznemireni duhovi - ljudske su vrijednosti ugrožene.
Njihove su vrijednosti bezvrijedne. Da bi ih sačuvali moraju uništiti tuđe.
Njihove vrijednosti nisu one druge. Samo tako postoje.
Jednom kada oni dolje otpuste svoje neprijateljstvo,
kada im duhovi nađu smirenje u uništenju,
kada za mene tamo više ne bude jastuka na koji bih položio glavu,
jer neće biti onih za koje bih rekao – moji,
jednom kada oni dolje počnu bacati vatre i puštati krv
ono što ja želim obraniti neću moći obraniti,
jer to nitko neće čuvati, a svatko će htjeti uništiti.
Oni proklinju ono što ja slavim. Ja se grozim njihovih proslava.
Svaka od zaraćenih strana očekivat će da joj se pridružim,
kad izbiju neprijateljstva neprijatelj je tko stoji po strani.
Ali kome ću se ja pridružiti, kad je sve što im imam za reći
nešto poput: „Moja djeca i njihova zajedno su se igrala,“ ili:
„Travka ne smeta travki, niti stablo obara stablo.
Zašto onda čovjek smeta čovjeku, zašto onda ljudi obaraju ljude?“
Svatko će pomisliti da pripadam – onima drugima,
i bacit će na mene vatru, i pustit će moju krv.
Izvan krda postaješ plijen. Vrebaju te vukovi, lavovi, hijene, ljudi...
Pomisliš da bolje od toga znaju oni koji se pozivaju ili na Boga ili na moral.
Ali sjetiš se da njihov bog ima ljudsko lice. Njihov moral da je moral čopora.
Njihov moral nije bolji od morala čimpanze, a njihov je bog pristran.
Vjeverica se čvrsto uhvatila debla. Sakriva sjemenje.
Ona slavi tamne duplje. Ona slavi bukvice2.
Skida svoje slavljeničko, raskošno ruho. Crveno. Bijelo.
ali samo da bi obukla isposničko, skromno ruho. Crno.
Kamene stube. Popločene staze. Spomenici.
Podjetnici na ljude povećavaju samotnost ovog mjesta.
Zapušteni predmeti nikome od koristi. Prepušteni vremenu.
Simboli zaboravljenog značenja. Poput izgubljenih hramova Maya.
Jednom kada među onima dolje zavlada kaos
popest ću se opet ovamo i u miru umrijeti kad dođe moj čas,
daleko od pogleda krvnika koji ometa moj zagrljaj sa smrti.
Umrijet ću u sebi, od gladi, a ne izvana, od ruke ubojice.
Možda će se tada ovdje još pronaći neka ptica
koja će mi cvrkutati, planinski ćuk koji će mi hukati.
Životinjski pogled ne ometa umiranje.
Životinja smrt promatra sasvim bestrasno.
Valjda će se i tada, kada ću umirati u sebi,
ovdje pronaći koja vjeverica. Crvena ili crna.
Valjda će skupljati bukvice. Jer iako ja umirem,
iako ja odlazim, ona mora živjeti.
Cvrkut ili huk. Fijuk ili šum. To neka bude moj epitaf.
Bez drugih nekrologa. Bez suza. Bez naricanja.
Samo lepet krila. Škripa grana. Samo žubor vode.
Stabla neka nose moj lijes. Planina neka bude moj grob.
1 dio orgulja u kojima titra stupac zgusnutog zgraka proizvodeći karakterističan zvuk tog instrumenta
2 plod bukve
