Donosimo osvrt Diane Njegovan na zbirku pjesma „Radost pisanja“ Wisławe Szymborske, Nobelovom nagradom za književnost ovjenčane poljske autorice. Snažna antiratna poruka uz prisutnost zdravog humora, ironije i samoironije odlike su Szymborskine poezije o kojima u svom tekstu piše naša suradnica.
Diana Njegovan nastavnica je hrvatskoga i talijanskoga jezika i književnosti. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu te se usavršavala na Sveučilištu za strance u Perugii te na Odsjeku za humanističke znanosti Sveučilišta u Trstu. Radila je kao prevoditeljica i nastavnica te organizatorica nastave hrvatskoga i talijanskoga jezika za djecu i odrasle. Trenutno radi u hrvatskoj nastavi u inozemstvu te objavljuje radove o književnosti.
„Radost pisanja“ Wisławe Szymborske
„Postoji dakle takav svijet
čiju neovisnu kob ja određujem?
Vrijeme koje vežem lancima znakova?
Postojanje po mojoj zapovijedi trajno?
Radost pisanja.
Mogućnost zaustavljanja.
Osveta smrtne ruke.“
(Szymborska 1997, 35)
„Radost pisanja“ zbirka je poezije Nobelovom nagradom ovjenčane poljske spisateljice Wisławe Szymborske. Ova je zbirka dostupna hrvatskoj publici zahvaljujući izboru, prijevodu i pogovoru Zdravka Malića.
Pročitavši naslov, vjerojatno ćemo očekivati kako će lirski subjekt progovarati o svome pisanju te osjećajima koje uz njega veže. U čemu se sve sastoji radost pisanja? – saznat ćemo iščitavanjem ovog djela. No, svakako naš horizont očekivanja neće biti iznevjeren.
Zbirka se otvara pjesmom „Nekima je draga poezija“. Odmah, u prvim stihovima, zapisano je: „Nekima - / to jest ne svima.“ (Szymborska 1997, 5) Ista pjesma donosi i pitanje: „Poezija
- / ali što je to poezija.“ Taj odgovor nalazi se u sokratovskoj oštroumnosti i skromnosti: „A ja ne znam i ne znam i držim se toga / kao spasonosnog oslonca.“ (Szymborska 1997, 5)
Već prva pjesma nagovještava kako će u zbirci biti ironije i zdravog humora, a vidjet ćemo uskoro i samoironije vlastitog sebstva i pisanja. To će oslikati sljedeći stihovi pjesme „Epitaf“: „Ovdje leži staromodna kao zarez / autorica poneka pjesme. Vječni počinak / neka joj da zemlja, premda truplo / nije pripadalo nijednoj književnoj grupi.“ (Szymborska 1997, 15) Vidjeli smo, lirski subjekt zaodjenuo je ruho pjesnikinje koji se odriče pripadnosti pjesničkim grupacijama.
Kada se zaodjene žensko tijelo, to vuče za sobom određena obilježja. Lirski je subjekt ponekad samozatajan; „Koliko toga prešućujem, neću reći.“ (Szymborska 1997, 103) Ponekad je prestrašen. Pjesma „Trema“ iznosi strahove od javnih nastupa, dok „Književna večer“ predstavlja strah o neshvaćenosti, odnosno pripisivanju atributa hermetičnosti nastalim djelima. Oslikano je to asocijacijom uz poljskog pjesnika Cypriana Kamila Norwida. Uz asocijacije vezane uz poljsku književnost mogu se naći spomeni mitologije, koji dodatno osnažuju antiratnu poruku i povik protiv stradanja, od antike do suvremenosti. Za tu sliku poslužio je Hermes, pratitelj duša u podzemni svijet, a sama pjesma se zove „Na Stiksu“; „Hermes, dušice nalickana, / mora predvidjeti nekoliko godina unaprijed / kakvi su gdje ratovi, kakve diktature, / pa onda pričuvne barke zbraja.“ (Szymborska 1997, 86)
Za spomenuti je kako Zdravko Malić o izboru ove poezije zapisao kako uz pjesme nije sadržan nadnevak njihova nastanka. Suvišan je. Pjesme su aktualne. (Szymborska 1997, 143)
Uz snažnu opomenu o stradanjima i snažnu antiratnu poruku prisutnu u djelu, djelo poziva na humanost. Opisani su svakodnevni događaji kao i oni značajni trenutci. Svaki trenutak je bitan jer „Bujnu prošlost ima čak i neuhvatljiv tren“ (Szymborska 1997, 99) te je kao takav poticaj za pisanje.
Iščitavanjem zbirke pjesama, može se primijetiti kako je odnos lirskog subjekta i pjesama blizak. Svojim pjesmama tepa, pita ih za milost. Temom opjevavanja su i sami likovi pjesama, oni nastali i oni koji će tek nastati. Međutim, odabir života uz pisanje nosi i moguće poteškoće. To može biti neimaština i utkivanje sebstva lirskog subjekta u pjesme. To prikazuje pjesma „Ništa nije poklonjeno“ sa sljedećim stihovima: „Ništa nije poklonjeno, sve posuđeno. / Tonem u dugovima do ušiju. / Bit ću primorana sobom / platiti za sebe, / za život vratiti život.“ (Szymborska 1997, 101)
Jednom napisano djelo treba proći recenzentski postupak. Pjesma „Recenzija nenapisane pjesme“ ističe bit poticaja za pisanje; „Autoricu muči misao o olako trošenom životu, / kao da on ima zaliha bez dna. / O ratovima, koji – kako ona prkosno misli - / uvijek svršavaju porazom za obje strane. / O „zlostavljanju“ (sic!) ljudi nad ljudima. / Kroz djelo se nazore moralna namjera. / Pod manje naivnim perom možda bi bljesnula.“ (Szymborska 1997, 106)
Može se primijetiti promatrana zbirka pruža uvid u proces pisanja poezije. To potkrepljuju naslovi i teme pjesama. No, pisanje pjesama ove zbirke nije samo sebi svrhom. Usko je vezano uz život te, posebice, očuvanje istoga kroz snažnu antiratnu poruku. Lirski je subjekt zaodjenimo ruho žene, što ga kao takvog karakterizira. On je dijelom tajanstven, obilježen je određenim dvojbama i nesigurnostima, no, diči ga i golema smjelost. Njegova je smjelost vezana uz hrabro iznošenje humanih stavova i poticajima na promišljanje utkanog u vrijednu poeziju o pisanju.
Izvor:
Szymborska, W. 1997. Radost pisanja. Pjesme u izboru, prijevodu i s pogovorom Zdravka Malića. Zagreb: Nova stvarnost
a, W. 1997. Radost pisanja. Pjesme u izboru, prijevodu i s pogovorom Zdravka Malića. Zagreb: Nova stvarnost
