Kristian Komorčec rođen je 21.07.1992. godine u Zagrebu gdje trenutačno i studira komparativnu književnost na Filozofskom Fakultetu. Osim pisanjem, bavi se i glazbom te filmom.
Kristian o vlastitoj poetici kaže:
"U svome proznom radu generalno pokušavam pisati humoristične, satirične i lako čitljive priče sklone prelasku granica između svakodnevnog i magičnog realizma. Što se tiče literarnih uzora, a u vidu kratkih priča tj. proze, dragi su mi Bukowski, King, Borges i slični autori."
NAJSRETNIJI DAN U GODINI
Gospodin Klaus zateturao je hodnikom. Pridržao se za balustradu, a potom i o okvir vrata. Dobro uvježbanim pokretom otključao je bravu. Tog jutra stan samo što nije zamirisao po Elsi.
Sigmund Klaus - čifut Klaus, kako ga pogrdno zovu djeca u zgradi - imao je previše godina i pokojnu suprugu. Imao je tonu samoće koju je običavao presijecati alkoholom. Ponekad bi se prilikom tog presijecanja znao i porezati.
Skinuo je kaput i položio vrećice na obližnji stolić. Iz jedne od njih izvadi nekoliko peleta i ubaci ih u kavez. Gospodin Zec bio je senilni kurvin sin. Bio je sijed poput pepela baš kao i gospodin Klaus.
...
Elsa je dobro kuhala, pomislio je dok je vadio ostatke iz hladnjaka. Sasuo ih je u crni lončić i upalio štednjak.
Pogleda prema jednoj od vrećica i sjeti se male crvene haljine koju je znala obući i iznenaditi ga kad bi se vraćao s posla. Uz Elsu se činilo kao da je vrijeme stalo, a malo te magije prešlo je i na njega. On se oduvijek osjećao starijim nego što je bio. Gospodin Klaus osjećao se nekako bezvremenskim.
Promiješao je poluvrući ručak i ugasio štednjak. Napunio je tanjur, a zatim dobacio još nekoliko peleta Gospodinu Zecu. Nakon toga sjeo je za stol u najboljoj maniri pretilog čovjeka i otvorio najnoviji broj Podnevnog lista.
Gospodin Klaus još je jednom zaključio kako Else više nema ni za lijek. "I nije je bilo jučer, i neće je biti sutra" - kaže neka stara, stara pjesma.
Listao je tako novine svjestan svake moguće ironije. Svjestan toga da prošlost ponekad prerasta budućnost. Ako ste prestali vjerovati u bajke, pobjednik i gubitnik tada su i više nego poznati.
Sigmund Klaus osjećao se kao plastična figurica zarobljena u snježnoj kugli pod čijom se kupolom baš ništa ne događa.
...
Nakon ručka gospodin Klaus svrati u 5B da još jednom okuša sreću. Vrata mu je otvorio umirovljeni profesor francuskog jezika. Pokazao mu je da uđe.
Unutra je sve odisalo pravim božićnim ugođajem - plastično drvo i pola kilometra kričavih lampica, samoljepljivi anđeli na prozorima, veliki prašnjavi vijenac. Sve spremno za dolazak kćeri s unucima. U zadnje vrijeme posjećivali su ga nešto rjeđe. Obično bi došli samo ona i njena djeca.
Domaćin na stol stavi zdjelicu sa suhim keksima koje gospodin Klaus nikada nije podnosio.
- Bijeli ili crni?
- Bijeli.
- Što ti je ono tamo?
- Gdje?
- Ono tamo.
- Ovo? - Valerijan upita držeći u ruci igračku Djeda Mraza s baterijom u guzici.
- Vidi što se dogodi kad mu pritisneš glavu.
Valerijan kažiprstom pritisne glavu, a lutka uzvrati mehaničkim "Ho, Ho, Ho".
- Sviđa ti se? - upita ga i ponovno pritisne glavu. "Ho, Ho, Ho".
Gospodin Klaus nije znao što da odgovori, pa stoga ni ne odgovori. Umjesto toga napravi dva prilično solidna poteza na akromatskoj ploči.
- Kupio sam je u onom centru koji se nedavno otvorio... znaš o kojem pričam?
- Aha.
- Za klince, znaš? Ali sad si mislim da im se neće svidjeti - jeftina kineska pizdarija. - odgovori Valerijan pomičući crnog kralja.
- Aha.
- Mislim da ću je baciti prije nego što navrate.
- Aha.
- Mislim da se ni Dubravki ne bi svidjela. Ona ima ukusa, znaš?
- Aha.
- Mislim, bacit ću je osim ako je ti nećeš? Hoćeš je?
- Aha, zašto ne... - odgovori gospodin Klaus pomičući bijelu kraljicu.
- Dr. Bartol rekao mi je da moram pripaziti na sistolički tlak. Dao mi je nove tablete, Dalneva ili tako nešto. Jesam ti rekao da sam bio na pregledu?
- Aha.
- Ideš li redovito na preglede? - Valerijan upita pomičući pijuna.
- Aha, svako malo.
- Mislim, u našim godinama bitno je voditi računa o zdravlju. Ne postajemo mlađi, znaš što hoću reći?
- Aha.
Gospodin Klaus nagne se prema naprijed. Po prvi put u sam-bog-zna-koliko partija imao je priliku matirati tog frankofonog hipohondra.
Zvono je zazvonilo. Sredovječna žena i dvoje djece - dječak i djevojčica - pojavili su se na vratima. Nitko od njih nije nalikovao na Valerijana.
Nakon što su se svi izgrlili i izljubili, shvate da nisu sami. Najprije su ga primijetila djeca. Gledala su ga s posebnim zanimanjem. Gospodin Klaus uzvratio im je istom mjerom. Sigmund i Elsa nikada nisu imali djece. On nije mogao.
- Ovo je susjed iz 5A o kojem sam ti pričao.
- Oh, gospodin Klaus? Dubravka, drago mi je.
- Također.
- A ovo su Tonka i Krešo. Hajde, pozdravite stričeka Klausa, moramo biti pristojni!
- Dobar dan, ja sam Tonka i imam 6 i pol godina!
- A ja sam Krešo i imam 8!
- Čudno da su vam odmah prišli, obično se malo srame.
- Aha, djeca su često takva - ponekad se i ja sramim djece.
- Oh! Imate li i vi unuke?
- Aha... hoću reći, ne. Oprostite, malo mi je slabo.
- Jeste dobro?
- Aha, samo ne postajem mlađi.
- Drugom prilikom onda? - upita Valerijan kimnuvši prema ploči.
- Drugom prilikom. - odgovori Sigmund Klaus, a zatim se iskrade tiho poput lopova. U ruci je držao jeftinu kinesku pizdariju.
...
Gospodin Klaus vrati se u svoj stan. Ubrzo potom oglasi se telefon.
- Halo?
- Gospodine Klaus, Vi ste?
- Aha.
- Znate li zašto Vas zovem?
- Znam.
- Poslali smo Vam pismo, ali niste nam odgovorili...
- Dogodi se.
- Sigurni ste da nećete doći?
- Potpuno.
- Gledajte, shvaćam da Vam je teško, ali mnogi Vas žele vidjeti, toliko ste toga učinili za poduzeće... Uostalom, radi se o svečanoj večeri Vama u čast i...
- Je li to sve?
- Ovaj... je, ali znate... mogli biste doći barem na kratko... zbog stare garde, znate - siguran sam da bi Vas jako htjeli vidjeti i...
- Stara garda se nikada ne predaje, ha? Pozdravite ih u moje ime.
- Gospodine Klau...
KLIK.
Gospodin Klaus pogleda na sat, a zatim okrene još jedan broj. Potom odluči dovesti prostor u red što ga dodatno umori. Iz jedne od vrećica izvadi kartonsku kutiju, a iz jedne od ladica ukrasni papir i vrpcu te krene zamatati. Na kraju iz hladnjaka izvadi nekoliko boca božićnog piva te upali televizor.
Na prvom programu vrtila se repriza neke glupave američke serije smještene u bolnici. Jedna starija žena upravo je od mladog i naočitog doktora saznala da boluje od leukemije. Nije joj bilo spasa.
Sigmund Klaus pomisli kako taj napirlitani glumac najvjerojatnije ništa ne zna o leukemiji, ishemičkoj leziji ili dječjoj paralizi.
Leukemija je kraljica bolesti, zaključi, a zatim majstorski potegne iz boce te takav polupijan zaspe.
...
Gospodina Klausa probudi buka u hodniku. Božićni pjevači - najobičnija američka pizdarija - išli su od kata do kata i pjevali iz sve snage. Pjesme su im bile dotrajale, a na kraju bi tražili donacije za bog-te-pitaj-što.
Među mlađim i starijim sustanarima bila su i dvojica čifutara. Gospodin Klaus prepozna ih po glasu i prije nego što su zakoračili na prag.
- Sretan i blagoslovljen Božić! - zaori susjed iz 21C.
- Djetešce nam se rodilo, u jasle se po...
- Kakve su to gluposti?
Stanka.
- O Betleme, grade slavni...
- Gledajte, ne znam što izvodite, ali...
Stanka.
- Zvončići, zvončići, zvone cijelu noć, i ostaju u...
- Dosta više! Zavijajte negdje drugdje!
- Pa dobro što je s vama, svi vole božićne pjesme! - kaže ljutito susjeda iz 8D.
- E pa ja ih ne volim!
- Šta ti kao ne slaviš Božić? Kakav si ti to čovjek?
- Boli tebe kurac šta ja slavim ili ne slavim - a i kakav sam ja čovjek! Idite zavijati negdje drugdje ili zovem policiju!
- Vidi ga, imali su pravo! Mora da je Židov - sigurno mu je najdraži blagdan Veliki Petak kad su našeg Spasitelja prikucali na...
Sigmund Klaus zatvori vrata najglasnije što je mogao, a zatim otvori novu bocu neponovljivog božićnog piva. Odluči još malo odrijemati.
...
Nakon nepuna dva sata gospodina Klausa uznemire po drugi put. Ovaj put uznemire ga puno ugodnije. Na vratima je stajala veoma mlada žena zaogrnuta u smeđu bundu. Izgledala je kao da je vidjela previše svijeta za svoju dob.
- Oprostite što kasnim - auto mi se pokvario, a crknuo mi je i mobitel pa sam morala čekati da mi...
- Dogodi se. Slušaj, ne moraš mi govoriti "vi".
- Okej-Hokej... hej, piše ti tu nešto na zidu.
- Gdje?
- Evo tu lijevo.
Gospodin Klaus pogleda lijevo od ulaza gdje je debelim crnim markerom netko - sto posto ona dva čifutara - napisao:
ČIFUT KLAUS, ČIFUT KLAUS
ČIFUT MORA RAUS!
MORA RAUS, MORA RAUS,
MORA ČIFUT KLAUS!
ARBAIT MACHT FREI! PUŠI KURAC PEDERČINO!
- Jesu ti to obožavatelji napisali pjesmicu?
- Aha.
- E pa piše se "arbeit".
- Reći ću im kad ih vidim. - odgovori gospodin Klaus, a zatim ode po krpu, sapun i vodu.
- Daj da ti pomognem.
- Jako ljubazno od tebe.
- To mi je u opisu posla.
Nakon što su zajedničkim naporima oprali ulaz napokon uđu u stan. Na prvom programu upravo su prikazivali onaj stari božićni film u kojem anđeo odgovori čovjeka od samoubojstva.
- Aaaa, obožavam taj film! Kako se ono zove glumac... Mama je bila luda za njim, tjerala bi nas da ga gledamo svake godine - film, mislim.
- Jimmy... James Stewart.
- Da, da, da!
- Slušaj, jesi gladna možda?
- Ne, ne, ne... hvala ti, jela sam prije nego što sam došla.
- Hoćeš nešto popiti?
- Amaro, ako imaš?
- Imam pelin, pivo i travaricu.
- Može onda pelin.
- U bifeu je. Slobodno se posluži. - odgovori gospodin Klaus ulazeći u kupaonicu.
- Okej-Hokej. Ajme, imaš zeca! Kako se zove?
- Gospodin Zec! - zadere se gospodin Klaus uzimajući prvu tabletu.
- Ajme, baš preslatko! Hej, a kakva ti je ovo lutka? - upita ga držeći u ruci jeftinu kinesku pizdariju.
- Stisni glavu! - odgovori gospodin Klaus uzimajući drugu tabletu.
- Ha?
- Stisni glavu! - odgovori on, a iz dnevnog se boravka začuje mehaničko "Ho, ho, ho".
- Strašna stvar! Hej, a tko ti je ovo na slici? Prezgodna je!
- Elsa, zvala se Elsa. - odgovori joj dok je izlazio iz kupaonice.
- Mene nećeš pitati za ime?
- Ne. Ne tiče me se - a i znam već kako se zoveš.
- Kako?
- S. Klaus - piše ti na vratima.
- Oštroumno.
- Moja mama nije odgojila budalu. Nego... gdje ćemo to obaviti?
Na ovaj upit Sigmund Klaus veoma mladu ženu odvede u spavaću sobu. Na bračnom krevetu nalazio se četvrtasti paket ukrašen vrpcom i šarenim papirom.
- Što je to? Je li to za mene?
- Aha.
- Želiš da to obučem?
- Aha. - odgovori gospodin Klaus veoma mladoj ženi koja se upravo stala presvlačiti u malu crvenu haljinu.
- Slušaj, mogu te pitati nešto?
- Pucaj.
- Mogu li te...
- Možeš li me zvati "Elsa"?
- Aha.
- Hej, ti plaćaš, tatice - možeš me zvati kako god želiš.
- Nemoj me zvati "tatice".
- Okej-Hokej.
...
Stvar je trajala dulje nego što je ijedno od njih dvoje očekivalo. Bila je i strastvena i tužna u isto vrijeme. Bila je pogonjena pilulama, profesionalnošću i sjećanjem na pokojnu suprugu.
- Hej, dušo, hoće li ti smetati ako zapalim jednu? - upita veoma mlada žena uzimajući torbicu s noćnog ormarića.
- Vidiš li negdje znak "Zabranjeno pušenje"?
- Ne, ali i da stoji, ne postoji zakon kojeg se tu i tamo ne isplati prekršiti. - odgovori veoma mlada žena koketno paleći cigaretu.
Gospodin Klaus gledao ju je nekoliko trenutaka, a zatim se nasmije.
- Vjeruješ li u Isusa? - upita ju iznenada.
- Naravno da vjerujem! Ali sigurna sam da ti ne vjeruješ! Mislim, s obzirom na to kakve ti pjesmice ostavljaju po ulazu...
- Aha, kako da ne - išli smo zajedno u kibuc kad smo bili mali - Isus i ja, mislim... Mogu dobiti dim?
- Hahaha! Prilično si kul za jednog starca. - odgovori veoma mlada žena pružajući cigaretu gospodinu Klausu.
- A u Djeda Mraza i Uskršnjeg Zeca?
- Hahaha! Naravno da ne, nemam više 10 godina, tatice.
- Nemoj me zvati "tatice".
- Oprosti, zaboravila sam.
- Nema veze. Hej, slušaj, što si htjela biti kad si imala 10 godina? Siguran sam da si htjela biti pjevačica... ne, više od toga... htjela si nastupati u mjuziklima.
- Kako si...
- Jesam u pravu? - upita gospodin Klaus povlačeći iz boce koja se nalazila pored kreveta.
- Vau! Kako si pogodio? Sanjala sam o tome da me neki lovac na talente otkrije i da završim na Broadwayu, da plešem i pjevam dok ne padnem od umora... Vau! Kako si znao? Čitaš misli ili što?
- Obično mi idu takve stvari.
- U tom slučaju trebao bi igrati loto... ili biti mađioničar! Hej, mogao bi imati svoju vlastitu emisiju na TV-u, a ja bi mogla biti tvoja zgodna pomoćnica!
- Aha. - odgovori gospodin Klaus ponovo povlačeći iz boce.
- Slušaj, želiš li vidjeti magični trik? Ali pravi magični trik - ne ona David Copperfield ili Siegfried i Roy sranja.
- U la la! Izazov prihvaćen!
- OK, Dođi sa mnom. Obuci se samo najprije. - odgovori joj gospodin Klaus i sam navlačeći hlače.
Iz jedne od ladica u dnevnom boravku gospodin Klaus izvuče nešto za što je mislio da nikada više neće upotrijebiti, a zatim se oboje upute prema stubištu. Nakon što su se uspeli na sam krov zgrade on iz prednjeg džepa izvadi staru srebrnu zviždaljku i puhne u nju iz dubine pluća.
...
Na nebu se najprije pojavi trak crvene svjetlosti ljepši nego išta što je veoma mlada žena mogla zamisliti. Ubrzo zatim začuje se i potmuli galop brojnih kopita. Na kraju se pojave i veličanstvene saonice.
- Ali to je... to je...
- Ne brini. - odgovori gospodin Klaus pružajuću ruku veoma mladoj ženi. Veoma mlada žena bila je u potpunom šoku, ali prihvati.
Sigmund Klaus pomogne joj da uđe u saonice, a zatim nježno pomiluje svog omiljenog soba kojeg nije vidio bog-zna-koliko godina.
- Ho, ho, ho!
