"Nemoj se plašiti ovoga neba,
ovo nebo je tvoje,"
Zbirka pjesama Nemoj se plašiti ovoga neba (Naklada Bošković, 2014), autorice Vlatke Planine u svojoj se srži sastoji od dva primordijalna, iskonska, ali i dijametralno suprotna, osjećaja srodna svim ljudskim bićima - ljubavi i straha. Ljubav je ono čemu autorica teži dok se uspinje tom strmovitom cestom rasta i razvoja te misli da nikad nije dovoljno visoko jer strah je ono što je koči, ono što je zaustavlja u njenom usponu te obara njen pogled s naizgled nedostižnog neba na poražavajuće tlo. No ovom zbirkom autorica kao da želi poručiti samoj sebi, ali i voljenoj osobi i svijetu, da su strahovi zapravo samo iluzije, savladive prepreke stavljene tu da se pomoću njih uči, razvija i raste te da je to visoko nebo zapravo dostižno.
Naizgled jednostavne lirske pjesme ispunjene vedrinom u svom podtonu sadrže upravo onaj osjećaj koji se nalazi u samom naslovu; strah kojeg upoznajemo već s početnom pjesmom Ovo nebo koja zapravo sažima cijelu bit ove zbirke. Premda je strah ono čime pjesma započinje i ono što pokreće autoričin misaoni proces, ljubav je ono čime Planina odlučuje završiti svoju pjesmu i ispuniti svoj svijet. Ljubav je to koja prožima i obuhvaća svaki segment autoričinog postojanja. Pjesme se tematski nadovezuju jedna na drugu i čine povezanu i smislenu cjelinu a sa svakom novom stranicom čitatelj otkriva jačinu autoričine neuništive vjere u transformirajuću snagu ljubavi te ga zbirka ostavlja s osjećajem nade visoke kao i samo nebo kojem Planina stremi.
Pojedine pjesme zaslužuju poseban naglasak zbog vještine kojim su oblikovane ali i jer izravno ističu poruku koju je autorica htjela prenijeti svojim djelom. Pjesme su to kao što je Sve postoji zbog tebe koja već u uvodnim stihovima daje do znanja gdje se nalazi autoričin fokus: "Sve postoji zbog tebe/ I ničeg bez tebe nema". Pjesma Strahovi koja savršeno sumira podton ove zbirke i u kojoj pjesnikinja na jednostavan i smion način progovara o svom najvećem strahu, koji je u direktnoj poveznici s onim osjećajem na drugoj strani spektra, u pitanju su ljubav tj. strah od neimanja iste. I naposljetku, pjesma Reci mi jer na jednom mjestu sumira sve autoričine patnje i tjeskobe. Pjesma je to o vječnom usponu i strahu da se možda nikad neće doseći željene visine, o osjećaju neadekvatnosti no i samom procesu rasta koji je bolan i neprekidan, ali neophodan. "Mislim da nikada/ Neću biti/ Dovoljno visoka."
I kakvo je na kraju nebo Vlatke Planine? Da li je ono nedostižno i nedokučivo, zauvijek izvan dohvata preplašenim bićima koja obitavaju pod njim ili je zapravo krajnje odredište prema kojem neizbježno putuju, no moraju se uspinjati do vrha tom strmovitom cestom. Da li je ono preplavljeno samo jednim osjećajem iz cijelog spektra, i je li taj osjećaj ljubav ili strah. Ili je vjerovatnije da je prožeto s obje krajnosti koje plutaju jedna pored druge i isprepliću se, poput "pomiješanih dijelova puzzle" koji čine jednu, istu sliku, onu kompliciranog bitka čiji je temelj emocija koja pokreće svijet; ljubav.
"Ovo te nebo zauvijek voli,
I moje srce, i ja."
Ukratko o autorici: Vlatka Planina rođena je 1984. godine u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala anglistiku i komparativnu književnost. Objavila je tri zbirke poezije na hrvatskom jeziku: A nekad si mi kupovao lizalice (2010.), Nemoj se plašiti ovoga neba (2014.) i Neizbrojnosti (2017.), e-knjigu poezije na engleskom jeziku: A Booklet of Poems for the Ace of Hearts (2016.), bajkovito-fantastičnu trilogiju romana za mlade: Jegulja, Kralj i bajka, Povratak vještice (2016.), te fantastične romane Wend (2017.) i Okno (2018.). Članica je Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
