Image: Unsplash, preuzeto https://unsplash.com/photos/wESKMSgZJDo (13.3.2021.)
Predstavljamo vam priču "Ruševine bezbrižnosti" Agate Vištice iz neobjavljenog rukopisa kratke proze pod nazivom "Kuća babe Venke".
RUŠEVINE BEZBRIŽNOSTI
Na nišanu smo snajpera usred linije razdvajanja. U zaselku Narandžići kod Novigrada. Jedina zaštita, barem nominalno, mi je naš policajac s pištoljem na opasaču. Vidno je problijedio na tu vijest koju je upravo dobio preko motorole. Dva UN-ova policajca, s nama u zajedničkoj ophodnji, nisu ni inače nosila nikakvo oružje. Shvatila sam da sam tog sam trena bila jedina koja se ne boji da će već u idućem dobiti metak u glavu. Možda zato što sam tako mlada i neiskusna. Možda zato što sam trenutak prije brala nevene kraj puta. Možda zato što znam da ne mogu poginuti u zaselku koji se zove Narandžići. Ipak je narančasta moja boja zaštite.
Hodam, ko po jajima, po ostacima skladišta municije dignutog u zrak prije srpskog povlačenja. Borim se sa stručnim vojnim izrazima i oznakama za razne vrste streljiva. Predstavnici vojske, policije UN-a i SFOR-a motali su se po zgarištu, a ja hodala za njima prevodeći sve, od ozbiljnih procjena stanja do njihovih, često neprevodivih, pošalica. Pukovnik njemačke vojske koji je samo zbog ovoga doletio ravno iz SFOR-ove baze u Sarajeva pohvalio me rekavši:
- „Vi ste jedna hrabra mlada dama.“
- „Ne bih se složila s vama, Herr Oberstleutenant“, rekla sam, „ja sam jedna glupa mlada dama“, i prešutjeh ostatak – „...skupa s vama dok gacamo po neeksplodiranim protupješadijskim minama“.
Ta tanka linija razdvajanja između bezazlene Vesele Nene Windsorske i ozbiljnosti s kojom je Taf Grl sjedala u džip i odlazila na još jedan teren gdje naći će leševe nakon Oluje. Tamo se kalila, tamo se bojala, hrabrila. I nešto se od te prekinute mladosti, ranog majčinstva i spavanja po podrumima prelilo u mojih Pet bunara, pobjeglo kiši granata na Bulevaru, istalilo u čelik mača koji, kao djevojčica, nosim o pojasu.
O autorici: Dalmatinka slovenske krvi i nemirnog duha. Rođena u Mariboru 1969. Zadar i Kali zove zavičajem, a Zagreb domom. Profesorica talijanskog i njemačkog jezika i književnosti, koju je rat odveo iz turizma u zaštitu ljudskih prava. Svijet istraživala uzduž, ali i poprijeko, hvatajući ga u pregrštima, perom i objektivom. Objavljivala u Modroj Lasti i Vedrim Danima (davno), časopisu Kvaka i na književnim portalima Zvona i Nari, Metafora i Booke (nedavno). Posebna pohvala žirija na natječaju Kluba putnika "Spasimo putopis" za priču „Na motoru“ te objava priče „Čekala sam da me spasiš“ u sklopu Zbornika 8. Gornjogradskog književnog festivala: „Apokaliptički mentalitet – virus i eros“.
Komentar