Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/a-bench-in-front-of-a-brick-wall-gsA7rzuvgV8) 2. 11. 2024.
Sekundant
Poznavao sam u mladosti nekog vjetrogonju Markova. Možda izborom riječi pokušavam umanjiti značaj našeg odnosa. Vidite, bio mi je prijatelj. Njegovi su bili rodom s otoka Murtera s time da su tih godina već nekoliko generacija boravili u gradu. Otac mu je bio nadničar i radio je često po nekoliko poslova kako bi prehranio obitelj, a čak se i majka morala latiti motike ili, u ovom slučaju, kašike – bila je kuharica. Dogodilo se tako da mu je kuća bila prazna nekad i po dva-tri dana tjedno što smo mi, njegovi drugovi, znali iskorištavati. Pili bi i kartali do zore.
Markov je bio prvi od svoje svojte koji je upisao sveučilište. Učio je za inženjera, ali je svima nama, već na toj drugoj godini, bilo jasno kako inženjerom nikad neće postati. Jedino su njegovi jadni roditelji još uvijek mogli u bliskoj budućnosti vidjeti prestiž i blagostanje kakvo takva titula donosi. Njihov sin pa inženjer!
U to se vrijeme Markov zainteresirao za izvjesnu Elizabetu, učenicu gradske gimnazije. Bili su božićni praznici i svi su se studenti slili natrag u grad kako bi se poznanicima prikazali u novom sofisticiranijem ruhu. Markov ju je ugledao na jednoj zabavi u parku i brzo od mlađih rođaka saznao njezino ime. Još se više zaintrigirao kad je saznao da mala dosad nije pokazivala previše interesa za ljubavne zgode te da se uglavnom fokusirala na nauku, planirajući jednog dana postati doktoricom. Ne bih ovoj zaljubljenosti bio pridavao previše pažnje, Markov je uvijek gonio ovu ili onu jadnicu koja je imala tu nesreću da ga očara, da malena Elizabeta nije bila moja rođaka mislim u drugom koljenu preko majke. Slušao sam ga kako pati od ljubavnih jada u sebi suspregnuvši smijeh budući da sam njegov predmet obožavanja poznavao još otkad se kao mala kaljala u pelene. Našu sam sponu namjeravao ostaviti tajnom jer mu nisam mirna srca mogao biti posrednik što bi on bez sumnje od mene tražio.
„Ah, prijatelju moj. Te oči, pa takvih nema u svih golubica svijeta kombinirano. Ona je netaknuto biće. Vidi se u njezinoj duši koja se ogleda u njezinim već spomenutim očima… Božica među ljudima.“
Počeo je polagano da ne bi u potencijalnoj družici uzrokovao preveliku pobunu čestitosti. Poslao joj je zahtjev za praćenje na Instagramu na što je ona odgovorila u roku od jednog dana uzvrativši mu istom mjerom. Markov je bio zadovoljan. Nije valjalo odmah pretjerivati, u početku bi samo pogledao sve njene objavljene priče, kao da se upoznaje s njezinim navadama, a onda je polako počeo i lajkati sve nove objave. Ubrzo mu je Elizabeta, bez sumnje već uzbuđena pažnjom markantnog starijeg studenta, ostavljala lajkove na svakoj novoj slici. U prijelomni čas, pijan nakon jednog našeg izlaska, Markov je otvorio njezin profil i na svakoj fotografiji od njegovog začeća ispunio malo šuplje srce jarko crvenom bojom. Kad je nedugo potom, oko devet sati navečer, na Facebook profilu objavio pjesmu Zar je voljeti grijeh Zorice Kondže, smatrao je stvar već praktički riješenom.
Sve nam je ovo prepričavao dok smo kartali briškulu kod njega. Nitko od naših drugova nije se previše obazirao. Znali su da je ovo Markovljev modus operandi. Naime, naš je vragolasti prijatelj već tada do očaja ili ludila doveo na desetke mladih žena. Izazivao bi u njih ljubavnu strast, a kad bi se zadovoljio, odbacio bi ih na najokrutnije načine koristeći čak i prezrivu tehniku ghostanja. Nikad nisam uspio dokučiti kakvu mu je ovo pružalo zadovoljštinu. U biti, činilo se kao da ga i samoga smeta, ali si ne može pomoći. Kao da je vođen nekom galvanskom silom čiji mu podražaji ne dopuštaju da kontrolira svoje navade. Razumljivo nisam svoju krv, ma koliko daleku, namjeravao tome izložiti, ali isto tako nisam želio izgubiti prijatelja. Što da se lažemo, nisam želio izgubiti opijanje i kartanje kod Markova.
„Pogledajte ove karte, moji drugovi. Kao da one pričaju ep o muci moje ljubavi. Špade kao okovi koji mi vezuju ruke pa da ne mogu ništa dok ne osvojim svoju Elizabetu. Kupe kao urešeni stupovi zatvora što me okružuje. Dinari kao krugovi pakla u kakav sam zapao. Na kraju još baštoni kao koplja koja probijaju moje srce.“
Dogodilo se tako da sam se našao u prilici popričati s mladom Elizabetom. Pojavila se na božićnom ručku kod naše zajedničke prabake izgledajući nadasve dražesno tako da sam gotovo mogao razumjeti Markovljev solilokvij o briškuli. Čekao sam pogodan trenutak i pronašao ga dok smo sjedili za dječjim stolom (jer sam tada još uvijek, na vlastitu sramotu, bio relegiran za taj mrski komad namještaja) i jeli desert.
„Ah, Lizi pa baš si narasla. Gotovo si prava mlada djevojka. Morat ćeš se ubrzo početi braniti od udvarača.“ Priznajem da nisam bio najsuptilniji od svih čuvara čestitosti, ali želio sam svoju poantu istaknuti što je jasnije moguće.
Elizabeta se odmah zacrvenjela u obrazima i smeteno spustila pogled. Jedino što je uspjela zaustiti, vjerojatno ne znajući što drugo reći, bilo je: „Znam, dobri rođače.“
No i ovo mi je bilo dovoljno za daljnji nasrtaj. „Znaš? Nemoj reći da te već oblijeću. Ti današnji momci su stvarno besramni. Ne dopuštaju mladim damama niti da se do kraja razviju, a već ih nišane za svoje nastrane potrebe. Moraš se paziti, Lizi. Takve je na prvu teško prepoznati, a njihove slađane izjave razlučiti kao laži kakve jesu. Pogotovo su opasni stariji momci, recimo studenti, recimo studenti inženjerstva, koji na vas učenice gledaju kao na glinene golubove.“
Ona se naravno zbunila te se ispričala pod izlikom da mora baki odnijeti prljave tanjure na pranje. Ja sam bio sasvim zadovoljan. Mislio sam da sam, po svojoj prilici, nadasve uspješno mladoj Elizabeti u glavu utuvio opasnost koja joj prijeti te sam opušten uživao u ostatku druženja.
Moja su se uvjerenja rasplinula poput balona od sapunice već na prvom sljedećem kartanju kod Markova. Počeli su se dopisivati! Zamislite moja zgražanje pred tim saznanjem. Praktički mu se već podala, već mu obećala ono što joj je najsvetije. Markov nam je svima najavio da večeras idemo u krčmu A*** kako bi tamo napokon uzeo ono što mu sada već po pravu pripada.
Krčma je tu večer održavala tradicionalnu božićnu zabavu i čitav se grad zbio u njene tijesne podrumske odaje. Markov je Elizabetu već s vrata primijetio u gužvi i vidio sam kako su djevojčine oči zasjale kad je i ona njega vidjela, samo da bi se onda brzo ugasile ugledavši mene. Možda moj trud ipak nije bio uzalud. Svojom sam samom prisutnošću ubijao sve Markovljeve nade, a on toga nije bio niti svjestan. Stajao je na šanku i pio i pio sve srditiji i srditiji što mu obožavana pridaje toliko malo pažnje.
„Eto što su ti žene“, povjerio mi se vičući mi na uho, pokušavajući nadglasati sveprisutnu Vesnu Pisarović. „Od našeg su rebra nastale, a otprilike toliko i vrijede.“
Uto smo jasno mogli vidjeti, koliko god da sam pokušavao omesti Markova, da se Elizabeta upustila u ugodni razgovor s nekim momčićem na plesnom podiju. Bio mi je poznat taj diletant onako kako su poznati ljudi koje viđaš u prolazu. Mislim da je išao u gimnaziju, ali sam mu zatim izgubio svaki trag. Naravno, kasnije sam saznao da se zove Vukov i da je učio za profesora.
Markova je bilo nemoguće smiriti. Jarost mu je sijevala iz očiju, a koliko god da sam se trudio naše ostale drugove nisam mogao natjerati da ga obuzdaju. Čemu da prekidaju ono što bi moglo postati njihova večerašnja zabava? Izbjegao mi je i približio se veselom paru. Nisam mogao čuti o čemu razgovaraju, ali se dalo nazrijeti da nije ugodno ćaskanje. Pokušavao sam ignorirati Elizabetu koje me pogledom usplahireno molila da interveniram. Onda se dogodilo neizbježno. Markov je pljusnuo Vukova, a pipničar ih se dohvatio i rekao im da čitavu situaciju odnesu vani. Bili su i suviše voljni da se slože.
Markov me odveo u stranu. „Bit će dvoboja. Želim da budeš moj sekundant.“
„Ne znam… To je velika odgovornost.“
„Dabome“, potvrdi Markov. „Između dva muškarca nema važnije spone osim ako nisu devijantni. Od danas postajemo kao braća. Zato i želim da to budeš ti.“ U ruku mi je uvalio svoj pištolj. „Pobrini se da je sve u redu i preporuči se kakvom svecu za mene.“
Vani je puhala jaka bura i mora da je oborila kakav dalekovod jer je ulična rasvjeta zakazala. Mjesec je bio slab i jedino nam je svjetlo bilo ono na desetke flešova koji su se uključili čim se pročulo za dvoboj. Mislim da je u krčmi u tom trenutku ostalo možda pet osoba. Dvoboji su u ono doba bili puno češći nego danas, ali su svejednako privlačili svjetinu i njihove mobitele. Koliko god svakodnevni, takvi okršaji sakupili bi na društvenim mrežama poveći broj pregleda i lajkova. Petljao sam sa pištoljem i mecima koliko sam mogao u takvim prilikama, ali, da budem sasvim iskren, bio sam rastresen. Bojao sam se najgoreg i smrti prijatelja.
„Je li sve u redu?“ prišao mi je Markov.
„Jest. Bar mislim da jest. Slušaj, je li sve ovo zaista potrebno? Misli na malu Elizabetu. Kako će se ona osjećati ako ubiješ ovog diletanta?“
„Mislim da će smatrati svoju čast obranjenom. Ne brini se ti za Elizabetu ni za mene.“
„Kako da se ne brinem? Markove, poznajem je. Rođaka mi je. Znam koliko je krhka.“
Na trenutak sam se pobojao da će se najprije sukobiti sa mnom pa tek onda s Vukovom. Tako je razjaren bio. „Uz ovakve sekundante, kome trebaju rivali?“
Izbrojali smo dvanaest koraka. Bacanjem je novčića utvrđeno da Vukov puca prvi. Momak se tresao popu lista na buri. Podigao je ruku, a ja sam mislio da će ispustiti pištolj. Opalio je, grunula je trenutna svjetlost, eksplodirao prasak, a negdje iza Markova zaprašila se kamena ograda. Markov se nasmiješio. Nije puno odugovlačio. Podignuo je ruku, a naspram Vukova izgledao je miran poput kipa. Markov je opalio, a Vukov pao nauznak. Svi smo ga pogledavali i na slabom svjetlu udaljenih fleševa pokušavali nazrijeti razine ozljede koja ga je oborila. Nismo sumnjali da je pogođen: Markovljeva ruka bila je previše mirna i suviše dobro centrirana. Ipak, momak je bio neozlijeđen. Dodirivao se kao da ni sam ne može u to vjerovati. Elizabeta se srušila u nesvjesticu te su je prijateljice morale pridržavati na nogama. Uto je iz svjetine istupio neki muškarac.
„Jeste li zadovoljeni?“
„Jesam“, odgovori Vukov prije nego je imao šansu uopće razmisliti.
Markov je pogledavao čas pištolj, čas mene. „Neispravan je“, rekao je u čudu. „Dao si mi neispravan pištolj.“
Nakon te scene nikome više nije bilo do pretjerane zabave. I Vukov i Markov pokupili su se kućama, a mi što smo ostali osjećali smo da se slavlje ispuhalo s ona dva hica. Ubrzo smo se i mi zaputili doma.
Ujutro sam saznao groznu istinu. Vukov se dovukao da kuće, drhteći legao u krevet i zapao u strašnu groznicu. Iako su njegovi odmah pozvali doktora, spasa mu nije bilo. Izdahnuo je u po noći. Čuvši to i sam sam osjetio žmarce što mi prolaze tijelom te se prestrašio da me ne dohvati što i tog nesretnika. Dva dana nisam odgovarao na poruke drugova, a samo sam odsutno primijetio da me je Markov blokirao na svim društvenim mrežama.
Morao sam se pojaviti na sprovodu. U neku sam se ruku, makar to tada nisam htio sebi priznati, osjećao odgovornim za Vukovljevu smrt. Nije bilo sumnje da je momak izdahnuo od straha što ga je prožeo onog trenutka kad je Markov opalio. Da sam ispravno provjerio pištolj i da je on sam bio ispravan, Vukova bi ubio Markov. Ovako sam ga, putem jalovosti Markovljevog hica, ubio ja.
Na sprovodu sam na svoje iznenađenje u svjetini ugledao poznata lica iz moje i Markovljeve družbe. Isto tako, ali manje iznenađujuće, tu je bila i Elizabeta. Pokušao sam joj se obratiti, ali je prošla pored mene kao pored utvare. Možda sam to i bio. Markova, naravno, nije bilo za vidjeti.
O Elizabeti mi danas dolazi glas samo preko rođaka koje sretnem u prolazu kad se vratim u grad. Odustala je od medicine i udala se za nekog našeg bogatog prebjega te danas živi lagodnim životom u inozemstvu. O Markovu čujem od nekadašnjih zajedničkih prijatelja. Propio se, ali ne od, kako kažu, grižnje savjesti, već jednostavno zato što mu je to oduvijek bilo u kartama. Treba li uopće spomenuti da nije postao inženjer? Još uvijek navodno voli započinjati kavge po krčmama, ali se nikad više nije latio dvoboja niti imao drugog sekundanta. Tu i tamo ga sretnem po gradu i kimnemo si glavama, ali nikad ne prozborimo niti riječi.
O autoru: Alen Živković rođen je 22. 10. 1996. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završava u Šibeniku da bi onda upisao PMF u Zagrebu kojeg završava 2021. godine. Radi u struci kao programer, ali se bavi pisanjem te su mu pričale ulazile u finala te šire izbore nekoliko književnih natječaja.
留言