Izvor: Unsplash, preuzeto https://unsplash.com/photos/s2gxI7fxrTk (17.01.2020.)
Predstavljamo Vam prijevod kratkog poglavlja iz najnovijeg romana „Die Bienen und das Unsichtbare“ (Pčele i nevidljivo) austrijskog suvremenog pisca Clemensa J. Setza. Poglavlje je posvećeno hrvatskoj esperantskoj spisateljici Spomenki Štimec a preveo ga je hrvatski i slovenski književnik Božidar Brezinščak Bagola.
PČELE I NEVIDLJIVO
Clemens Johann Setz: Die Bienen und das Unsichtbare
Izdavačka kuća: Suhrkamp Verlag
Datum izdavanja: listopad 2020.
Uvodna bilješka
Clemens Johann Setz (1982.) austrijski je književnik i prevoditelj, rođen u Grazu, gdje i danas živi. Počeo je studirati matematiku i germanistiku, ali studij nije završio. Pored studija radio je kao prevoditelj te objavljivao pjesme i pripovijetke u časopisima i antologijama. Jedan je od osnivača književne grupe Plattform. U ranoj mladosti jedva da je pokazivao interes za književnost. Početna iskra njegove autorske karijere bio je književnik Ernst Jandl. Godine 2007. debitirao je s romanom Sinovi i planeti (Söhne und Planeten). Dvije godine kasnije objavio je roman Frekvencije (Die Frequenzen) koji je ušao u uži izbor Njemačke nagrade za knjigu. Za zbirku kratkih priča dobio je 2011. nagradu sajma knjiga u Leipzigu. Od 2011. piše seriju članaka o djelima znamenitih pisaca koja nisu objavljena. Njegovi romani Indigo (2012.) te Sat između žene i gitare (Die Stunde zwischen Frau und Gitarre, 2015.) bili su također u užem izboru Njemačke nagrade za knjigu.
Naslov njegova novog romana Pčele i nevidljivo preuzet je iz pisma što ga je Rainer Maria Rilke napisao svom poljskom prevoditelju Witoldu Hulewiczu: „Mi smo pčele nevidljivog“. Autor se pita: nisu li pčele nevidljivog pokretač izuma jezika kao što su esperanto, volapük ili simbolički jezik Charlesa Blissa? U svom novom romanu slijedi anegdote koje stoje iza ovih umjetnih jezika pod motom „Ispričaj najbolju priču koju poznaješ po mogućnosti najistinitije“. I tako se redaju priče: o Charlesu Blissu i njegovom simboličkom jeziku; o djeci s invaliditetom koja se prvi put mogu izraziti pomoću Blissovih simbola; o tome kako je autor ljeto proveo učeći umjetni jezik volapük i razvijajući svoj vlastiti jezik; o jeziku stvorenom za tv-seriju Igre prijestolja; te o esperantu kao najvećem dostignuću u svijetu umjetnih jezika. Zahvaljujući tom jeziku jedan je mladi slijepi Rus postao pjesnik, avanturist i anarhist, a jedna je Hrvatica svojim esperantskim pripovijetkama i romanima toliko zadivila Clemensa Setza da joj je posvetio zasebno poglavlje i bez ikakve suzdržanosti zaključio „kako bi trebala dobiti Nobelovu nagradu“. Nije li to itekako opravdan razlog da se dotično poglavlje prevede na hrvatski jezik i objavi u časopisu i na web stranicama?!
Pravi genij: Spomenka Štimec
Najveća živuća pjesnikinja esperanta nedvojbeno je 1949. rođena hrvatska autorica Spomenka Štimec. Njena knjiga Kroata milita noktlibro (Ratni noćni zapisi iz Hrvatske, 1993.) jedno je od rijetkih izdanja suvremene esperantske književnosti koje je prevedeno na više jezika, pa čak i na njemački. Danas je to izdanje teško pronaći, ali trud se isplati, budući da nema baš puno proznih djela koja su napisana odmah poslije Balkanskog rata, ili čak za vrijeme tog rata, u kojima se na svakoj stranici izvještava sa sličnom osjećajnom trijeznošću i magijom detalja o strahotama koje su se događale u to vrijeme.
Opsežne dijelove knjige Štimec je natipkala na računalu koje je ranije služilo jednom znanstveniku za strojno prevođenje. Tipkala je, skrivajući se u svojoj kupaonici, dok su padale bombe. U knjizi je riječ o stvarima, svakodnevnim predmetima i neobičnim pojavama koje govore o ratu. O svjetiljki koja više ne stoji na mjestu gdje je ranije stajala. O malim stolovima, pepeljarama i tepisima koji se odjednom u svijetu pojavljuju drukčije. Ovo isprepletanje neživih predmeta i čovjekove stvarnosti podsjeća me na nezaboravno mjesto u romanu Veliko stado Jeana Giona, gdje mladi vojnik za vrijeme vojnog dopusta kod kuće, promatrajući svoju sobnu svjetiljku, ovako razmišlja: „Da mi je biti ovom svjetiljkom… ovim drvetom, ovim stolom, ovom domaćom krmačom, mogao bih ostati kod kuće. Da mi je biti pas, mogao bih ostati. Da mi je biti pas…“
Nakon što je u podrumu provela noć popraćenu bombardiranjem, pripovjedačicu su stvari u stanu opet pozdravile, ali su se i promijenile: spoznale su da ih ona stvarno može napustiti. Budilica odsad drugačije otkucava, slike na zidovima vise zatvorenije u sebe same.
Uniforma čovjeka pozvanog u vojsku, koji je prije toga bio aktivan esperantist, najviše je privukla pažnju djece:
To je bio on. Uniforma koju je nosio bila je prvi put na njemu. Još poprilično kruta nije baš najbolje prianjala uz njegovo tijelo. Brzo odveže čizme. Pričvršćene dvjema kopčama iznad gležnja.
Ali onda:
Najmlađi sin već je navlačio čizme na svoje slabašne noge. Naposljetku je uzeo jednu čizmu, držao je ispod nosa i udahnuo duboko u sebe miris kreme za cipele. Bio je u pravu. Čizme su bile potpuno nove. Nisu još nikoga ubile.
U atmosferi rata, daleko od bilo kakve sigurnosti, stječe se dojam kao da se većina predmeta samo časak ranije pretvorila u nešto živo:
„Pila sam rakiju iz čaše na kojoj je bila ugravirana glava psa. I dok sam je držala u ruci učinilo mi se da sam tog psa osobno poznavala, dok sam nosila svoje prve suknje.“
Odjednom je postalo posve lako pretvarati živa tijela u predmete, zbog čega su vrata za put u suprotnom smjeru bila također bolno otvorena. U nadmoćnoj priči o vukovarskom zubaru Renéu opisuje se u regiji poznat prapovijesni kultni objekt koji je nadživio promjene u svijetu prouzročene ratom.
Vukovar je najistočniji grad u Hrvatskoj, u Slavoniji. Dalje iza njega, na drugoj strani Dunava, počinje Srbija. U ratu godine 1991. postao je grad Vukovar odjednom strateški važna točka. Taj grad bio je poznat i po jednoj glinenoj golubici. Golubica je bila kultna posuda, iskopana u Vučedolu kraj Vukovara, umjetničko djelo s prijelaza neolitika u željezno doba. Danas se nalazi u zagrebačkom Arheološkom muzeju, pojedinačne krhotine pažljivo su sastavljene. Tijekom rata muzej je svoje najskupocjenije predmete čuvao u podrumu. Vjerojatno je i vukovarska golubica bila brižno zapakirana u nekakav sanduk. Ona je u ovom ratu doživjela veću zaštitu od stanovnika Vukovara: nakon što je jednom završila u krhotinama, njoj se u ovom ratu nije ništa dogodilo.
I zaključno:
Pokazivali su mi svoje vjenčane poklone. Jedan od njih bila je reprodukcija glinene golubice iz Vukovara. Za vrijeme transporta od njegova do njenog grada ta se reprodukcija razbila.
– Sada izgleda mnogo sličnija sebi samoj – šalio se René.
I tako je u ovoj knjizi čitatelju, dosad pošteđenom svih stvarnih iskustava, rat približen kao nezaustavljiva pobjeda neživih nad živim stvarima. Mladi Jean-Paul Sartre ostavio je sličan opis rata na početku svojih Dnevničkih zapisa, naime, u jednom zapisu iz rujna 1939. Sartre, koji je tada bio stacioniran u meteorološkoj službi u Elzasu, ovako je zabilježio preobrazbu stvari:
Značenje stvari se promijenilo. Prenoćište i dalje stoji na svom mjestu, još uvijek je lijepo pospremljeno i poželjno za prijem gostiju, ali sada nema koga primiti, što znači da se mogućnost uništila sama po sebi te postala apsurdnom. (…) Ukrašena soba, koja bi trebala oduševiti putnike, služi vojnicima koji su je zauzeli jedino još kao kvartir. Tako ljudski smisao predmeta biva razoren mnogo ranije nego što bomba razori predmete koje su ljudi proizveli.
U Arzwilleru otkrio je Sartre istu tamnu metamorfozu i u prirodi:
Pedeset metara od ceste nalazi se hrastova šuma na crvenim stijenama. Mi smo se utaborili uz samu cestu, pritisnuti puškama, prtljagom, pelerinama, poput svibanjskih hrušteva okrenutih na leđa. Htio sam – ne, nipošto otići u tu šumu, već jedino pomisliti da bih onamo mogao otići. No, bilo je to ipak nemoguće, čak i pomisliti. Nije to bilo u mojim mogućnostima. Pedeset metara bilo je dovoljno da se jedno mjesto stavi izvan dosega. To mjesto postaje čistom štafažom.
Stvari i riječi. Kao esperantistica, vjerojatno posebno senzibilizirana prema riječima i njihovom značenju, pripovjedačica Ratnih noćnih zapisa iz Hrvatske sjeća se uvijek iznova neobičnih igara skrivača kroz koje moraju svakodnevne riječi proći za vrijeme rata. „U godinama mog školovanja 'Croatia' je bilo ime tvornice koja je proizvodila baterije, te ime osiguravajućeg zavoda.“ Ili: „Baka bi od većine ubranog ribiza pravila marmeladu. Djeca su imala poseban red ribiza u vrtu. Tu aleju nazivali smo 'alejom bratstva i jedinstva'. U šali, misleći na autoput između Zagreba i Beograda.“ I gle, odjednom je obitelj, koja je ranije često putovala na relaciji Zagreb-Beograd, postala nepremostivo podijeljena, i dok je zračna linija Beograd-Teheran još normalno funkcionirala, zračna linija Beograd-Zagreb postala je nezamislivom.
Preko radija bilo je preporučeno raščišćavanje podrumskih prostorija, i kad je sve izneseno na ulice, madraci, stolice s tri noge, prazne boce, čovjek odjednom spozna u prilično mučnoj jasnoći svu apsurdnost zapuštenih podrumskih prostorija. Što su te prostorije zapravo bile? Zašto su se u njima gomilale sve te stvari? Jesu li bile namijenjene štakorima ili ljudima?
A onda zračni alarm i nagla uzbuna. Baci se još jedan pogled na stan. Odjednom se stan učini „lijepim na rastanku, mirnim i domaćinskim“. Snaga bombardiranja i razaranja može se, kako nas pripovjedačica malo dalje poučava, očitati na temelju glasnoće i vedrine pjesama koje se puštaju na radiju. Ako se pjevaju Hrvatine, mora da je jako loše.
Na moje pitanje o životu predmeta u njenim knjigama, autorica je odgovorila: „U pravu ste, ja volim ovakve detalje. U jednoj recenziji nazvali su me 'ženom koja voli stvari'. To je istina. Ja sam i u svom svakodnevnom životu okružena s velikom količinom starih predmeta koji imaju svoju povijest. Povijest neke stvari ili predmeta ima za mene veliku težinu. U većini slučajeva ti predmeti traju duže od ljudi. Dakle, ja ne moram tražiti slike oživljenih predmeta, one su u meni.“
Postupno su prestajale mogućnosti daljinskog komuniciranja, nikoga se više nije moglo dobiti poštom ili telefonom. Potraga za nestalima postala je nemoguća. Ali, evo nečeg zapanjujućeg: mreža esperantista pokazala se učinkovitijom i korisnijom od službenih institucija, pa čak i od Crvenog križa. Pitao sam gospođu Štimec jesu li esperantske udruge doista djelovale učinkovitije i brže. „Ponekad da“, pismeno mi je odgovorila. „Prisjetite se samo što je Hector Hodler učinio u Prvom svjetskom ratu. Teško da bilo koja institucija postiže veću učinkovitost od pojedinih esperantista.“
Hector Hodler. Jedan od glavnih likova u njenom fascinirajućem povijesnom romanu Hodler u Mostaru, jednoj multiperspektivnoj priči, sastavljenoj poput epizodnog filma, koja se dotiče slikara Ferdinanda Hodlera i njegova sina Hectora Hodlera, jednog od osnivača Svjetskog saveza esperantista (UEA), a prvenstveno govori o izvjesnoj Jeanne.
Nakon rastave od Augustine, majke njihova sina Hectora, slikar Ferdinand Hodler upoznao je u svom ateljeu gospođicu Jeanne Charles. Ona mu nije bila samo najvažniji model, već i najvažnija osoba općenito, njegova prijateljica i osoba od povjerenja u svakodnevnom životu. Međutim, ponekad je znalo doći do zaoštravanja među partnerima, pa je tako lijepa Jeanne jednog dana jednostavno nestala iz života slavnog slikara Hodlera. Ubrzo nakon toga upoznala ga je sa svojim mužem, glazbenikom Andrejem Ceranijem. Nešto kasnije Jeanne se vraća Hodleru kao model. Njeno lice ovjekovječeno je na švicarskoj novčanici od 50 franaka.
Sin Hector postaje, što je ocu potpuno strano, profesionalni esperantist. Na Svjetskom kongresu u Krakovu doživio je što znači Zamenhofovo odricanje autorstva nad svjetskim jezikom esperantom. Jeannin suprug umire početkom Prvog svjetskog rata. Evo malo dužeg odlomka u mom prijevodu:
Prišla je prozoru i pogledala van. Osjeti bol, vidjevši krajolik posve nepromijenjen, sada, kad njenog muža više nema.
Dugo je stajala i promatrala, izgubljena u mislima, nekoliko vrabaca, pitajući se zar je možda moguće da ptice budu u vezi s pokojnikom. Čekala je neki znak od njega. Trebala joj je izvjesnost da je on nije posve napustio. Jedan od vrabaca koje je promatrala neprestance je bacao pogled u njenom smjeru.
– Andrej! – progovorila je sva u strahu. U tom trenutku ptica je ravnodušno odletjela na drugu stranu krajolika.
Jeanne je plakala, zato što je Andreja sada morala tražiti među pticama.
Noću je ostavila osvijetljen prozor, kako bi Andrej mogao pronaći put do kuće. Ali svake je noći svjetlost uzalud gorjela.
„Je li te noći kucala na prozor grana drveta?“
U parku je hodala pored Mimi, kao bolesnica koja je izgubila svako zanimanje za svijet. Podigao se jak vjetar i lišće je pred njim lepršalo zrakom. Jedan suh, oštar komad velikog lista zalijepio joj se za usnicu. Bez razmišljanja ga je zgrabila i bacila. Tek je kasnije shvatila: Bio je to Andrejev poljubac.
Posve nemirna proučavala je tlo pod nogama. Osluškivala je ima li možda koji kamenčić za nju kakvu poruku. I jedan, kad je nagazila na njega, pogodi je u gležanj malo iznad ruba cipele. Načulila je uši i pazila što bi moglo uslijediti. Baš ništa nije uslijedilo.
Jednog dana u parku pred njenim cipelama ležao je smeđe obojen Andrejev penis. Jeanne ga uzme u ruku; suh komad drveta.
– Ne mogu ga tek tako ostaviti da leži ovdje, na puteljku u parku – rekla je Mimi.
– Komad drveta? To je dobro za vatru.
– Za vatru, Mimi? Ali to izgleda kao Andrejev organ!
Mimi priđe malo bliže da bolje pogleda. Vidjela je samo komad drveta.
Odlučile su da ga spale kod kuće u kaminu.
Jeanne se rasplakala na tu ideju.
Na putu su vidjele radnike uz malu vatru. Spaljivali su komade preostalih grana. Mimi je predložila da pronađen komad drveta bace ovdje u vatru.
Jeanne nije rekla ni Da ni Ne. Ponovo je plakala, jer evo vatre, a Andrej leži u hladnom i nikad više neće znati što je vatra.
Čudesno kako autorica gradi klišej – duša pokojnika živi dalje u vrapcima, list koji leprša zrakom donosi poljubac pokojnika – zatim pušta da klišej eksplodira: eno, njegov siroti penis leži u travi. U vatru s njim. Manje nadarena autorica zaustavila bi se kod te poante. A što mi nalazimo ovdje. Vatru. Vatra odjednom postaje, usred svih blistavo razrađenih slika, pravi izvor iskrenog zaprepaštenja zbog nepristupačnosti mrtvih. Bez obzira koliko se udova pokojnika baca u vatru, oni ništa više ne osjećaju. Oni ne znaju više što je to vatra.
Jeanne se dragovoljno zaposlila u ratnoj bolnici Crvenog križa u Ženevi. Ukratko, slikovno impresivna proza, koja prevoditelju ne zadaje velikih muka, čvrsto obuzdava nadmoć kaosa, masovno pustošenje svijeta i zatiranje bilo kakvog izlaza.
Sutradan je Jeanne obula najudobnije cipele i obukla dugu suknju, zavezala kosu u rep i ušla u bolnicu. Dobila je ogrtač i na njemu pričvršćenu traku Crvenog križa. Naučila je kako prati ruke. Sve je bilo crno od ranjenih vojnika. Svakog dana stizalo je mnogo novih ranjenika. Tijekom prve amputacije ruke Jeanne se onesvijestila. Jedan od liječnika odvede je u susjednu sobu. Kad je opet došla k sebi, već su je zvali. Morala je pomagati. Nikud se nije moglo sakriti.
Posvuda se masovno umiralo.
Jedan od ranjenih u bolnici bio je i srpski vojnik Meho Ćišić iz Mostara, u kojeg se Jeanne zaljubila.
Godine 1920. umro je Hector Hodler. On je tijekom Prvog svjetskog rata uspio, pomoću publikacija UEA, dokumentirati mjesta boravka za stotine tisuća ljudi, dobivao je na stotine i stotine pisama i slao ih dalje, stvarajući tako mrežu lokalnih aktivista, koja, koliko nam je poznato, djeluje i danas, primjenjuje se u najnovijim ratovima Europe. Te iste 1920. godine žene se Jeanne i Meho. Ferdinand Hodler prisutan je jedino sa svojim slikama.
Jeanne umire 1955. Pred kraj romana radnja se prebacuje u godinu 1993. Sarajevo i Mostar su bombardirani. Stari most, kojeg smo u romanu ranije posjetili, razoren je granatama. Ali Hodlerove slike u Nacionalnoj galeriji Sarajeva ostale su neoštećene, slično kao i glinena golubica iz Vukovara. I ovdje: gorak trijumf stvari.
Roman prikazuje ljude u poodmaklim godinama, težinu ranijih intimnosti koja se s vremenom povećava, krivnju, neslaganja između spolova, smrtonosne nazivnike europske povijesti. I sve je to prikazano s tolikom lakoćom da sam se kod čitanja pretvorio u duha koji je pozvan da proučava misteriozne poveznice između pojedinačnih biografija ljudi. Stil je sjajan, elastičan, bez ornamenata, podsjeća me na povijesne romane i novele moje omiljene autorice Alice Munro (npr. Pogled s dvorca Rock ili Stanica Wilderness). Naposljetku su to ipak forme mudrosti i povjerenja u život koje su me dovele do priča.
Pitao sam gospođu Štimec da li je tijekom pisanja imala u glavi neke uzore.
– Mi ne havis 'uzore' – odgovorila je. – Ne, nijedan.
Mislio sam na jedinstvenu poziciju koju ima ova velika europska autorica. Njene knjige ne ostaju, Bogu hvala, neprimijećene, postavlja se jedino pitanje postupa li se s njima na isti način kao i s knjigama pisanim na prirodnim jezicima? Mislim da se ne postupa.
Bez obzira što je Nobelova nagrada tek privatno prenemaganje jedne akademije, Spomenka Štimec trebala bi tu nagradu dobiti. U slučaju Williama Aulda Akademija u Stockholmu još se nije usudila to učiniti. Sada bi to bilo moguće. Mislim da sam to rekao gospođi Štimec, uza sve ostale obožavateljske pohvale. Za oproštaj je rekla: „Estas agrable renkonti homon kiu legas“. Ugodno je sresti čovjeka koji čita.
Uvodna bilješka i prijevod s njemačkog:
Božidar BREZINŠČAK BAGOLA
Comments