FILMSKI POKUŠAJI OD 9.11.-19. 11. 2024.
(ZFF, Gladijator 2, Venom 3, ponajviše Konklava)
Nisam uspjela preko tjedna stići u kino za vrijeme ZFF-a. Rekoh, nema veze, pogledat ću barem dva filma za vikend. Gladna sam novih dobrih filmova u kinu. I evo me u subotu pred Kinotekom, sat vremena prije projekcije, pozvala sam i brata. Puno je šarenih ljudi. Opije me spoj maglene jesenske noći i toplog kafanskog svjetla. U bircu nema praznog stola. Na vratima stoji prijeteći papir i ja mu prilazim, sa strepnjom, onako kratkovidna sve dok mi se ne izoštre slova “Projekcija rasprodana.” Padam, padam, padam. U meni je još zadnja kap nade, otvaram vrata od blagajne i pitam “Ima li kakvih novosti?”, no djevojka odgovara, “Nema, projekcija je rasprodana već danima.” “Što ćemo sad? – očajno pitam buraza, a on predloži “Niš, idemo gledat Venom 3 u Cinestar”. Buraz je dosta mlađi od mene.
Pješačimo od Kinoteke do Cinestara, Zagreb je mali grad. Venom 3. Bilo je par stvarno dobrih fora. Recimo kad zubata glava Venoma izlazi iz leđa Toma Hardyja i uz zubati osmijeh od uha do uha reče malenom dječaku koji je stajao ispred njih “Nemoj se bojati”. U očaju sam se prejela nachosa s topljenim sirom i napila razrijeđene kole kojoj još nisu ukinuli plastični poklopac kao onoj u McDonald'su. I ti čepovi! Negdje ih ukidaju, a uglavnom ih nerazdruživo vežu uz bocu. Čovjek na izrazito moćne načine spašava planetu. Idući dan, ne budi lijena, zovem MSU. “Žao nam je, sve su karte rasprodane”. Kakva pomama! Padam, padam, padam. I sad sam već jako gladna, venomski gladna dobrog filma u kinu.
U Cinestaru igra Konklava. Stanley Tucci kažu briljira, kažu film je dobar. Dogovoram se ovaj put s dečkom da idemo odmah nakon posla. Kad na šalteru on usklikne “Vidi! Igra i Gladijator 2!” Ne moram reći da mi je prvi Blade Runner od R. Scotta možda jedan od najboljih filmova u životu. Gladijator 1 nije bio uopće loš. “Hajdemo! Hojla-hop!”
I sjedim ja tako pred platnom, film traje, a ja razmišljam o tome kako iz dana u dan, mic po mic, od filma do filma, svjedočim propadanju ove civilizacije koja više nije u stanju ispripovjediti priču. Smrt priče. Trpam se u očaju kokicama i prenapijam razrijeđenom kolom. Zar i ti Ridley!
Gladijator 2 je audiovizualno prelijep, na onaj dragi kičasti način (plavičasta pšenica se povija na vjetru, zlati se pijesak na tlu arene itd.), baš kao što je bio i prvi dio, ali su zato njegovi likovi potpuno ispražnjen od priče. Po zapletu, vrhuncu i raspletu film je, žalosno, potpuna preslika jedinice, svi tipovi likova iz jedinice su ponovno tu samo ih igra druga ekipa. Ne moramo reći, i u Gladijatoru 1 postoje opća mjesta koja susrećemo gotovo u svim zapadnjačkim herojskim blockbusterima, a koja se kao takva mogu podvrgnuti kritičkom sudu pa ćemo upravo to i učiniti jer je zabavno biti ciničan. Zapravo je zanimljivo promatrati od čega se sve sastoji popularna muška fantazija (kao i ženska o kojoj sam isto pisala), a koju je u konačnici nemoguće na bilo koji način povezati sa životom ili nešto naučiti o životu iz nje. Stroga sam, rekli bi neki, u redu je i sanjati i maštati, ne mora sve biti korisno, ali ponekad nas upravo mašta može grubo otuđiti od zbilje, mi sanjamo nemoguće, živimo nešto sasvim drugo, a rascjep nas može frustrirati. Svakodnevica, inače bogata potencijalom čarolije, može nam se u ogledalu naše nemoguće žudnje učiniti ispražnjenom od čara i zjapiti. Granice su ah, tako tanke!
Radnja se junačkih filmova uglavnom da svesti na sljedeće; budućem hrabrom ratniku tiranin ubije ženu (često i dijete) odmah na početku. Ta smrt jest ženin kraj, ali je muškarčev početak, početak njegove pravedne pustolovine. Za pravog muškarca jako je bitno da njegova žena umre što prije, e da bi se on mogao, kao feniks, uzdići iz pepela svog užasa i jada, i zaživjeti puninu svog bića i usud svog poslanja te spasiti neki svijet (Rim, planetu Zemlju, New York...), pun gnjeva i osvetoljubiv. U protivnom, tko bi gledao njegovo sporo i nimalo grandiozno umiranje u sretnom braku, dosadne slike svakodnevnog života u kojima on npr. cijepa drva i odnosi ih ženi u kuću, dok ona mijesi kruh, a pod nogama im se vrzma veselo dijete njihove ljubavi, krv se pri tom ne prolijeva niti ima sukoba. Ta tko bi tu dosadu mogao uopće podnijeti. Smrt (ili makar silovanje) najdraže žene (supruge, ili makar majke) se događa i u Mad Maxu, i u Braveheartu, i Rob Royu, i Leonidasu (300), i Cooperu (Interstellar) i Maximusu i njegovom sinu Hanou. Ovaj niz je u povijesti filma puno, puno duži no ja sad tu stajem. Gledala sam međutim jedan film, onaj od Kobayashija, epsku ratnu dramu “Human condition” (Ningen no joken, 1959), koja kao trilogija traje doduše 9 sati, ali u kojoj Kaji, po svemu muškarčina, kaže svom vojniku kad u opustošenom selu nađu ostavljenu ženu: “Idi pomozi onoj ženi, tako ćeš prije postati muškarac nego u mojoj četi”. Čudne li ideje. Hehe. Što li to znači? Hihi. Zapadni, međutim, junak je uvijek spretno spašen od žena. Zgodno. Spašen je zajedno s publikom od dosade monogamije i dosade običnog života. Ponekad se smrtniku-gledatelju učini da ono što se iz tih priča nadaje jest da je “običan” život toliko valjda zahtjevan da je ponekad jednostavnije otići u rat ili osvojiti Mont Everest. Dolazimo do začudnog zaključka da je život strašniji od smrti? Nije lako muškarcima. Ako imaš samo jednu ženu, nešto nije u redu s tobom, ako imaš više žena nešto nije u redu s tobom, ako nikad nisi imao ženu, nešto nije u redu s tobom, uglavnom, žena kao takva je izuzetno bitna za identitet zapadnog junaka, ali velim, po mogućnosti mora biti mrtva ili odsutna jer život s njom je nerazrješivi problem od kojeg najhrabriji odu što dalje, recimo u Tibet. Sedam godina u Tibetu. Sa smrću žene ubijaju se sve muhe jednim udarcem jer naš heroj dakle jest sposoban voljeti jednu ženu što je od elementarne važnosti za njegov kredibilitet u društvu, on se ostvario kao muž I otac, no suprugu rokne luđak ili zlotvor. Nakon smrti najdraže, obično u život junaka dolazi druga/druge ljepotica/e, koje su u funkciji da glavnom junaku pruže slatki zaborav na bol, slatku utjehu. On tim pak ljepoticama nije dužan ljubav niti vezivanje (strašne li riječi!) jer on voli jedino mrtvu, i njoj je zauvijek srcem vjeran, drugim riječima, amnestiran je od obaveze veze, a opet sa ženama je, i dalje potentan, s mnogima, a vjeran jednoj jedinoj. Ne prezren stog. Idealno. Cap! Muhe padaju kao pokošene. Zgodno. Onda je tu naravno tiranin, oličenje zla, korupcije, kukavičluka, bludnik, bolesnik, moćnik kojem se junačina sav od silne kreposti treba suprotstaviti i ubiti ga te time osloboditi svijet od njegove tiranije, ali i osvetiti svoje ranjeno srce. Prostor između likova popunjen je brojnim prikazima bitki od kojih se svaka nadmeće u litrama krvi i dovitljivim spravama za mučenje, nanošenja boli, po mogućnosti komadanjem tijela, pošto ljudska vrsta silno uživa kako u slaganju, ali tako bome i u raslagivanju, pa ju veseli kad s tijela bivaju uklonjene naočigled te bremenite suvišnosti; ruke, noge, a ponajviše glave, ave giljotino!, tko te maknuo s trga i stavio tek na platno, nek bude proklet oduzevši svijetu radost! Riječi pak koje se najčešće u takvim pričama koriste jesu sljedeće: “čast”, “hrabrost”, “sloboda”, “slava”, “borimo se zajedno”. Uz ženu junaka, obavezno umire, gotovo odmah na početku i “dobri kralj/otac”, “veliki vođa”, “autoritet” koji prepoznaje junaka kao takvog, prepoznavanjem ga i stvara, kome je junak odan te čije će mjesto nakon silne patnje junak zauzeti, a da oca ne mora koknuti jer je to učinio onaj zao drugi, i Zeus. U svakom slučaju važno je da otac na ovaj ili onaj način umre. Junak će potom ili kraljevati, ali češće i umrijeti, no slavan za sva vremena nakon čega će za njim naricati horde žena. Kako je međutim život vječan, heroj će se nakon smrti sastati sa svojom jedinom na poljanama onkraj, jer tek u onkraju jedan muškarac i jedna žena mogu uistinu biti zajedno na podnošljiv način. Lako je tako! Osovinu priče čini uvijek alfa mužjak - junak čijem se vodstvu rado prepuštaju mnogobrojni muškarci koji su voljni i umrijeti za njega i ta im mogućnost upravo daje smisao životu i tu se oni odaju masovnoj euforiji i radosnim pokličima, ne bojeći se ni najbolnije smrti.
Varijacije na temu s pokojim odmakom ili drugačijom nijansom prostiru se kroz filmove i filmove ovoga tipa, a nalazimo je i u Gladijatoru 1, međutim, koji je u tom svom žanru uistinu dobar, napet, dobro zamišljen filmski uradak, a njegovi likovi, koliko god istovremeno plošni i idealizirani, opći, uspiju nas uvući u svoju priču, i nekako sve ima smisla. Russell Crowe je bez premca, ima u sebi nešto stoičko, i sirovo, dobro glumi stanja patnje, beznađe, bijes, i mi mu dopuštamo da nas zavede. Njegov ljuti neprijatelj Joaquin Phoenix (Commodus) maestralno glumi moralnu nakazu, ocoubojicu, incestuoznog zaljubljenika, kukavicu i mlitavca s onim svojim blijedim licem i dubokim podočnjacima. Kroz film mi se upoznajemo s likovima, stječemo dojam tko su, poznat nam je njihov život, njihov početak i njihov kraj, točno do one mjere kakva je potrebna za ovaj žanr. Što se tiče likova u Gladijatoru 2, mi o njima ne znamo apsolutno ništa. Oni su tu, metnuti na svoja opća mjesta da budu dobri ili zli, ali mi ne dobivamo ni najmanji uvid u njihov život. Za Commodusa znamo na primjer da ima kompleks nepriznatog sina, da je u sukobu s ocem, da ne preže od ocoubojstva jer ga zanima moć, da je zaljubljen u vlastitu sestru, ulazimo u neke zakutke njegove psihe, naslućujemo njegov panični strah, upoznajemo njegov karakter, razne nijanse njegove pokvarenosti itd. U Gladijatoru 2 imamo dva zla brata cara koji imaju narančastu kosu. Točka. Imamo generala koji pokušava dignuti puč, a ljubavnik je Henoove majke Lucille. Točka. Imamo Henoovu majku Lucillu, glumi ju opet Connie N. koja nekim “čudom” ne stari kao mnoge hollywoodske ljepotice, stvar je u genetici. Imamo vlasnika robova Macrinusa koji unosi neki dašak nekakvog karaktera ali ne znamo ništa o njemu, niti saznajemo. Upoznajemo jedino Henoa, ali jasno sina Maximusovog i Lucilleinog te je od elementarne važnosti da on bude slika i prilika slavnoga oca, i da majka vidi oca u njemu, važno je to za kredibilitet junaka, ta loza, nasljeđe, genetika, produžetak. Hano jest unuk Marka Aurelija, zna i poeziju, citira Vergilija, međutim, on nevjerojatno brzo izlazi iz svih emocija, i bez pokrića, pa ga ne možemo u biti uopće doživjeti. Majku jedne sekunde mrzi do gnušanja, druge ju već grli i kaže da mu je najvažnija na svijetu. Njezinog ljubavnika generala Marcusa želi uništiti, odrezati mu glavu, no dovoljna je jedna generalova rečenica da mu ovaj odmah oprosti sve pa i razaranje doma i ubojstvo najdraže supruge i suboraca. Rado bih još nešto napisala o ovom filmu, ali uistinu nemam što.
Da bih se što prije oporavila od praznine Gladijatora 2, i nadalje venomski gladna dobrog filma, ipak za par dana odlazimo dečko i ja gledati Konklavu. Film traje, a ja sam, gle čuda! zadovoljna. Zanimljiva muzika, bremeniti minimalizam, znatiželja podražena, napetost stvorena, likovi donekle razrađeni, nekoliko pametnih rečenica, čuje se disanje glumaca, muzika koja je i dramatična i hladna i topla, freske na zidovima, mislim si, znači tako izgleda kad se bira papa, nešto novo i doznajem, osobno se čudim tim važnim muškarcima u haljinama koji se drže kao da uistinu imaju i neko važno zaduženje na ovom svijetu. Ima tu i drame, emocija, suza, osmijeha, i glava pognutih pod bremenom brige. Ima tajanstvenosti, intrige, krimi priče. Ima čak i kornjača, ali njihovo porijeklo neću odati, da baš sve ne odam. Prežderavam se nachosima s topljenim sirom i kokicama i lakomo pijem razrijeđenu kolu, bit će da nije do očaja, znači tu je još i samospoznaja. A onda taj kraj, o moj bože koji kraj, kraj koji film pretvara u sredstvo, a ne svrhu i ja padam, padam, padam. Film je uistinu bio bremenit potencijalom da se na zanimljiv, originalan način dotakne vječnih tema i pitanja poput odnosa s Bogom, krize vjere, krize crkve, odnosa crkve spram svijeta i Boga, ali i spram suvremenih fenomena i suvremenih političkih gibanja. Film to i nastoji, ponekad, po mom sudu, uspijevajući, ali češće ne. Na primjer, nalazim originalnim, kada glavni lik, kardinal Lawrence (Ralph Fiennes), onaj koji vodi konklavu, drži u jednom trenutku govor o tome kakav bi idući papa trebao biti, pri tom on od svega ističe kako bi idući papa trebao biti onaj koji sumnja, a ne onaj koji je siguran jer je njegovo shvaćanje da je sigurnost u posjedovanje apsolutne istine bilo o sebi, Bogu ili svijetu ono što jest najopasnije. Uistinu, nije li najveće “znanje” Sokratovo - “Znam da ništa ne znam.”? Također, u filmu se spominje i ona česta rečenica koja bi valjda trebala amnestirati svećenike od krivnje kada kardinal Bellini (Stanley Tucci) kaže “Mi služimo idealu, ali nismo idealni”. Samo o ovoj rečenici dalo bi se pisati i pisati jer se čovjek nekako ne može oteti dojmu da upravo ta rečenica često maskira hipokriziju – kada mnogi službenici Božji tim istim idealom ipak svojski šamaraju puk, koristeći ideal kao sredstvo zastrašivanja i nametanja grižnje savjesti, a pri tom ga ni sami ne mogu živjeti, dapače, ne samo da su u otklonu od ideala, nego žive njegovu potpunu suprotnost napastujući npr. maloljetnu djecu. Film, nadalje prikazuje crkvu kao instituciju koja se mahom sastoji od dakle običnih, nimalo prosvijećenih, čak i neosviještenih, koruptivnih, častohlepnih, pokvarenih ljudi koji ne biraju sredstva, e da bi se dokopali moći i novaca što zapravo nije nikakvo otkriće i nikakva novost. Spominje se u filmu da je jedan papa bio u Hitlerovoj mladeži, a drugi zataškavao pedofiliju u crkvenim redovima, što i opet ne iznenađuje. S obzirom na to, ja osobno ne tražim od crkve da takva posreduje između mene i svevišnjeg, niti utjehu, niti obećaje, niti da prizna moju vrijednost kao ljudskog bića ni u ovom ni u paralelnom svemiru jer niti ja ne priznajem njezinu vrijednost. Nas dvije smo kvit po tom pitanju. I u crkvi, kao i u svijetu postoje i politički sukobi. Tako u crkvi imamo liberale koji ne osuđuju homoseksualizam, žele povećati ulogu žena u crkvi, uopće žele osuvremeniti crkvu, a imamo i tradicionaliste koji se žele vratiti korijenima, i koji su u filmu prikazani i kao rasisti i ksenofobi, u liku kardinala Tedescoa (Sergio Castellitto). Za vrijeme trajanja konklave, u Vatikanu se odvijaju i teroristički napadi koji rezultiraju mnogim žrtvama pa Tedescov konzervativni uzvik o problemu imigranata dobiva ozbiljniju notu i zamućuje jasnoću crnog i bijelog. Ipak svi kardinali, i liberali i tradicionalisti, osim jednog su prikazani kao osrednji ljudi koji propuštaju vidjeti ono bitno, a to je da ljudima treba prilaziti kao ljudima, ne zauzimati strane, ne huškati na rat, i biti svjestan da je najopasniji naš neprijatelj u nama samima. To izgovara kardinal Benitez (Carlos Diehz) koji dolazi iz područja zahvaćenih ratom u kojem su patili jednako ljudski, i katolici i muslimani. Međutim, taj Benitezov govor, iako nadahnut, zvuči istovremeno banalno, jer je kao prvo očigledna istina, a ono što čini film patetično infantilnim jest da taj govor uspijeva uvjeriti stotinjak kardinala da glasaju upravo za Beniteza kao novog papu. Po ne znam koji put u svijetu filmskih priča ispada da je ljudima dovoljno održati govor e da bi se razagnali tamni oblaci s njihovih srdaca i granulo u njihovim srcima sunce istine. Govor je taj koji nekom magijom ljude sitne, beskičmene, čak i zle, preobražava u one koji žele dobro. Baš je. Žene koje se prikazuju u ovom “vatikanskom trileru” jesu, suvišno je reći, časne sestre. One su radni pogon crkve, one se brinu za elementarne stvari poput hrane, čistoće i toga da sve bude na svojem mjestu, i krevet i stol. No njih se ne pita za mišljenje, niti mogu one utjecati na teološka gibanja, donositi važne odluke, utjecati na stavove i budućnost crkve. U svakodnevnom životu hrana i uredan, topao dom su najbitnije stvari kojima iz oportunističkog razloga društvo ne odaje priznanje. Bi li i jedan um mogao doseći išta gladan? Zatvorite kazalište na mjesec dana i na mjesec dana ukinite hranu i njenu pripremu i vidite što će se dogoditi. Prva je zamka da se nešto tako elementarno i bitno kao što je “pogon” smatra trivijalnim i nebitnim. Kardinal Benitez, prilikom blagoslova jela, ne propušta zahvaliti časnim sestrama na hrani što izaziva smiješak satisfakcije (svaka satisfakcija u sebi nosi prijašnje ogorčenje) na usnama glavne sestre Agnes (Isabella Rossellini) koji odaje da je ona dugo svjesna propusta velikih kardinalski umnika da ogromnom trudu koji stoji iza njihovih jela uopće priznaju važnost. Ono što je, međutim, porazno jest da uopće postoje uistinu naširoko razložena teološka mijenja zašto žena ne može biti svećenica, a kamoli papa. Svećenstvo se trudi svim silama objasniti zašto. Moguće da bi mi netko mogao zamjeriti da tu raspravljam o izrazito teološki složenim pitanjima, a da nisam o tome pročitala dovoljno literature, da nemam za to potrebno obrazovanje, a možda kao žena ni intelektualnoduševne moći da pojmim tajanstvenu istinu te činjenice. A ja bih na to samo kratko rekla da smatram kako na ovom svijetu postoje stvari o kojima je blasfemično za ljudski rod da je uopće pisao literaturu u obliku pitanja i odgovora. Guglajući film Konklava naišla sam i na zanimljive članke pa sam tako na linku https://narod.hr/kultura/kontroverzni-film-konklava-stigao-u-hrvatska-kina-zasto-ga-ne-treba-gledati saznala i ovo objašnjenje “Prema apostolskom pismu sv. Ivana Pavla II. „Ordinatio Sacerdotalis“: „Crkva nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama te se ove odluke kao konačne moraju pridržavati svi vjernici Crkve.“ no, kako nadalje piše u članku, to nije diskriminacija žena jer iako su “ Žene i muškarci stvoreni na sliku i priliku Božju s jednakim dostojanstvom i razumom, slobodom i besmrtnim dušama, jednakost ne znači identične uloge – muškarci i žene imaju različite uloge u Crkvi, kao i u životu općenito.” Problem je u ovoj izjavi, po mojem sudu, upravo u tome što konkretno crkvene “uloge” cijepaju čovjeka na duhovno i tjelesno, pri čemu ženi koja je jednako i tjelesno i duhovno biće kao i muškarac, biva dodijeljena uloga u crkvi koja se prije svega tiče samo fizičkog rada u službi tijela, a njezina se duhovnost svodi na njezin osobni, privatni, tihi odnos s Bogom, ili misionarski, te ju se ne pripušta ni na koji način kreiranju kompletnog položaja crkve u svijetu i stava kojeg crkva zauzima pa i o samim ženama i njihovom životu. Također, nije u redu da taj silni zlatni nakit optočen draguljima (slava budi Kristu!) i svilene haljine budu rezervirane samo za muškarce, nije u redu da se zna ko’ u ovoj kući nosi svilenu suknju! S druge strane, međutim, svaka kuća ima svoja pravila i tko želi ući u crkvu, ta valjda tamo nije natjeran pištoljem, nek onda poštuje kućna pravila koliko god ona dubiozna bila. Moguće da je i to dobar odgovor, evo ja sumnjam, ja ne tvrdim. Ali onda i dalje ostaje taj problem poruke koju crkva svojim ustrojstvom odašilje u svijet. Pa bih se u konačnici gotovo složila sa Santanom, Carlosom Santanom, ne sotonom, kada izjavljuje da ne vjeruje u crkvu u kojoj žena ne može biti papa. Velim gotovo, jer me crkva kao što sam već prije rekla, nakon svega, uopće ne zanima čak i da žena može biti papa. Film upravo na odnos, među ostalim, crkve i žene svojim završetkom, kažu mnogi, stavlja naglasak. Jako me to zbunjuje. Kako to misle? Pred kraj mi, naime, doznajemo da je kardinal Benitez hermafrodit, a hermafroditi iako malobrojni u svijetu, postaju izgleda nasušna tema suvremenih razglabanja, a priznanje njihove ljudske vrijednosti kamen temeljac civiliziranosti i tolerancije koju ova civilizacija samo što nije I napokon dosegla. To što po svijetu i dalje kao i uvijek ginu djeca u tragičnim političkim igrama iza kojih teku rijeke love, manji je problem od pitanja što netko ima među nogama i kako definira svoje ja. Pomalo strepim hoće li mi netko reći da sam na raznorazne načine fobična kad kažem da smatram kako ima dobrih i loših hermafrodita, kao što ima i dobrih i loših heteroseksualaca i homoseksualca, muškaraca i žena, (svjesna sam da je ova podjela toliko zastarjela u odnosu na pregršt kategorizacija koje danas postoje no nemam toliko papira na raspolaganju), a da njihov hermafroditizam, hetero, homo, spol, vjera, rasa, nacija itd. uopće a priori ne garantira kvalitetu njihove čovječnosti, a bome niti jamči personalnu sreću. Upravo su najveća zla proistekla iz takve opskurne logike da je npr. crna boja kože ono prema čemu se može mjeriti jedan čovjek, ono presudno za njegov identitet I vrijednosnu poziciju u svijetu. A svijet na tu opskurnu, zlu logiku može dati samo opskurni, promašeni odgovor i upasti u zamku, gdje misleći da pruža otpor zlu, upravo načinom otpora potvrđuje ono što se treba pobiti. Banalni primjer je npr. rečenica “Black lives matter” koja je u svojoj suštini porazna jer uopće pristaje na tu dijaboličnu podjelu na black i white lives, podjelu koja je u samom temelju rasizma. I ovaj film koristi upravo tu naopaku logiku, e da bi čovjeka koji je zato što je hermafrodit istaknuo kao najboljeg, onog koji je Inocente, koji je potpun, koji zahvaljujući posjedovanju oba spola, ima potpuniji, ispravniji uvid u istinu, koji može uistinu unaprijediti crkvu, pri tom zapravo držeći vrata otvorenim, možda već sutra, onom zlu koje će tvrditi da onog tko se rodio kao hermafrodit upravo zato treba zatvoriti u konclogor. Zanimljivo mi je vidjeti da ljudi hermafrodita tumače kao ženu. Zašto? Nadalje, žena je konačno papa pišu neki članci. Što? Žena je uspjela, drugim riječima, prokrijumčariti svoju maternicu i jajnike i zato je ona pobjednica? Ne, to ne vrijedi, oprostite, to nije priznanje kad nekome prodaš “muda pod bubrege ili jajnike pod muda”. Drugim riječima, žele li oni reći da žena može postati papa samo ako ima i penis? Carlos Diehz koji glumi Beniteza jest muškarac. No Benitez je hermafrodit i nije mi jasno zašto ga ne glumi hermafrodit? Držim to diskriminatornim. Ili uopće nije bitno s obzirom da danas svi mogu biti i muškarci i žene, niti muškarci niti žene, Ili danas muškarci, a sutra žene? No ono što me buni jest da su i dalje u svim tim kombinacijama iskazivanja vlastitog identiteta koji je najbitniji na cijelom svijetu te netočne, redukcionističke, zavodljive na stranputicu riječi “muškarac” i žena”. Čemu? Ako se ni po biološkim obilježjima (tim konstrukcijama) ne mogu podijeliti ljudi na muškarce i žene, na temelju čega i kako definirati što je to muškarac ili žena? Postoje li u konačnici muškarci i žene? Ako ne postoje po tijelu zašto postoje u jeziku? Ili su u duši? Gdje su? Od čega su? Na temelju čega znamo što smo? Na temelju vlastitog osjećaja? Ali je pitanje kako se netko može osjećati kao muškarac ako se ne zna što je to muškarac, da li muškarac uopće postoji, i ako taj netko koji se osjeća kao muškarac ni na trenutak nije nastanjivao tijelo koje ima penis? Je li znači zabluda da penis utječe na misao i osjećaj, kao što i misao i osjećaj utječu na penis? Ili smo u svojoj biti posve onkraj tijela? Onkraj misli? Onkraj osjećaja? Gdje započinje i završava tijelo, misao, osjećaj? Od čega se sastoji ja? Je li prije bilo tijelo ili je prije bio osjećaj? Što misli Majstor Eckhart kad kaže da nije duša u tijelu nego je tijelo u duši? Čekaj, nemoguće je da identitet leži onkraj osjećaja ako na temelju osjećaja gradimo svoj identitet kako kažu. Ali ako nemam penis kako mogu znati kako se osjeća onaj koji ima penis? Ako su tijela za identitet nebitna, zašto ih uopće diramo? Ako su naime tijela nebitna ili čak pogrešna, zašto je uopće bitno da se upravo tijela (i to tako bolno) prilagode fluidnoj duši? Što je to duša? Ima li duša spolna obilježja? Što je to spol ako je ovo do sad bio označitelj za konstrukciju koja je u biti utvarna i neutemeljena u zbilji posvema? Ima li ga? Trebamo li smisliti neki novi termin ili naprosto ostaviti prazninu u jeziku? Što ostaje u jeziku kad spoznamo da je sve konstrukcija? Pitanja, pitanja....
O autorici: Tamara Bakran rođena je u Zagrebu 1979. godine gdje je diplomirala hungarologiju, turkologiju i bibliotekarstvo, doktorirala književnost. U Zagrebu je završila i Ženske studije. Bibliotekarka je u Knjižnici Filozofskog fakulteta, vodi turkološku, hungarološku i judaističku zbirku. Članica je DHK-a i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Radovi su joj objavljivani u Quorumu, Zarezu, Vijencu, Novoj Istri, Temi, Poeziji, Republici, Književnoj republici, Književnoj Rijeci, Fantomu slobode, Hrvatskom filmskom ljetopisu, K. i čitani u emisijama HR-a Riječi i riječi, Šest minuta poezije u šest, Poezija naglas, Priča za laku noć, Kutić poezije i Radioigra za djecu i mlade. Pohvaljena je na Goranovom proljeću. Na natječaju Milivoj Cvetnić osvojila je prvu nagradu s rukopisom Mjesečevo cvijeće i ta je zbirka nagrađena nagradom Slavić za najbolji autorski prvijenac. Za drugu zbirku Pastirica skakavaca joj je Ministarstvo kulture dodijelilo stimulaciju za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva. Treća zbirka S jezerom izlazi 2016, a četvrta, Bršljanduša, 2019. Peta zbirka poezije Pjesnikinja-švelja izlazi 2022. Piše i priče za djecu. Do sada joj je objavljeno trinaest slikovnica i četiri zbirke kratkih priča za djecu; Zagrebačke bajke, Ja zmajica, Rosica i fazan i Gvalup i druge priče. Gvalup je uvrštena u White ravens, ugledan katalog najboljih knjiga za djecu koji objavljuje Međunarodna dječja knjižnica u Münchenu. Također, i Gvalup i Ja zmajica, ušle su u finale nagrade Anto Gardaš. Među slikovnicama izdvojile su se Kruna kraljice vrana, predstavljena na Monte Libriću, Ruša je slutila koja je bila nominirana za nagradu Libar za vajk, te Babasova i kraljičino stablo, Bogar i Gaguč imaju važan razgovor i Ide Alemka po čarobno jaje koje su ušle u finale za nagradu Ovca u kutiji. Babasova i kraljičino stablo osvojila je i nagradu Artefakt. Po njezinoj zadnjoj objavljenoj slikovnici, Jedrenjak na kraju ulice, u ovom trenutku nastaje animirani film, u produkciji Zagreb filma.
Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/what-do-you-mean-text-on-gray-surface-RUsczRV6ifY) 18. 1. 2025.
#TamaraBakran #review
Kommentare