Makovi u žitu

MAKOVI U ŽITU

Kao da sad gledam taj isti mali grad i kao da vidim sebe, mlađeg za koju deceniju, kako vučem za sobom stari pohabani kofer. Premještam ga iz ruke u ruku, a unutra iscijepane knjige i pokoji komad odjeće, ako se to uopće moglo nazvati odjećom. Zakrpano na hiljadu mjesta, vještom majčinom rukom.

Gazim prašinu kraj asfalta i upućujem se maloj kućici na periferiji.

Strina me čeka na vratima i ponavlja ono. što mi uvijek kaže, još od djetinjstva.

- Zlato moje, al si porastao.

Ja se smješkam, udišem svježi zrak i sjedam za sto pred kućom.

Odjednom iz druge bašče stvori se djevojka, obična i niska, ni lijepa, ni ružna pa pobježe natrag u bašču.

Nije to bio beskrajno lijep osmijeh, ali mene je obuzimala toplina.

Čekao sam da se pojavi opet pred kućom, ali je te večeri nije više bilo.

Steina mi donosi večeru za sto u bašču i ja jedem.

Mnogo je ljepše od studentske meze.

Dok večeram gledam pejzaž.

Ništa se ovdje promijenilo nije, mislim. Iste stare kućice sivih krovova, bistar bučni potok, žene u dimijama.

Ponovo postavljam isto pitanje, koje sam pitao samog sebe još kao dijete.

Hoće li se ovdje išta promijeniti? Odgovaram sam sebi - Zašto bi se mijenjalo? Zar ja ne volim ove male kućice, više od nebodera i zar mi ova tišina ne prija više od buke automobila. Gledam nebo. Zvijezde sjaje veselo. U daljini naziru se oblaci iza planine i polako se rađa mjesec.

Strina me zove da odspavan. Kod nje ne spavam u mekim dušecima. Ona zna da volim miris sijena, ja se valjam po tom "dušeku", dok me strina upozorava da nisam više dijete.

Ona odlazi, ja razmišljam. Moram sebi da priznam da ću uvijek ostati dijete, izuzev visine, kod mene je sve dječje, odjeća, osmijeh, još uvijek sam volio igre i to me odvajalo od drugova s fakulteta.

Oni su uvijek bili dotjerani, a ja sam krio tajnu da nikad nisam imao djevojku.

Rano ujutro budi me oštar miris svježeg zraka i kukurikanje pijetlova. Ustajem.

Grabim vodu iz bunara i umivam se. Dok spiram sapun osjećam da me neko gleda. Brišem lice, vidim onu djevojku od sinoć. Smješka se i prilazi bunaru. Uzima kantu i spušta je dole.

Ja je uzimam u ruke i pomažem joj.

Pitam je kako se zove. Ona me gleda, nekako tužno.

Dolazi strina i smješka se. Strina je nježno miluje po licu i doziva - Larisa.

Očekujem da progovori, ali ona odlazi.

Strina mi kaže da je gluhonijema. Žao mi je, al sve mi je draža i draža, jedva čekam da je ponovo vidim.

Uskoro pojavljuje se opet, sjedi pred baštom. Strina se nekud gubi, a ja prilazim djevojci. Ona ne skida oči s mene. Ne znam kako da pričam, kad me ona ne može čuti. Sjednem kraj nje. Ona se smiješi, a licem joj lebdi val sreće. U tom trenutku ljepša mi je od svih djevojaka na svijetu. Dajem joj rukom znak da pričeka. Uzimam svesku iz torbe. Pišem joj. Ona me tužno gleda. Shvatam da ne zna čitati.

Milujem je po kosi, a slatka toplina me obuzima.

U svesku crtam veliko srce i kažem joj - Ja te volim. Pokazujem joj srce. Ona se smješka, uzima me za ruku i steže je nježno.

Dolazi strina, a ona bježi.

Strina me pita za mamu. Zamišljam mamino lice, puno bora.

Sklanjam se u ambar na sijeno. Pišem joj da imam djevojku, da ne čuje. Ne stidim se i ne bojim. Znam da će me mati razumjeti. Preda mnom lebdi mamin lik i govori mi da sam zaljubljen. Priznajem i sebi da sam zaljubljen i jedva čekam novi dan.

Ustajem rano po običaju. Izlazim i virim u Larisinu bašču. Ona se pojavljuje vesela. Licem joj lebdi val sreće i čini mi se da je najljepša na svijetu. Osjećam crvenilo na svom licu.

U predvečerje me zove i ja idem. Uzme me za jednu ruku,a drugom pokazuje u daljinu. Shvatam da me vodi negdje.

Idemo. Pred nama se ukazuje velika livada. Zastaje i pokazuje mi rukom, a drugu stavlja na srce.

Shvatam da voli to mjesto.

Iza planine umire sunce, ostavljajući samo horizont, išaran bojama purpura.

U žitu njišu se makovi crveni. Ona jedan tren posmatra taj prizor, a onda trčimo.

Shvatam da volim prvi put u životu. Lebdim.

Ne znam koliko smo trčali, ni kako smo stali.

Znam da smo sjeli. Ona je ubrala jedan mak, pa još jedan i uskoro smo imali buket. Ona ga je držala na krilu i sve me podsjećalo na neki film. Zagrlio sam je. Ona je buket s krila bacila u zrak i makovi su padali po nama. Smijala se grohotom i ja s njom.

Sjedili smo tu još dugo. Mlak vjetrić mrsio joj je kosu i poželio sam da je poljubim. Znam i ona je to željela. Ne znam zašto je nisam poljubio.

Pred njenom kućom rekao sam joj - Ja sam ovdje još malo, a želio bih ostati čitav život. Nije važno što ne čuješ. Ja znam da razumiješ da te volim. Poljubila me u obraz i pobjegla. Te večeri na sijenu osjećao sam nešto tako slatko, može to nešto da shvati samo onaj koji istim žarom voli.

Tu sam još malo. Šta poslije? Nije me briga. Volim prvi put.

Ujutro ulazim u garažu i nalazim svoj stari bicikl.

Zovem Larisu. Pokazujem joj da sjede iza mene.

Vozimo se, a onda naletimo na kamen.

Lice mi je puno blata. Ona se smije grohotom. Dolaze neka djeca i smiju nam se.

Dani lete. Brzo. Kad si sretan oni prolaze ko sekunda. Još večeras sam tu. Kako da to objasnim Larisi? Sjedi kraj mene nasmijana i ništa ne sluti.

Sjedimo na našem mjestu u žitu.

Kažem joj da sutra odlazim, ali da ću je voljet uvijek, da ćemo nastaviti našu ljubav. Ona odmahuje glavom. Vodim je do željezničke pruge. Ona se otima i veselo skakuće šinama.

Ja joj ozbiljno velim - Život nije uvijek igra. Pokazujem joj kao da nosim torbu, voz.

Plakala je i plačući otišla kući...

Jutro. Strina me prati do vrata. Ja sam naizgled miran, al u duši osjećam da ću zaplakati. Pogledom tražim Larisu, nema je. Uskoro kupujem kartu i ulazim u voz.

Gledam kroz prozor. Koga vidim? Larisu.

U rukama drži buket crvenih makova i maše mi.

Derem se iz voza - Volim te.

Voz ne haje. Larisa ostaje...

Nestrpljivo sam čekao da prođe godina. Prošla je.

Bio sam silno željan zelenog drveća i Larise.

Strina me čeka. Sjedamo za stol u bašči.

Strina nešto priča, a ja tražim pogledom Larisu.

Nje nema.

Strina donosi kafu i pita me - Sjećaš li se Larise?

Ja naćulio uši da čujem.

- Odveli je negdje u veliki grad, u školu za gluhonijeme. Nije željela da pođe. Pobjegla im je u žito i brala makove. Jedva su je odveli. Ne znam gdje su je odveli, u koji grad.

Strina me čudno gledala.

Pobjegao sam do našeg mjesta. Plakao sam ko malo dijete.

Na vjetru su se njihali crveni makovi...

Autorica o sebi: Zovem se Atifa Sendić. Rođena sam 1974.godine u Livnu. Završila sam Pedagošku akademiju u Zenici. Po zanimanju sam nastavnik razredne nastave, u invalidskoj penziji. Autorica sam objavljene zbirke pjesama Điđarije moje mašte.

Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/a-poppy-in-a-field-of-wheat-with-a-house-in-the-background-Hid21lPyRVk) 22. 1. 2025.

---

#AtifaSendić #freshprose