Slikopis Riječ drugi je dio iz ciklusa od četiriju tema: Voda, Vatra, Zrak i Zemlja, u kojem Margareta Peršić, umjetnica - čarobnica (čarobnica, zato što biva pripovjedačicom, pjesnikinjom, slikaricom), poziva čitatelje da putuju s njom kroz vrijeme, uronjeni u kapljice, mirise, dodire i hodočašće esencija četiriju elementa: elementom vode kroz Brodaricu, elementom zraka kroz Riječ, elementom vatre kroz Nijemu slovaricu i elementom zemlje u Herbariju duša, gdje Margareta slika, a čitatelji stvaraju svoju priču o ljubavi: „Slikam Tvoju priču, Ti pišeš što je ljubav za tebe... I čini mi, se: tu putovanje tek započinje...“
Nižući u Riječi plavetnilo, autorica kistom, a čitatelji perom, suptilno isprepliću svoje pute i postaju stvaratelji jedne nove priče, koja se prostirući rastvara u našim očima u svojoj punini, u plavome: plavo u tamnilu, plavičasto u svijetlim preljevima, plavkasto u potezima.
Niču iz plave biti, antropomorfizirane ptice: On i Ona. Potiču nizovi slika: „Promatraj me i pričaj! Zapiši što pričaš. Stvaraj sebe – riječju.“ Sinergija boja, linija, glasova, riječi.
U ovu se stvaralačku sinergiju uplela i paleta akorda Zvuci Velebita, gdje je taj velebitski fluid ritmom svojih tonova oživio predsliku (nastala je kao proročanstvo i stvaralački odaziv na poziv autorice Željke Mezić na izložbu Sinestezija i oblici glazbe). Slušajući isprva glazbu Mateja Meštrovića, a potom drugih autora, Margaretine su ruke dva mjeseca slikopisale. Gledajući slikopis, ruke su čitatelja postale ruke književnika, stvaratelja, umjetnika. Koje li čarobne sinestezije triju umjetnosti: riječi, slike, glazbe…
Spoj slikarstva, ilustracije, glazbe, književnosti.
Negdje se iz nepoznatih dimenzija Baudelaire smješka Riječi i miluje njezine stranice: „Slijevaju se boje, mirisi i zvuci (…)/ Po širenju slični svemu što beskrajno je (…)/ Ushite nam duha i ćutila slave.“
Onaj koji lista slikopis, gledajući slike, koje uokvirene podsjećaju na polaroidne fotografije, u trenu priča i čita neku svoju priču. Koliko „prolistavatelja“ slikopisa, toliko priča. Beskrajno ispričanih priča… Margareta je napravila inverziju, oslikala priču, a potom pozvala pisce i nepisce da pišu te učinila čudo beskraja stvarnim napravivši jedan izuzetno ljudski čin: omogućila je da se čuje glas onih koji pišu u samozataji, a žele iz te samozataje dotaknuti druge. Ljudi pišu, žele iz sebe istisnuti riječi, žele da netko pročita, promišlja o onome što pišu. I sada će svijet ugledati njihove radove, njihove priče. Jer Riječ, otvara sebe - za druge, u eteru www.magisdolls.com, gdje će se ove priče smjestiti.
Onaj, koji će listati Riječ rukama, čitat će četiri priče izabrane na natječaju: Amoon iz Sarajeva, Viktorije Majačić iz Županje, Marka Pernarića iz Osijeka i Igora Remsa iz Bara.
Ova poezija u prozi uklapa se u slikopis motivima PLAVOGA koje je esencijalno u ovoj zbirci.
Plavo otvara mostove i onim radovima koji se čine odmaknutim od crteža.
To je intuicija plavoga. Plavo kao poveznica raznolikoga u istome postojanju. Postojanju duše i njezina putovanja k jednome.
U beskraj ove plaveti utkana je i pjesma dječaka Borne Brtomazlovića, gdje dječak ravnopravno sa svojim slovima, stoji uz odrasle pisce te ovom slikopisu daje dodatnu vrijednost.
Također, plavom se u metafizičkome, dakle umjetničkome, kao vrhu metafizičkoga, pridružuje bijelo i bjelina: "Plava i bijela, marijanske su boje te izražavaju izdvajanje ovozemaljskih vrijednosti i uzlet duše prema onostranosti." (Rječnik simbola).
Margareta je u Riječi iskričavo (“kapljom vlastite krvi, crvene”) sve „uplavila“, intuitivno nošena idejom dijeljenja, poticaja, sinergije, sinestezije. Iznjedrila je arhetipsko plavoga: „(…) jer plava boja sama u sebi razrješuje suprotnosti, izmjeničnosti, kao što su dan i noć, koje uređuju ljudski život.(…) Ona je kretanje prema svome iskonskome središtu u svakome pojedincu. Ona je boja istine.“ ( J. Chevalier, Rječnik simbola).
Tekst: Jadranka Eldan Lačen, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
Ilustracije: Margareta Peršić. Riječ. Poljska: Stolisnik, 2024.
Comments