Image: Unplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/ufVCWjfFh5Q) 27.3.2021.
LEŽAJ ZA NOĆ
Čujem da u Njujorku
Na uglu 26. Ulice i Brodveja
Za zimskih mjeseci svako veče stoji neki čovjek
I beskućnicima što se tu okupljaju
Pribavlja ležaj za noć obraćajući se sa molbom prolaznicima. Svijet zbog toga neće postati drugačiji.
Ali nekolicina ljudi ima ležaj za noć,
Cijelu jednu noć neće biti na vjetru.
Snijeg njima namjenjen padat će na ulicu.
B. Breht
Bilješka o Krležinoj drami Michelangelo Buonarroti
Michelangelo Buonaroti je bio italijanski slikar, vajar, arhitekta i pjesnik. Za života su ga zvali „Božanski“. Od tada do danas je prohujalo puno stoljeća, ali slava ovog svestranog umjetnika nije gubila sjaj. Posthumna je slava, rekoše: „ Sunce mrtvim umjetnicima“. Michelangela je to Sunce posthumne slave obilato grijalo tako da skoro nije imao potrebe skidati slamnati šešir s glave.
Toliko za uvod, jer se na pozornici podiže zavjesa za početak Predstave. Radnja Krležine drame odvija se u Crkvi Sikstini, visoko gore na skelama sa kojih je Michelangelo Buonarroti po zidovima Crkve slikao svoje djelo: Dan gnjeva Gospodnjeg. Ali Mikelanđelo se, kao u onoj pjesmi „Miki, Miki veliki - Miki, Miki ludi“, čitavu noć umjesto da slika, bavi prikazama i sablastima koje ga ometaju u poslu. Tako Krležina drama i započinje - jutro sviće i prva svjetlost se probija kroz prozore Crkve Sikstine, Michelangelo tiho mrmlja nervozan i unezvijeren, baš kao da je u toku neka golema borba, dok na zidovima Crkve nema nikakvih rezultata rada. U takvom stanju Michelangela zatiču dva Famulusa koji su zorom došli da posjete meštra i da vide ima li ikakvih rezultata njegovog posla na zidovima Crkve. Međutim, pošto se i sami uvjere da umjetnik nije ništa uradio, oni između sebe razgovaraju o Michelangelu: “Dugo ti ja govorim to, brate moj, da je lud. U lance bi ga trebalo sapeti, a ne ovako mititi ga zlatom i maziti. Svemu je kriv taj vatikanski snobizam. Kao da mu nema para danas u Rimu! Nitko nije nenadoknadiv, dragi moj prijatelju.” Dva Famulusa govore tako o Michelanđelu, da je on zapravo jedan luđak i jedan neradnik i da nikakvih rezultata njegovog rada nema na zidovima Crkve. Ili samo ima nekih započetih slika, kakav je ciklus njegovih proroka, koje je on počeo da slika a zatim je sve ogulio. Sve što o Michelangelu imaju da kažu je zapravo da je on zastranio s božjeg puta i da je on zapravo tek jedan luđak. Evo dijela njihovog dijaloga: “E sunca mi i boga sad već stvar pomalo postaje opasna! Već je prošlo godinu dana kako stoji na istom mjestu! Sve ga nešto sapinje i sapinje i niti s mjesta da bi se maknuo. Sve radi i ruši. Maže pa guli. Razdire i kune i lomi i reži kao zvijer.”
Sve je to uvod u jednu detaljnu razradu duhovnog stanja umjetnika koji ne može da svoj duh poveže s duhom univerzuma i muzama umjetnosti, kojega iskušavaju svi mogući izazovi u kojima se nalazi umjetnik. Baš kao da ga je zaposjeo Nečastivi koji ne dozvoljava da se u umjetnikovoj duši pojavi sklad božanskog reda koji bi on tada prenio na zidove Crkve. Čak i Famulusi govore o uzaludnosti umjetnikovog posla, jer je i po njima bolje provoditi vrijeme u krčmi i kockati se, nego da se nanosi boja na neku stijenu - o tome govore dok iznad Rima bruje jutarnja zvona i oni govore o iskušenjima koji također muče i Michelangela. Jedan stih iz Krležine simfonije „Pan“ to dočarava ovako:
“O kad bi ti, Bože, znao kako sam grešan u duši,
s prstiju mi kapa mlaz tople nevine krvi.
O, kad bi ti, Bože, znao kako me savjest mrvi,
spalio bi me ognjem da Grijeh me uguši.”
Tada na zapovijed Gospodnju stiže odmazda s neba u stihu:
„Daj da ti s krvavog oka skinem luđačku mrenu,
da se prospu svijetla, linije i boje.
Sotonu da čuješ gdje divnu pjesmu poje,
na crvenom ognju gdje cjeliva ženu.
Daj da ti s krvavog oka skinem luđačku mrenu.”
“Dolazi Michelangelo Buonarroti. Njegove su geste i kretnje samlivene i teške. Lice mu je obrašteno dugom, pustinjačkom, kovrčavom bradom i poštrcano bojama, te se pričinja, kao da nosi groznu, iznakaženu, demonsku krinku. U naručju ima bijele ruže te ih sipa po skelama.” To je prvo stupanje na pozornicu umjetnika čiji je duh pred velikim iskušenjima i koji sumnja u svrhu svoga rada, jer Nebo iznad njega je nijemo i ono ne odgovara na njegove vapaje niti mu daje potvrde da je njegov izbor ispravan, da njegovo stvaranje umjetnosti ima smisla. Ta dilema muči svakoga umjetnika, jer on na ovome svijetu ne dobiva satisfakciju za svoj rad, a neki viši poredak koji bi mu trebao dati potvrdu da je njegov izbor ispravan i da njegov golemi trud ima smisla -ne daje mu nikakav znak, niti umjetnik ima neku potvrdu da sveti likovi koje on slika na zidovima Crkve posjeduju svoju egzistenciju u tim dalekim prostranstvima Nebesa, gdje se nalazi Carstvo Božje, koje jedino umjetnicima i može dati neku satisfakciju, budući da je ovaj svijet u kandžama Nečastivog i da je porok jedino što cvjeta na ovome Svijetu. Evo kako o svemu tome razmišlja sam Michelangelo: “Melješ me, mrviš i daviš Gospodine! O, od onoga dana kako sam provirio iz majčine utrobe, biješ me i gaziš, a ja ništa ne mogu, samo stenjem pod tvojom težinom. Gospodine! Gospodine! Eto! Ležim u tom grobu prokletom, mislim na tebe i patim se, a ti šutiš. O, tako krvnički okrutno šutiš.” Ta šutnja Gospoda je nešto što je bilo predmet umjetničkih opservacija i u drugim umjetničkim djelima, pa tako u jednom razgovoru između Velikog Inkvizitora i Isusa, koji zapravo nije razgovor jer Isus sve vrijeme šuti, dok mu Veliki Inkvizitor iznosi objašnjenja zašto je Crkva morala da izda Isusova učenja kako bi mogla ovladati ljudima i na kraju jedini odgovor koji Isus nudi Inkvizitoru jeste taj da mu prilazi i ljubi ga u obraz, jer je to suština Isusovog učenja - a to je zapravo prekidanje agonalnog lanca. Možda se u tome sastoje i dileme samoga Michelangela u ovoj Krležinoj drami, jer i njega mori to što Gospod šuti na svu tu patnju i sva iskušenja koja zbog višeg poretka umjetnik prolazi na ovome Svijetu. O tome se i govori u razgovoru Michelangela s Nepoznatim, koji je zapravo Nečastivi koji ga iskušava i koji ga pokušava ubjediti u uzaludnost njegovog rada i stvaranja umjetnosti: “Vjeruješ u nadzemaljsku, višu potrebu tvoje nadljudske biti! Zašto se nisi razbio? Sunovratio? Uvjeren si, glupane, da kroz tebe probija os svemira.” Sva ta pitanja koja muče Michelangela su pitanja koja muče svakoga umjetnika - pa tako na kraju i svakoga čovjeka. Jer kako je moguće nešto zidati na temeljima koji se zasnivaju na nečem što se nalazi izvan čovječjeg dohvata - na vjerovanju u nadljudski život. Jer što je umjetnost ako ne čežnja za uzvišenim duhovnim poretkom koji čovjeka čeka nakon smrti u nekim drugim svjetovima, jer taj uzvišeni duhovni poredak čovjek na ovom svijetu ne može pronaći.
Vrhunac Krležine drame se odvija kad u Crkvu u kojoj Michelangelo stvara dolazi Papa kako bi se osobno uvjerio u rezultate koje je Michelangelo ostvario na zidovima Sikstine. Međutim, vrata Crkve su zatvorena i papa čeka pred vratima, dok Famulus dolazi kod Michelangela i moli ga da otvori vrata tom uvaženom posjetiocu. Michelangelo je pospan i ne želi otvoriti vrata bez obzira što se radi o samome papi, ali mu Famulus govori da nemaju novca za pribor i boje za slikanje, da su posvuda u dugovima. Buka pred vratima se pojačala. Učenik Frančesko ga već uplašeno budi i trese: “Meštre, ta probudite se meštre tako vam rana Kristovih. Bacit će nas u okove. Spalit će nas, meštre. Proklet će nas. O, jao.” To je život umjetnika. Michelangelo je prodao svoju očevinu i on ulaže vlastiti novac u svoju umjetnost i Famulus mu govori da su do vrata u dugovima jednom mesaru. Jer i umjetnik mora da jede i umjetnika stavlja pred iskušenja njegova životinjska priroda, budući da i on mora da jede meso, koje je i za njega potrebno nabaviti od mesara. Kako on može vjerovati u svoje nadljudsko biće i u autonomiju Duha - kad svaki dan mora podmiriti svoju životinjsku prirodu određenom količinom mesa, kad jedna životinja mora biti ubijena kako bi on preživio. Čovjek ubija da bi preživio i to ne može da promijeni nikakav umjetnički domet niti duhovna uzvišenost - to je čovjekovo prokletstvo i to je ono što velikog meštra Michelangela dovodi pred iskušenja. Evo što papa govori Michelangelu: “Čuješ li sinko? Čuješ? Treba se smiriti i naći ravnotežu u sebi! Jer šta znači to tvoje besposličarenje po zidovima? Kao da su se vještice poigravale sa đavolima, doista, tako to sve u tebi i oko tebe izgleda. Ništa to ne znači! Pa i ne vidi se ništa! Nema ničega! Šta to znači, da ti nogama razbacuješ boje? Kao da se rveš sa nekim demonima po zidovima! Šta znači, sve to sinko? Od Uskrsa do Uskrsa ništa. Jedno veliko golemo - ništa. A Michelangelo odgovara: “Malo je to, Presveti Oče, od Uskrsa do Uskrsa! Premalo je to, da bi moglo dozrjeti sjeme dubokih misli. Jer sjeme u brazdama moždanim polagano zrije, presvete Oče! A plod mudrosti Gospodnje ne sazrijeva kao kajsija svakog ljeta. Polagano zrije mudrost saznavanja, Bezgrešni! I nisam ja tome kriv - što je Gospodin tako uredio.” Papa odgovara udobrovoljeno, jer mu se svidjela ta “bogobojazna misao”: Tako je. Dobro si se izrazio sinko, dobro. Još uvijek živiš u Našoj sjeni, vidi se. I pogađaš naše najskrivenije misli. Tako je. Sjeme u moždanim brazdama polagano zrije, polagano, doista.” S papom Michelangelo razgovara o razlozima zbog kojih već godinu dana ništa nije naslikano na zidovima Sikstine: “Lažu na Vatikanu, Oče Presveti! Lažu, Bezgriješni! Radim ja, radim! Samo se teško živi! Eto! Boje i materijal kupujem za rođene pare. Već sam i sve svoje zemlje prodao! Očevinu svoju. A eto, u prnjama hodam i o hljebu živim, o suhome hljebu.” Neko iz papinske pratnje govori da se ne živi samo o hljebu nego i o riječi Gospodnjoj. Međutim, papinsku svitu zanima gdje je djelo, gdje je taj veličanstveni trijumf čovjekovog duha, jer je Michelangelo kao umjetnik plaćen kako bi dokazao trijumf čovjekovog duha nad životinjskim principima - što bi bio i trijumf Isusovog poretka Svijeta nad poretkom Nečastivog ukoliko bi on zavladao Svijetom.
Ipak treba naglasiti da je u stvarnosti istina izgledala drugačije nego je predstavljena u Krležinoj Legendi. Legende su samo legende i ništa više od toga. Michelangelo je kao veliki umjetnik uživao veliki ugled u Vatikanu. S mnogim crkvenim velikodostojnicima imao je bliske veze. Jedan od njih je bio nadbiskup Dubrovnika Ludovik Beccaldelli. Obojica su pisali poeziju te je njihova prepiska bila pravi literarni kružok. Evo par stihova koje je Michelangelo napisao u pismu svome prijatelju Ludoviku Beccaldelliju, nadbiskupu dubrovačkom:
“Milošću i putem mnogih grdnih bola
Mi ćemo nać se u Raju, o Monsignore:
No, prije smrti, ne će bit najgore
Vidjet se još i sred tog plačnog dola.
Tvrd ako put i brda i more prječe
Sastanak nov, duh naš se na let sprema
Pred svime: snjeg i led ga skučit ne će.
Za krila misli lanca i spona nema.”
Zanimljivo je da se veliki Mikelanđelo godine 1556. spremao da posjeti Dubrovnik, ali ga je u tome spriječila smrt njegovog pomoćnika Frančeska.
Ovaj tekst završavamo s par lijepih stihova, koje je napisao Dubrovčanin Vojo Šindolić:
A K O
Ako pjesnik ne čuje pjev ptica
iz obližnjeg parka,
Kako može čuti vapaj umirućih?
Ako pjesnik kao prorok života
ne zna da pripada planeti Zemlji,
kako može pripadati ijednoj državi?
Dakle, umjetnost je trijumf ljudskog duha i dokaz da je taj ljudski duh jedna moćna sila u vasioni i da je ona zapravo stožer te vasione.
O autoru: Marko Raguž, rođen je 1986. godine u Sarajevu. Magistrirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Književne tekstove objavljivao u više regionalnih časopisa i portala, a neki od njih su: Sarajevske sveske, Novi Izraz, Odjek, Beton, Zarez, Booksa, XXZ magazin, Zvona i Nari, Strane, Zeničke sveske, Prometej. Učestvovao je u nekoliko regionalnih umjetničkih projekata. Piše romane, kratke priče, poeziju, eseje i kritike, i autor je devet knjiga. Prevodi s njemačkog jezika.
Comments