Otvaram slikovnicu “Riječ” autorice Margarete Peršić. Ovo nije obična slikovnica i stoga nije moguć običan prikaz. Pišem kako mi dolazi dok okrećem listove;
Plava tišina slikovnice bremenita je nevidljivim jezikom.
Svemirska i ljudska nutrina, jedno su.
Na prvoj slici stablo poziva u sebe svjetlosnim procjepom. Oko njega lete ptice u dalj, stablo je ogromno, ali u krugu pa je istovremeno i prisno. U srcu, stablo. Pod krošnjom stabla i u dubini skuplja se čežnja plave boje.
Plava - tihi mrmor, svečan, suzni…
Plava - radost stremljenja, žalost sputanosti…. plava neizmirenost.
Plava - puna tame i svjetla, mjesečinasto svjetlo prosijava iz dubina, talasa se i vrtloži na površini.
Nebeskoprisni svijet dviju duša, ptičjih ljudi, otvara se u sljedećim slikama. Slikovnica je sazdana iz dinamike dviju duša, ili se to sve odvija na planu jedne duše, animus i anima? Njihova su lica i harlekinska, pantomimična, i dok je njeno na početku ljubopitljivo, njegovo je od samog početka tužno. On je veći od nje, ali njihova je bît srodna. Započinju svoju priču s mekim plesnim kruženjima. Posvud pera – lakoća leta i bivanja. Nema svijeta oko njih jer sve se to zbiva u nutrini, na planu duše. Ona naspram njega ima još i nešto dječje, neku razigranost i želju da se sklupča u sveobuhvatnoj sigurnosti zagrljaja. Pomalja se tu i probuđena ženskost jer ona je gola, dok on to nikad nije. Kada u kojoj su simbolizira bliskost, ali i ogoljavanje. Slike postupno nastanjuju spirale i sat, zlokobnost vremena, kazaljke su oštre i sežu i izvan zadanih okvira. Kad su ljubavnici odvojeni razgovaraju putem telefona, a taj telefon je školjkast, spiralan. Boje su teške, i teški su premazi, no u oblicima se komeša lakoća mjesečinastog svjetla. Iz sjena nešto vreba, sjene poprimaju vrebajuće obrise, nijemi promatrači, posve tamni, natkriljeni nad muškarcem koji ih ne sluti, smiješi se dok je u kontaktu s njom, no sjetno. On od početka nema to što ona od njega traži.
Tu je i knjiga čije su stranice neispisane, prazne, no ta bjelina se biserasto cakli u mraku. Miješaju se ovozemaljski i onozemaljski predmeti; oblaci, biseri, boca i metla. Radnja se u jednom trenutku premješta u kavez. Taj kavez više pripada njemu nego njoj iako su oboje u kavezu, kao i njihovi oblaci ili san o oblacima. Ona se još uvijek nešto pita, gleda ga u nekom tužnom očekivanju, no on je već posve skršen nijemom nemoći. Čini se, međutim, njegova ju tuga u sljedećem trenutku toliko smanjuje, gotovo poništava, nadvita je nad nju njegova tuga, prevelika je i teška, zastire sva druga zbivanja. Pero tužno visi s njegovog uha, taj ornament različitosti i posebnosti, znak srodnosti, ali bez svoje prvotne funkcije. I suze su krenule. Tihe, diskretne. Zajedno su kavezu, ali najednom taj vanjski kavez postaje unutarnji. Oni su razdvojeni, svako u svom kavezu. Njen je kavez od plave dubine, šume, gotovo organski. U ruci ona drži biser, a pogled na njega ju beskrajno rastužuje. Rasipaju se stranice neispisane knjige. I on u svojoj samoći tužno gleda biser. Aura bisera odsustvo je onog drugog. Ostaje tajanstveno jesu li razmijenili bisere ili ne mogu jedno drugom dati svoj biser. Nakon separacije, opet zajedništvo, zagrljaj, no u tom zagrljaju oni nisu potpuni, tek djelomični. Zagrljaj je nježan, ali za njega i dalje potpuno beznadan, ona pak kao da je zagrljajem utješena, ali ne posve jer je još uvijek tužna. Ona je u tom zagrljaju maleno dijete, nije žena. A vrijeme nahrupljuje i skriva se u svemu, prodire u onostranost, u sanjarsko, u srce. Rumena nutrina iz koje raste stablo kroz vrijeme i bremenito s vremenom, i tamnica je. Broje se dani do nečeg. Slobode? Dug je boravak u tamnici. I ptičja smrt vreba, a suze više nisu diskretne, u kapljicama, one su sada vodopadi. Oblaci postaju iskorijenjena stabla, zbrka duše. Na idućim slikama daljnje su transformacije duše zbog obostrane blizine i daljine.
Njih dvoje su stabla, bliski, isprepleteni, isprepletenih grana koje se pružaju duboko i moćno u svemir. Iza njih je puni mjesec-biser, na granu im je okačen biser. U tim stablima ima načas i nešto jezovito, načas kao da je ona zarobljena, sad već sva u svojoj ženskosti, njezina je ženskost i zarobljena u ovom stablastom zagrljaju. Na idućim slikama i njega spopada srdžba zbog tijesnog okvira, ali onda se opet vraća svojoj tuzi, drži se grčevito za dva svoja srca od kojih je jedno rumeno, a drugo crno (pik – igraća karta) i probodeno čavlom, ne opredjeljuje se ni za jedno od ta dva srca, oba su njegova. Uokviren je igrom; šahom i igraćim kartama. Emocije, ljubav jesu i igraće karte, karta se s emocijama, a misli su mu od strogoće šahovskih poteza. Ona je sad pak već prožiljena plavom, njezino rumeno srce je u spletu plavog korijenja – žilja, posve je tužna dok joj u mislima caruje kaos, nerazmrsivo, tajanstveno klupko.
Zar sve je to igra? Igra sudbine? Njih dvoje su na igraćoj karti tek likovi, ona na igraćoj karti jest kraljica, s krunom koju čini šahovska kraljica. Spirala značenja. Karta je crna, plave se jedino njihove oči, izgledaju kao tužni mladenci, polovičnih srdaca, u kaotičnim oblacima jezika, spojeni i razdvojeni perom. Tek su tu ujednačeni po veličini, tu na toj igraćoj karti. Pik. Crno obrnuto srce, crni čempres? Karta je na stolu?
Nakon toga opet plava i slobodna omjeravanja i približavanja njih dvoje, spiralni ples u vječnost. Što ih je to oslobodilo? Ona ima mala anđeoska krila. Tek je nebo poljana za ples, ne i zemlja. Na čergama njih dvoje putuju sve dalje u plavi svemir. Tu izgledaju kao bračni par. On upravlja kolima, ona povjerljivo sjedi uz njega. Na tim kolima oni više nemaju ništa ptičje, ljudi su, gotovo seosko-doma
Kola im ipak vuku bijeli jeleni, simbol konačnog razlaza s ovozemaljskim. Posljednja slika je najzagonetnija, meni listačici. Glavni junak gleda u vis, sam. Gleda li za čergama? Je li to onda on na čergama ili netko drugi? Je li to neki njegov aspekt duše ostao dolje?
Slikovnica “Riječ” je simbolički beskonačna, ona je tihi, neiscrpivi izvor interpretacija, a njezino plavo tajanstvo jest magnetično, rječito.
U slikovnicu su umetnuti tekstovi i drugih autora, inspiriranih slikama, na prozračnom papiru koji se da odvojiti od slika. Umetnuta je i uvodna riječ. Po mom sudu Margareta je na taj način otvorila, sasvim originalno, svoj rad drugima, dala drugima inspirativni prostor da i sami postanu autori u sustvaranju, dijalogu, a opet njihova stvaralaštva nisu spojena s njenim u jedinstvo, već diskretno razdvojena i razdvojiva.
Suza pak na naslovnoj korici je zlatna.
Ilustracije: Margareta Peršić. Riječ. Poljska: Stolisnik, 2024.
Tekst: Tamara Bakran rođena je u Zagrebu 1979. godine gdje je diplomirala hungarologiju, turkologiju i bibliotekarstvo, doktorirala književnost. U Zagrebu je završila i Ženske studije. Bibliotekarka je u Knjižnici Filozofskog fakulteta, vodi turkološku, hungarološku i judaističku zbirku. Članica je DHK-a i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Radovi su joj objavljivani u Quorumu, Zarezu, Vijencu, Novoj Istri, Temi, Poeziji, Republici, Književnoj republici, Književnoj Rijeci, Fantomu slobode, Hrvatskom filmskom ljetopisu, K. i čitani u emisijama HR-a Riječi i riječi, Šest minuta poezije u šest, Poezija naglas, Priča za laku noć, Kutić poezije i Radioigra za djecu i mlade. Pohvaljena je na Goranovom proljeću. Na natječaju Milivoj Cvetnić osvojila je prvu nagradu s rukopisom Mjesečevo cvijeće i ta je zbirka nagrađena nagradom Slavić za najbolji autorski prvijenac. Za drugu zbirku Pastirica skakavaca joj je Ministarstvo kulture dodijelilo stimulaciju za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva. Treća zbirka S jezerom izlazi 2016, a četvrta, Bršljanduša, 2019. Peta zbirka poezije Pjesnikinja-švelja izlazi 2022. Piše i priče za djecu. Do sada joj je objavljeno trinaest slikovnica i četiri zbirke kratkih priča za djecu; Zagrebačke bajke, Ja zmajica, Rosica i fazan i Gvalup i druge priče. Gvalup je uvrštena u White ravens, ugledan katalog najboljih knjiga za djecu koji objavljuje Međunarodna dječja knjižnica u Münchenu. Također, i Gvalup i Ja zmajica, ušle su u finale nagrade Anto Gardaš. Među slikovnicama izdvojile su se Kruna kraljice vrana, predstavljena na Monte Libriću, Ruša je slutila koja je bila nominirana za nagradu Libar za vajk, te Babasova i kraljičino stablo, Bogar i Gaguč imaju važan razgovor i Ide Alemka po čarobno jaje koje su ušle u finale za nagradu Ovca u kutiji. Babasova i kraljičino stablo osvojila je i nagradu Artefakt. Po njezinoj zadnjoj objavljenoj slikovnici, Jedrenjak na kraju ulice, u ovom trenutku nastaje animirani film, u produkciji Zagreb filma.
#TamaraBakran #reviews
Commentaires