Izvor: Rosica i fazan (Zagreb: Ibis grafika, 2020)
Rosica i fazan (Zagreb: Ibis grafika, 2020) zbirka je priča namijenjena djeci mlade školske dobi. Autorica Tamara Bakran isprepliće predivno čarobne i maštovite priče s elementima iz stvarnog života na poučan i zabavan način. Ono po čemu se ova knjiga izdvaja je osvježavajuća duhovitost koja autoričino pripovijedanje čini uzbudljivim te primjese poetičnosti koje pričama daju dubinu i slojevitost.
...prošlost, budućnost, sadašnjost, vrijeme, rijeka, rijeka, tečemo, tečemo, uvijek to treba imati na umu da rijeka teče…
Zbirka se sastoji od jedanaest priča, od kojih svaka nosi svoju jedinstvenu poruku koja će ostati u sjećanjima čitatelja u obliku vrijednih spoznaja o stvarnom svijetu približenih mladom umu na inspirativan način. Stil pripovijedanja je raskošan i dinamičan, a dojam koji djelo ostavlja jest da je autorica topla i maštovita osoba koja razumije književne i ine potrebe djece. Bajkovite priče upotpunjene su ilustracijama Ane Vujasić koja je prepoznala autoričin senzibilitet i literarna nastojanja.
U nastavku donosimo prvu priču u zbirci kojom Bakran uvodi čitatelja u svoj čarobni svijet i započinje čudnovato i uzbudljivo književno putovanje.
Na čaju kod grofa Kosa
Ljeto se približavalo i dani su se zazlatili i sjemenčice su letjele po zraku raznoseći sunčev sjaj. Cvijeće je snažno mirisalo tko zna iz kojih vrtova, u ovom gradu, neobičnom gradu na moru, u kojem su vrtovi skriveni. Tu i tamo naišlo bi se na neka vrata koja bi otkrila stepenice, zaboravljene, vidljive, a nevidljive, i te bi stepenice povele putnika na- mjernika na travu, meku i mirisnu, među stabla plavičasta i sanjiva, među neke kipove iz davnina, velike i gole, ali zato ogrnute mahovinom.
Dvije su djevojčice, jedna od 8, druga od 38, slučajno zašle u jedan takav skriveni vrt, ako slučajnosti postoje, i tamo naišle na raskošnu palaču čiji su visoki prozori bili podbočeni bogovima i lavovima. Ta je palača sanjala svoj stoljetni san, tako je izgledala bar, a ispred nje stajao je natpis „Oprez, trusi se fasada“. Ulazna vrata palače bila su zaključana, ali je zato trava bila svježe pokošena, žbunje podšišano, gredice cvijeća brižno dotjerane. U presušenoj fontani tik ispred ulaza skupilo se suhog lišća, iglica i otpalog cvijeća bugenvilije (činilo se kao da je bugenvilija optočila cijelu palaču) i nešto je u fontani šuškalo, gušter, što li?
Dvjema je djevojčicama bilo vruće, izvalile su se na travu da bi predahnule. Iz torbe su čupkale keksiće i pile vodu iz boce. Lutka Dagmar, koju su uvijek nosile sa sobom na putovanja, probudila se od intenzivnog mirisa vrta i nestala negdje u obližnjem grmu, otrčala uz hihot, no vratit će se, znale su, kao što se uvijek vrati.
– Hajmo igrati badminton, autobus nam polazi tek za sat i pol! – predloži veća djevojčica manjoj.
– Hajmo! Ovaj ću te put pobijediti! Igra je započela.
Gertruda i Kata bile su badmintonašice od zlata. Loptica leti hop pa hop, lijevo desno, hoće li ikada?!...
Gore, dolje, preko kabla, preko oblaka, u krošnju rascvalog kestena za bumbarom, hoće li ikada dodirnuti tlo? Oho-ho! I bumbar bi se igrao! Leti između dviju badmintonašica, ne odlazi, dosađuje im, preklinje:
– A sad ja! A sad ja!
Getruda i Kata imaju bijele haljine na volane i prugaste čarape i šeširiće…
– Mama stop! – reče Gertruda – Neću biti tako obučena!
I neću se zvati Gertruda!
Oprostite, drago čitateljstvo, na trenutak, odmah ćemo se vratiti…
***
Iiiii evo nas. Sve je dogovoreno, idemo dalje s pričom… Iz te palače krasne odjednom išeta kos, malo pojuri, spazi nas pa stane kao ukopan. Ispod kljuna imao je svezanu vrlo elegantnu leptir mašnu, no leptir je prestao glumiti mašnu i odletio je. Kako je samo bio velik i lijep taj leptir, jarko zelen, pa se od njega nebo činilo još plavije!
Kos nas je gledao pomalo zbunjeno i ukočeno, čak grofovski uvrijeđeno:
– Dame, pardon, pardon, ali znate li vi da je ovo privatni posjed?!
– Gospodine, stvarno nam je žao, oprostite, ali ah, ovdje je tako lijepo, imate tako krasnu palaču i tako krasan vrt! Da niste možda neki začarani princ?! – upita mama.
– Nisam začaran, ja sam grof Kos Kosić Kosnjevski, i sad kad ste već banule na moj posjed, ne preostaje mi drugo nego da vam ponudim šalicu čaja. – Ta ipak je on grof i prije svega džentlmen.
– A imate li tople čokolade? – upita Ida.
– Naći će se, naći će se, pa i kolačića… Margo, ojhoj – zazviždi Kos – čuješ li me, Margoooo?!
– Da, Vaša milosti, čujem vas! – dopre neki zvonki glas iz palače.
– Margo, molim te budi ljubazna, iznesi stol, one šalice sa zlatnim rubom i ružicama, i kolačiće!
– Odmah, Vaša milosti! – zacvrkuće Margo.
Doskora iz palače izađe čimpanza obučena kao sobarica, nakloni se grofu Kosu i nama, postavi stol, stolnjak, čaj, čokoladu, kolačiće, ubruse, zatim se opet nakloni i reče:
– A sada bih se vratila klaviru, Vaša milosti, prekrasan je dan i zaslužuje neku od Chopinovih sonata.
– Naravno, Margo, svakako. – uljudno će Kos.
Sjedosmo za stolić, pirkao je vjetrić i lelujao stolnjakom kao haljinom neke graciozne dame. Zrakom potekoše zvuci muzike i uzdasi vrta, i sve kao da je bilo od čipke i cvijeća i neba i tajne…
– Mama! Previše poezije! – pobuni se Ida.
– Dobro, dobro prestajem…
– Živite sami s Margo? – upita Ida grofa.
– Ah da… tako je ispalo… i rijetko imamo goste. Margo je posve nedruželjubiva i njoj to odgovara, ali ja… meni fali… – tronuto će Kos.
– Velika je ovo palača… – reče sjetno Idina mama.
– Jest, treba to održavati. A nekada sam imao tako div- ne balove; cilik čaša, smijeh gostiju, svaki kristal lustera upaljen, svaka svijeća, svaka zvijezda, šuštanje svile, vrtloženje nožica u plesnim koracima, koketni pogledi, fina hrana… Sada je namještaj prekriven plahtama, prašina, sobe i sobe… tako prazne… ah svemu lijepom dođe kraj…
– Noću je ovdje sigurno čarobno... – opet će Idina mama sjetno.
Uzeše svi grickati kolačiće i slušati muziku koja je na- virala kroz otvoren prozor i plavila vrt. Sigurno je od te muzike bio tako bujan.
– Dobra stara Margo. – reče Kos uživajući.
Iz grma najzad izleti lutka Dagmar. Za njom je letjela jedna svraka.
– Ja sam to prva vidjela! – vrištala je Dagmar.
– Ne, ja sam! – kriještala je svraka.
– Ostavi, to je moje! – još jače vrištala je Dagmar.
– Nije!
– Je!
– Nije!
–Je!
– Molim vas, moje dame, o čemu se radi?! – smirivao je grof Kos situaciju, namještajući monokl na desno oko.
– Ja sam pronašla ovu bisernu naušnicu, a ova ovdje tvrdi da je njezina, – dureći se Dagmar uperi prstom u svraku – a nije, nije njezina, bila je na tlu i ja sam je pronašla. – goto- vo će plačno dolazeći do zraka od trčanja i sva rumena u svom krpenom licu.
– Da vidim. – ispruži Kos krilo na koje Dagmar nevoljko položi naušnicu.
– Ah, to je od moje ljubljene, moje Lilit. – uhvati se Kos za srce. – Cijelu smo jednu noć tražili tu naušnicu, uzalud! Lilit, tako sam je volio, tako smo lijepo pričali, tako lijepo šutjeli, ah, oh…
Ida odjednom mamu bubne laktom u rebra: – Mama!
Kad nam ono ide autobus!?
Mama pogleda na sat pa se hitro digne i počne spremati stvari. Zgrabi i Dagmar koja je još tulila za naušnicom pa je tutne u ruksak.
– Joj, oprostite, mi bismo morale, jako nam se žuri, ovo je bilo tako zanimljivo, tako lijepo… – govorila je mama.
– Razumijem, razumijem, pa hajte, hajte pohitajte i sjetite me se koji put i dođite opet… – govorio je Kos i dalje se držeći za srce.
Ida i mama potrčaše niz stepenice prema autobusnoj stanici, a stepenice su za njima polako nestajale. More, na čijoj je obali ležao grad iz kojeg su uskoro trebale otputovati kući, mreškalo se razigranim valićima.
O autorici: Tamara Bakran rođena je u Zagrebu 1979. godine gdje je diplomirala hungarologiju, turkologiju i bibliotekarstvo, doktorirala književnost. U Zagrebu je završila i Ženske studije. Bibliotekarka je u Knjižnici Filozofskog fakulteta, vodi turkološku, hungarološku i judaističku zbirku. Članica je DHK-a i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Radovi su joj objavljivani u Quorumu, Zarezu, Vijencu, Novoj Istri, Temi, Poeziji, Republici, Književnoj republici, Književnoj Rijeci i čitani u emisijama HR-a Riječi i riječi, Poezija naglas, Priča za laku noć i Radioigra za djecu i mlade. Pohvaljena je na Goranovom proljeću. Na natječaju Milivoj Cvetnić osvojila je prvu nagradu s rukopisom Mjesečevo cvijeće i ta je zbirka nagrađena nagradom Slavić za najbolji autorski prvijenac 2012. Za drugu zbirku Pastirica skakavaca joj je Ministarstvo kulture dodijelilo stimulaciju za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva u 2014. godini. Treća zbirka S jezerom izašla je 2016, a četvrta Bršljanduša, 2019. Piše i priče za djecu od kojih su mnoge objavljene i kao slikovnice te objedinjene u knjizi Gvalup i druge priče. Ova je knjiga uvrštena u White ravens, ugledan katalog najboljih knjiga za djecu koji objavljuje Međunarodna dječja knjižnica u Münchenu, te je ušla u finale za nagradu Anto Gardaš 2018. Sa slikovnicama je sudjelovala u projektu Uberi priču. Među slikovnicama izdvojile su se Kruna kraljice vrana, predstavljena na Monte Libriću 2015., Ruša je slutila koja je bila nominirana za nagradu Libar za vajk 2017., te Babasova i kraljičino stablo i Bogar i Gaguč imaju važan razgovor koje su ušle u finale za nagradu Ovca u kutiji 2018. i 2019. Babasova i kraljičino stablo osvojila je i nagradu Artefakt 2019.
Comments